Nihilizam, Judžin Serafim Rouz

Nihilizam, Judžin Serafim Rouz



I. Uvod: Pitanje Istine


Šta je to Nihilizam, u kojem smo mi uvideli koren Revolucije modernog doba? Odgovor, na prvi pogled, ne izgleda težak; nekoliko očiglednih primera nam odmah pada na pamet. To su sumanuti Hitlerov program uništenja, boljševička revolucija, dadaistički atak na umetnost; to je tlo, na kojem su izrasli svi ovi pokreti, najizražajnije predstavljeno nekolicinom "opsednutih" pojedinaca poznog devetnaestog veka - pesnicima poput Remboa i Bodlera, revolucionarima poput Bakunjina i Nečajeva, 'prorocima' Ničeovog kova; to je, na skromnijem nivou, među našim savremenicima, mutno nespokojstvo, koje jedne nagoni da idu tragom mađioničara kao što je bio Hitler, a druge da nalaze ubežište u narkoticima ili lažnim religijama, ili da čine "besmislene" zločine, koji sve više postaju karakteristika našeg vremena. Sve to, ipak, nije ništa drugo, do spektakularna površina problema Nihilizma. Objasniti čak i samo njih, jednom, kada se prodre ispod te površine, bez sumnje, nije nimalo lak posao; zadatak, pak, koji smo sebi postavili u ovom poglavlju je širi: razumeti prirodu celog pokreta, čiji pomenuti fenomeni predstavljaju samo ekstremne primere.

Da se to uradi, biće neophodno izbeći dve velike jame, koje leže sa obe strane puta kojeg smo izabrali, u koje je - u jednu, ili u drugu - upadala većina komentatora nihilističkog duha našeg doba: odbranu i osudu.

Svako, ko je svestan previše očiglednih nesavršenstava i zala savremene civilizacije, koja su poslužila kao neposredan povod i uzrok nihilističke reakcije - mada ćemo videti da su ona takođe bila plodovi Nihilizma, samo u njegovoj početnoj formi - ne može a da ne oseti izvesnu dozu saosećanja sa nekim, barem, ljudima koji su uzeli učešća u toj reakciji. To saosećanje može da poprimi formu sažaljenja prema onim koji, sa određene tačke gledišta, mogu da se posmatraju kao "žrtve" uslova protiv kojih su bili usmereni njihovi sopstveni napori; ili, opet, može da se izražava u opšteprihvaćenom mnenju da neke nihilističke pojave imaju "pozitivno" značenje, i igraju ulogu u nekakvom "novom razvitku" istorije ili čovečanstva. Ovaj poslednji stav je, opet, sam po sebi jedan od očidlednijih plodova upravo tog Nihilizma, o kojem se ovde govori; ali onaj prvi stav, na kraju krajeva, bar delimično nije lišen istine ili pravednosti. Tim pre, međutim, moramo biti oprezni da mu ne pridamo prekomerni značaj. Jer, suviše je lako, u atmosferi intelektualne magle koja danas prožima liberalne i humanističke krugove, od saosećanja prema nesrećnom čoveku, preći ka prihvatanju njegovih ideja. Nihilist je, sigurno, u određenom smislu, bolestan, i njegova bolest svedoči o bolesti veka, čiji najbolji - baš kao i najgori - elementi padaju u Nihilizam; ali bolest se ne može ni izlečiti, pa čak ni dijagnostikovati, pomoću "simpatije". Ni u kojem slučaju, pak, ne može biti ni govora o potpuno "nevinoj žrtvi". Nihilist je previše očigledno upetljan u sve grehove i krivnje čovečanstva, koji su proizveli zla našeg vremena; a dižući ruku - kao što svi nihilisti rade - ne samo na postojeće ili umišljene "nepravednosti" i zloupotrebe socijalnog ili religioznog poretka, nego i na sam taj poredak i istinu, koja je njegov temelj, nihilista uzima aktivno učešće u đavoljoj raboti (jer drugačiji i ne može biti), što se već nikako ne može objasniti mitologijom o "nevinoj žrtvi". Na kraju krajeva, niko ne služi đavolu protiv svoje volje.

