Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova
Da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina.
Velike su pustinje, velike su i puste duše -
puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih,
Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo.
Velike su pustinje, dušo moja!
Velike su pustinje.
Nisam napravio ulaznicu za život,
Promašio sam vrata čuvstva,
Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio.
Preostaje mi danas samo, uoči putovanja,
S otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje,
Sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja,
Preostaje mi danas samo……
Ovo znati:
Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.
Pripaljujem cigaretu da odgodim put,
Da odgodim sva putovanja,
Da odgodim cio svemir.
Vrati se opet sutra stvarnosti!
Dosta za danas ljudi!
Odgodi se posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti, nego biti ovako.
Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih
I neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.
Ali trebam spremiti kovčeg,
Trebam svakako spremiti kovčeg.
Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci, a kovčeg u pameti!
Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg.
Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu,
U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis.
Trebam spremiti kovčeg opstojanja.
Trebam postojati da bih spremio kovčege.
Gledam sa strane, ustanovljujem da sam zaspao.
Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg,
I da su pustinje velike, i da je sve pustinja,
I neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.
Uspravljam se naglo, bivajući svi Cezari,
Konačno ću spremiti kovčeg.
Đip! Trebam ga spremiti i zatvoriti,
Trebam vidjeti kako se odavle nosi,
Trebam postojati neovisno od njega.
Velike su pustinje, i sve je pustinja,
Bez zablude, naravno.
Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!
Bolje je spremiti kovčeg.
Kraj.
Fernando Pesoa