Ali, ako je daleko od naše namere da "opravdavamo" Nihilizam, naš cilj nije ni njegova puka osuda. Nije dovoljno, naprimer, osuđivati nacizam ili boljševizam za njihovo "varvarstvo", "gangsterizam" ili "antIIntelektualizam", a umetničku i književnu avangardu za njihov "pesimizam" i "egzibicionizam"; niti je dovoljno štititi "demokratiju" u ime "civilizacije", "napretka" ili "humanizma", ili zbog njihove borbe za zaštitu "privatne svojine" i "građanskih sloboda". Takvi argumenti, mada neki od njih i poseduju izvesnu dozu istinitosti, zaista su daleko od toga da pogode u cilj; Nihilizam zadire suviše duboko, njegov je program mnogo radikalniji, da bi mu se samo tim argumentima mogao zadati protivudarac. Nihilizam sadrži greh u samom korenu, a taj greh može biti pobeđen samo Istinom. Veći deo kritike Nihilizma uopšte nije usmeren protiv njegovog korena, a razlog za to je - kako ćemo videti kasnije - da je Nihilizam danas toliko rasprostranjen i sveprožimajući, toliko je duboko i temeljno pronikao u umove i srca današnjih ljudi, da nije ostalo više ni jedne sfere, ni jednog 'fronta', na kojem bi bilo moguće suprotstaviti mu se; a oni, koji misle da se bore protiv Nihilizma, u stvarnosti često uzimaju u svoje ruke oružje istog tog Nihilizma, i obraćaju ga protiv sebe.

Neki će možda da nam prigovore - kada vide opseg našeg projekta - da smo našu mrežu postavili suviše široko: da mi ili precenjujemo razmere Nihilizma, ili, naprotiv, da je ta pojava toliko univerzalna, da mi sa njom uopšte ne možemo izaći na kraj. Moramo priznati da je naš zadatak zaista veoma ambiciozan, posebno zbog dvosmislenosti mnogih nihilističkih pojava; i zaista, kada bismo pokušali da detaljno izučimo ovaj problem - naš rad nikada ne bi došao do kraja.

Ipak, moguće je široko postaviti mrežu, a ipak uloviti ribu koju gonimo, tim pre, što je to jedna, jedinstvena, i veoma velika, riba. Nemoguće je ovde dati kompletnu dokumentaciju svih nihilističkih pojava, ali je sigurno moguće istražiti jedinstvenu nihilističku svest koja stoji iza njih, kao i izvor njenog neospornog uticaja na hod savremene istorije.

Za početak ćemo pokušati da opišemo tu svest - u nekoliko njenih najvažnijih vidova - i predložiti skicu njenog istorijskog razvoja; a zatim pokušati da prodremo mnogo dublje u smisao samog Nihilizma i u njegov istorijski program. Ali pre nego što pristupimo izvršenju tog zadatka, moramo jasnije da znamo o čemu govorimo; moramo, dakle, da počnemo od definicije Nihilizma.

Na tom se poslu nećemo morati dugo zadržavati; Nihilizam je definisao, i to vrlo jezgrovito, osnivač nihilističke filosofije - Niče.

"Nema istine, nema apsolutnog stanja - nema 'stvari po sebi'. Eto, to je Nihilizam, i to u svom najvišem smislu."[1]

"Nema istine": sa tom se frazom ne srećemo po prvi put u ovoj knjizi, i ponavljaće se ona često i dalje. Zato što pitanje Nihilizma - i jeste, u svom najdubljem značenju, pitanje istine, ono je, zaista, osnovno pitanje istine.
Ali šta je istina? To je pre svega pitanje logike: pre nego što počnemo da govorimo o sadržini istine, moramo razmotriti samu mogućnost istine i uslove njenog postulisanja. A pod "istinom" mi, naravno, podrazumevamo - kako to postaje jasno iz Ničeove negacije - apsolutnu istinu, koju smo već odredili kao meru početka i kraja svega.

"Apsolutna istina": fraza koja je, za pokolenje, vaspitano na skepticizmu i nenaviknuto na ozbiljno razmišljanje, obavijena aurom izanđalosti. Niko više, sigurno - opšte je mišljenje - niko danas ne može biti toliko naivan, da bi još uvek verovao u apsolutnu istinu; svaka je istina, za naš prosvetljeni vek, "relativna". Poslednji izraz - "svaka istina je relativna" - primetimo, nije ništa drugo, do popularni prevod Ničeove fraze "Nema (apsolutne) istine"; upravo ova doktrina služi za osnovu - kako nihilizma masa, tako i nihilizma intelektualne elite.

U našem veku "relativna istina" je predstavljena prevenstveno naučnim znanjima, koja počinju proučavanjima, uopštavaju se logikom i u organizovanom poretku prelaze od poznatog ka nepoznatom. Ona su uvek nestalna, uslovna, ograničena, izražena u "relaciji" sa nečim drugim, nikada samostalna, nikada kategorična, nikada "apsolutna". Nesklon ka uopštenom razmišljanju, naučnik-specijalista ne oseća potrebu za bilo kakvim drugim vidom znanja; preokupiran zahtevima svoje uske specijalnosti, on, verovatno, nema ni vremena ni sklonosti ka "apstraktnim" pitanjima koja ispituju, naprimer, osnovne pretpostavke te specijalnosti. Ako je i prisiljen da ih razmatra ili ga um slučajno odvede na takva pitanja, najprostiji i najočigledniji odgovor obično može da zadovolji njegovu znatiželju: svaka je istina empirijska, svaka je istina relativna. 

Obe ove tvrdnje, nesumnjivo, protivreče same sebi. Prva tvrdnja, sama uopšte nema empirijski, nego metafizički karakter; druga je tvrdnja apsolutna. Pitanje apsolutne istine niče, za kritičnog istraživača, prvenstveno iz takvih tvrdnji, koje protivreče same sebi; i prvi logički zaključak do kojeg on mora doći je: ako uopšte postoji istina, ona ne može da bude prosto "relativna". Osnovni principi savremene nauke, kao i bilo kojeg sistema znanja, neizmenjivi su i apsolutni; da nije tako, nikakvog znanja ne bi moglo da bude, čak ni "najapstraktnijeg", zbog toga što, prosto, ne bi bilo kriterijuma - kako klasifikovati bilo šta kao znanje ili istinu.
Aksiom ima posledicu: apsolutno se ne može dostići posredstvom relativnog. Odnosno, osnovnim principima bilo kojeg sistema znanja ne može se pristupiti pomoću samog tog znanja, nego oni moraju biti dati odranije; oni nisu predmet naučne demonstracije, nego vere.

U prethodnom poglavlju smo govorili o univerzalnosti vere, koja leži u osnovi svake ljudske delatnosti i znanja; i svhatili smo da vera, ako samo ona ne padne kao žrtva subjektivnih zabluda, obavezno mora biti ukorenjena u istini. Iz ovoga proističe legitimno, čak i neizbežno, pitanje: jesu li prvi principi naučne vere - takvi, naprimer, kao što su koherentnost i uniformnost prirode, transsubjektivnost čovekovog znanja, sposobnost razuma da izvodi zaključke na osnovu proučavanja - zasnovani na apsolutnoj istini; ako nisu, onda oni nisu ništa više od pretpostavki koje se ne mogu dokazati. Ne sme se smatrati zadovoljavajućom "pragamatična" pozicija mnogih naučnika i humanista koji, ne želeći da se zamaraju konačnim stvarima, tvrde da ti principi nisu ništa više od eksperimentalnih hipoteza, koje kolektivni opit pokazuje pouzdanim; ona može dati samo psihološko objašnjenje vere koju ti principi inspirišu, ali - zahvaljujući tome, što ne uspostavlja tu veru na istini, ona ostavlja celo naučno zdanje da stoji na rastresitom pesku, ničim sigurnim nezaštićeno od iracionalnih vetrova koji ga periodično potresaju.

U stvarnosti, pak - dešava li se to zbog proste naivnosti ili, naprotiv, zbog duboke proniknutosti u suštinu problema, koju oni prosto ne mogu da opravdaju argumentima - većina naučnika i humanista bez sumnji veruje da njihova vera ima veze sa istinom stvari. Da li je takva vera opravdana ili ne - to je, naravno, drugo pitanje; to je metafizičko pitanje, ali ono što je sigurno, to je - da se ona ne može opravdati prilično primitivnom metafizikom većine naučnika.

Kako smo već videli, svaki čovek živi verom; isto tako, svaki čovek - što je manje očevidno, ali zato ne manje istinito - je metafizičar. Polaganje prava na bilo kakvo znanje - a niko od živih ljudi ne može da se u potpunosti odrekne od toga - pretpostavlja teoriju i kriterijum znanja, a takođe i pojam o tome, šta je moguće spoznati u potpunosti i šta je istinito u poslednjoj svojoj instanci. Ta poslednja, konačna istina, tumači li se ona kao Hrišćanski Bog ili prosto kao sveopšta uzajamna povezanost stvari, i jeste prvi metafizički princip, apsolutna istina. Ali sa priznanjem tog principa, logički neizbežnog, teorija "relativnosti istine" doživljava kolaps, jer sama sebe razobličava kao apsolut koji je protivrečan samom sebi.

Proglašenje "relativnosti istine" na taj način može biti nazvano "negativnom metafizikom", ali, ovako ili onako, to je ipak metafizika. Postoji nekoliko osnovnih tipova "negativne metafizike", i pošto svaki od njih protivreči sebi na način koji se pomalo razlikuje od drugih tipova, i svakom od njih odgovara različiti način mišljenja, bilo bi mudro posvetiti im se pojedinačno. Možemo ih podeliti na dve opšte kategorije: "realizam" i "agnosticizam", od kojih se oba mogu podgrupisati na "naivni" i "kritički".

"Naivni relizam", ili "naturalizam", ne negirajući u tačnom smislu reči apsolutnu istinu, sam pravi neke nedokazive apsolutne tvrdnje. Odbacujući bilo kakav "ideal", ili "duhovni" apsolut, on u isto vreme utvrđuje apsolutnu istinitost "materijalizma" i "determinizma".Takva filosofija još uvek je u opticaju u nekim krugovima - to je oficijalna doktrina marksizma, a podržavaju je i neki ne baš previše istančani naučni mislioci Zapada - ipak, osnovni tok savremene misli ostavio ju je daleko pozadi, ona predstavlja čudnovatu relikviju prošlih, prostijih, ali davno minulih dana, dana viktorijanske epohe, kada su se prema "nauci" gajila podanička osećanja, kakva su se nekada odavala religiji. Formulacija "naučna" metafizika je nemoguća, zato što je nauka, po svojoj prirodi, znanje pojedinačnog, konkretnog, a metafizika ono, što iza tog pojedinačnog stoji, što njemu biva pretpostavljeno. Takva filosofija je usmerena na samouništenje, jer "materijalizam" i "determinizam" koje ona postulira obescenjuju svaku filosofiju; s obzirom da insistiraju na "determinisanosti" filosofije, kao i svega ostalog, njeni zastupnici mogu samo da tvrde da, ako već njihova filosofija postoji, to znači da je i "neizbežna", ali uopšte ne i da je ona "istinita". U suštini, ako sledbenici te filosofije budu do kraja dosledni, moraće da se u potpunosti odreknu od kategorije istine; ali oni, oslobođeni od doslednosti i temeljitosti, čini se, ni svesni nisu te fatalne kontradikcije. Na manje apstraktnom nivou tu kontradiktornost možemo videti u altruističkoj i idealističkoj praksi, naprimer, ruskih nihilista prošloga veka, praksi koja se nalazila u flagrantnom protivrečju sa njihovom čisto materijalističkom i egoističkom teorijom. Vladimir Salavjov vešto je izrazio tu nedoslednost sledećim silogizmom: "Čovek je proizašao od majmuna, iz čega sledi da bi trebali da volimo jedni druge!". 

Bilo koja filosofija pretpostavlja, do određenog stepena, autonomnost ideja; filosofija "materijalizma" je, dakle, na svoj način, vrsta "idealizma". Ona, može se reći, predstavlja samo-ispoved onih, čije se ideje ne uzdižu nad očiglednim, čija se žudnja za istinom tako lako utoljuje naukom, da je pretvaraju u svoj apsolut.
"Kritički realizam" ili "pozitivizam" je otvoreno poricanje metafizičke istine. Ishodeći iz istih naučnih pretpostavki kao i naivniji naturalizam, on se skromnije odriče od apsoluta i ograničava se samo na "empirijsku" ili "relativnu" istinu. Već smo uočili protivrečnost takve pozicije: odricanje apsolutne istine samo po sebi je "apsolutna istina". I opet, kao i u slučaju sa naturalizmom, samo postulisanje osnovnog principa pozitivizma predstavlja sopstveno poricanje.

"Agnosticizam", kao i "realizam", može biti podeljen na "naivni" i "kritički". "Naivni" ili "doktrinarni" agnosticizam postuliše apsolutnu nemogućnost spoznaje bilo kakve apsolutne istine. Mada ta tvrdnja izgleda skromnija od one pozitivističke, ona ipak pretenduje na previše: ako agnosticizam zaista zna da je apsolut nemoguće spoznati, onda je upravo to znanje "apsolut". Ustvari, takav agnosticizam je vrsta pozitivizma koji pokušava, bez većeg uspeha, da prikrije protivrečja ovog poslednjeg.

Samo u "kritičkom", ili "čistom" agnosticizmu nailazimo, napokon, na nešto što je nalik na uspešno odricanje apsoluta; nažalost, takvo odricanje povlači za sobom i - ako je dosledno - završava totalnim solipsizmom. Takav agnosticizam je prosta konstatacija činjenice: mi ne znamo da li postoji apsolutna istina i, ako postoji, kakva je njena priroda; pa, dajte, onda - ovo je posledica - da se zadovoljimo onom relativnom istinom koju možemo znati. Ali šta je to istina? Šta je to znanje? Ako nema nikakvog apsolutnog kriterijuma za njihovo određivanje, oni čak ne mogu ni biti određeni. Agnostik pak, ako i prizna ovu kritiku, ne dozvoljava da ga ona uznemiruje; njegova pozicija - to je samo "pragmatizam", "eksperimentalizam" i "instrumentalizam": nema istine, ali čovek može da preživi, da napreduje u svetu i bez nje.Ta se pozicija štiti na visokim mestima - i na vrlo niskim, takođe - u našem anti-intelektualnom veku; ali najmanje, što se za nju može reći, je da je intelektualno neodgovorna.Ona predstavlja definitivno napuštanje istine ili, pre, predaju istine vlasti, bila ta vlast predstavljena nacijom, rasom, klasom, ljubavlju prema životnim udobnostima ili bilo čim drugim, sposobnim da apsorbuje energiju koju su ljudi, nekada ranije, posvećivali istini.

"Pragmatik" i "agnostik" mogu da budu potpuno iskreni i dobronamerni, ali oni varaju sebe - i druge - ako, opisujući to, što oni traže, produžavaju da koriste reč "istina".Njihovo postojanje je, ustvari, dokaz da je potraga za istinom, koja je toliko dugo animirala evropskog čoveka, došla do kraja.Više od četiri veka savremene misli bili su, sa jedne tačke gledišta, svojevrsni eksperiment, koji demonstrira mogućnosti znanja dostupnog čoveku koji podrazumeva da nema Istine date u Božanskom Otkrovenju.Zaključak tog eksperimenta - koji je još Hjum uvideo i pred kojim je pobegao u komfor "zdravog razuma" i konvencionalnog života - a koji danas mnoštvo ljudi oseća, nemajući tako pouzdano sklonište - predstavlja apsolutnu negaciju: ako nema Istine, date u Božanskom Otkrovenju, znači, istine uopšte nema; potraga za istinom izvan granica Otkrovenja zašla je u slepu ulicu.Naučnik priznaje taj zaključak, ograničavajući sebe na što je moguće užu specijalnost, i biva zadovoljan ako uvidi barem izvesnu dozu koherentnosti u ograničenom skupu činjenica, ne uznemiravajući se pitanjem o postojanju bilo kakve istine, velike ili male; mase to ispoljavaju očekujući od naučnika ne istinu, nego tehnološku primenu znanja koje poseduje samo praktični značaj i tražeći u drugim, iracionalnim izvorima sveopšte vrednosti, za koje se čovečanstvo nekada nadalo da će ih pronaći u istini.Despotizam nauke nad praktičnim životom praćen je nastupanjem cele serije pseudo-religioznih "otkrovenja"; to dvoje su uzajamno povezani simptomi iste bolesti: napuštanja istine.

Logika nas, dakle, može dovesti dovde: poricanje ili sumnja u apsolutnu istinu (ako se samo bude do kraja dosledan i pošten) vodi ka ambisu solipsizma i iracionalizma; jedina pozicija koja ne uključuje logička protivrečja je priznanje postojanja apsolutne istine, koja leži u osnovi i koja čini sigurnim sve pojedinačne istine; i tu, apsolutnu istinu, nemoguće je dostići relativnim, čovekovim sredstvima. Na ovoj tački logika nas napušta, i ako hoćemo da produžimo, moramo preći u potpuno drugačiji univerzum rasuđivanja. Ali jedna je stvar konstatovati da nema nikakve logičke prepreke postojanju apsolutne istine, a druga stvar je potvrditi apsolutnu istinu. Takva tvrdnja može biti osnovana samo na jednom izvoru; pitanje istine, na kraju, mora postati pitanje Božanskog Otkrovenja.

Ovde počinje da se koleba kritički um.Moramo li tražiti izvan sebe ono, što ne možemo dostignuti samo svojim, nepotpomognutim, silama?To je udar po našoj gordosti, pre svega po onom što se danas lažno predstavlja kao "skromnost" naučnika koji, navodno, "sedi pred činjenicom kao malo dete", a odbija da prizna bilo kakvog arbitra o toj činjenici, osim onog, koji ishodi iz gordog čovekovog razuma.Međutim, samo jedno otkrovenje - Božansko Otkrovenje, Hrišćansko Otkrovenje - izaziva tako silno gnušanje kod racionaliste; druga otkrovenja on ne pobija.

Zaista, čovek koji ne prihvati, potpuno i svesno, koherentno učenje o istini, kakvo pruža Hrišćansko Otkrovenje, prisiljen je - ako ima ikakvu težnju za znanjem - da učenje traži negde drugde; takav je bio put savremene filosofije, koja je skončala u opskurnosti i konfuziji, zbog toga što nikada i nikako nije htela da se časno suoči sa činjenicom da ona nije u stanju da za sebe obezbedi ono, što može biti dato samo izvana.Slepilo i konfuzija moderne filosofije u odnosu na osnovne principe i dimenzije apsoluta bili su direktna posledica njihove prve pretpostavke - nepostojanja Božanskog Otkrovenja; ta pretpostavka čini ljude slepim pri sunčevoj svetlosti, baca senku i zatamnjuje sve, što se nekada ranije tako jasno videlo u svojoj svetlosti.

Za onoga, ko baulja u tami, postoji samo jedan izlaz - ako, naravno, ne bude izlečen od svog slepila - da traga za svetlošću usred te tame.Mnogi tada pribegavaju treperavoj sveći "zdravog razuma" i konvencionalnog života i prihvataju - jer nekako se mora živeti - trenutna mnenja i norme socijalnih i intelektualnih krugova kojima pripadaju.Ali mnogi, nezadovoljni takvom, bledom svetlošću, obleću oko magičnih fenjera koji isijavaju zavodljiva, šarena gledišta koja, ako ništa drugo, odvraćaju pažnju; oni postaju privrženici ovog ili onog političkog ili religioznog ili umetničkog pokreta, koje "duh vremena" izbacuje u modu.

Ustvari, svaki čovek živi pri svetlosti nekog otkrovenja, bilo ono istinito ili lažno, bilo da ono služi prosvetljenju ili pomračenju.Onaj, ko ne živi po Hrišćanskom Otkrovenju, mora živeti po lažnom otkrovenju; a sva lažna otkrovenja vode u Bezdan.

Istraživanje smo započeli logičkim pitanjem: "šta je istina?"To pitanje može - i mora - da bude sagledano sa potpuno drugačije tačke gledišta.Skeptik Pilat postavlja to pitanje, mada ne sasvim zaozbiljno; ironično po njega, to pitanje postavlja Samoj Istini. "Ja sam Put i Istina i Život; niko neće doći k Ocu sem kroz mene"[2]."I poznaćete Istinu, i Istina će vas osloboditi"[3].Istina u ovom smislu, Istina, koja daruje večni život i slobodu, ne može se dostići nikakvim ljudskim sredstvima; ona može biti data samo u Otkrovenju, odozgo, od Onoga, Koji ima vlast da je da.

Put ka toj Istini je uzak, i većina ga ljudi - zato što idu "širokim" putem - mimoilazi. Ipak, nema čoveka - jer ga je takvog Bog, Koji je Sam Istina, i stvorio - koji ne traži Istinu. U sledećim glavama razmotrićemo mnoge lažne apsolute, lažne bogove koje su ljudi stvorili i poštovali u našem idolopokloničkom veku; i uverićemo se da možda najjači utisak o njima ostavlja to, što je svaki od njih - daleko od toga da bude novo otkrovenje - razvodnjena, iskrivljena, izopačena slika, ili parodija Jedine Istine, prema Kojoj čovek ne može a da se ne obraća, čak ni u svojim najvećim zabludama, huli i gordosti.Pojam o Božanskom Otkrovenju potpuno je diskreditovan za one koji se pokoravaju diktatu "duha vremena"; ali ni oni ne mogu da ugase žeđ za istinom, koju je Bog usadio u čoveka, da bi ga vodila ka Njemu, i koju je moguće utoliti samo prihvatanjem Njegovog Otkrovenja.Čak se i oni koji ispovedaju zadovoljavanje "relativnim" istinama i sebe smatraju previše "sofisticiranim", "časnim", ili čak "skromnim", da bi tragali za apsolutom, na kraju umaraju od jelovnika sastavljenog od parčadi koja ne zasićuju, na koji su se svojevoljno ograničili, i čeznu za hranljivijom ponudom.
"Zdrava hrana" Hrišćanske Istine dostupna je, međutim, samo veri; a glavna prepreka za veru nije logika, kako to površno smatra moderno doba, nego druga, njoj suprotna, vera.Videli smo da logika ne može da negira apsolutnu istinu, ne negirajući sebe samu; logika koja sebe postavlja protiv Hrišćanskog Otkrovenja je samo sluga nekom drugom "otkrovenju" lažne "apsolutne istine" ili, da budemo konkretniji - sluga Nihilizmu.

Na sledećim stranicama okarakterisaćemo kao "nihiliste" ljude raznih, reklo bi se, pogleda: humaniste, skeptike, revolucionare svih masti, umetnike i filosofe različitih škola; ipak, sve njih objedinjuje jedan opšti cilj.Bilo da se radi o pozitivističkoj kritici Hrišćanske Istine i institucija, revolucionarnom nasilju, usmerenim protiv Starog Poretka, apokaliptičkim vizijama sveopšteg razrušenja i nastupanja raja na zemlji, ili objektivnim naučnim radovima, koji su u interesu "poboljšanja života" na ovom svetu - uz prećutnu pretpostavku da drugog sveta nema - cilj je njihov isti: uništenje Božanskog Otkrovenja i pripremanje novog poretka, u kojem neće ostati ni traga od "starih" shvatanja, poretka u kojem će Čovek biti jedini bog.

II. STADIJUMI NIHILISTIČKE DIJALEKTIKE

Nihilistička svest je jedinstvena, zahvaljujući jedinstvu cilja koji iza nje stoji, ali se ona manifestuje u pojavama onoliko raznolikim, koliko su raznoliki karakteri ljudi koji tu svest dele.Na taj način, ostvarenje jedinstvenog nihilističkog cilja napreduje na mnogo frontova istovremeno, a njegovi protivnici su zbunjeni i zavarani tom efikasnom taktikom. Pažljivi istraživač, međutim, može svesti sve nihilističke fenomene na tri ili četiri osnovna tipa, koji su među sobom povezani kao stadijumi jedinstvenog procesa - nazovimo ga nihilističkom dijalektikom.Svaki sledeći stepenik Nihilizma suprotstavlja sebi prethodni, ali ne zato, da bi se stvarno borio protiv njega, nego zato, da bi, uključivši u sopstveni program sve grehove prethodnog, zaveo čovečanstvo još dalje na putu do Bezdana, koji leži na kraju Nihilizma.Argumenti na svakom stadijumu, dakako, često su delotvorni u ukazivanju izvesnih očiglednih nedostataka prethodnog ili sledećeg stadijuma, ali se nijedna kritika nikada radikalno ne dotiče zabluda svojstvenih svim stadijumima Nihilizma, a poluistine koje su, po opštem priznanju, prisutne u svim formama Nihilizma, na kraju krajeva, služe samo kao taktika da se čovečanstvo navede na tu veliku laž, koja stoji iza svih njih.

Stadijume o kojima će ovde biti reči ne treba razmatrati čisto hronološki, mada oni u najužem smislu zaista predstavljaju hroniku razvitka nihilističke svesti, od propasti nihilističkog eksperimenta Francuske Revolucije, pa do uspona i pada poslednje i najeksplicitnije nihilističke manifestacije Revolucije, nacional-socijalizma.Tako, dve decenije pre i dve decenije posle sredine XIX veka mogu se posmatrati kao vrhunac uticaja i prestiža Liberalizma, a Dž. S. Mila možemo smatrati tipičnim njegovim predstavnikom; period Realizma zauzima drugu polovinu prošlog veka i predstavljen je, sa jedne strane, socijalističkim misliocima, a sa druge, filosofima i popularizatorima (možda bi bilo bolje reći "eksploatatorima") nauke; Vitalizam se, u formama simbolizma, okultizma, umetničkog ekspresionizma i drugih evolucionih i mističkih učenja, pojavljuje kao najvažnija intelektualna tendencija tokom sledećih pola veka posle 1875. godine; a Nihilizam Uništenja, iako njegovi intelektualni koreni leže duboko u prethodnom veku, dovodi do velikog finala, kako u društvenom poretku, tako i u mnogim individualnim sferama, čitav vek i četvrt nihilističkog razvoja, periodom najintenzivnijeg uništavanja, od 1914. do 1945. godine.

Primetimo da se ovi periodi ponekad preklapaju jedan preko drugog, onako, kako Nihilizam sazreva različitim tempom u raznim narodima, i u različitim individuama; to je preklapanje u stvarnosti mnogo izraženije, nego što naša uprošćena shema može da prikaže; toliko, da predstavnike svakog određenog stadijuma možemo naći u bilo kom drugom periodu, pa čak i danas, svi oni postoje zajedno.Ono što je rečeno o istorijskim periodima, odnosi se i na pojedince: ni na jednom stadijumu nećemo sresti "čistog" nihilistu, svaki temperament sa predominantnim nihilističkim osobinama je kombinacija najmanje dva različita stadijuma.
I, mada je period koji počinje Francuskom Revoluciom, ovde naveden kao prvi istorijski period u kojem je Nihilizam odigrao centralnu ulogu, svaki od njegovih stadijuma, na ovaj ili onaj način, bio je prisutan i u ranijim vekovima.Liberalizam je, naprimer, direktni potomak Renesansnog humanizma; Realizam je bio važan aspekat protestantske Reformacije, kao i francuskog Prosvetiteljstva; vrsta Vitalizma se pojavila u epohi Renesanse i u okultizmu Prosvetiteljstva, a potom ponovo u Romantizmu; Nihilizam Uništenja, mada nikada nije bio tako jako izražen kao u poslednjem stoleću, postojao je tokom cele savremene epohe, kao neko iskušenje za ekstremno nastrojene mislioce.

Sa ovim ograđivanjem, našu shemu, ipak, možemo prihvatiti, bar kao približno odgovarajući opis nepobitnog istorijskog i psihološkog procesa.Počnimo, onda, naše istraživanje etapa tog procesa, nihilističke dijalektike, i pokušajmo da je ocenimo pod jasnim svetlom Pravoslavne Hrišćanske Istine, Istine Koju - ako smo mi u pravu - oni pokušavaju da zatamne i poreknu.U ovom poglavlju samo ćemo pokušati da opišemo te stadijume i, koristeći usvojenu definiciju Nihilizma, ukazati u kom smislu ih možemo okarakterisati nihilističkim.

1. LIBERALIZAM

Na samom početku primetimo da se Liberalizam o kojem se ovde govori ne može obeležiti kao otvoreni nihilizam; pre je to pasivni nihilizam ili, još tačnije, neki neutralni "rasadnik" u kojem su odgajani sledeći, napredniji stadijumi Nihilizma.Oni koji su pažljivo pročitali naša rasuđivanja o nemogućnosti duhovnog i intelektualnog neutraliteta u ovom svetu, odmah će shvatiti zbog čega smo kao nihilističku okvalifikovali tačku gledišta koja, mada sama nije proizvela nikakvu upečatljivu nihilističku pojavu, predstavlja neophodni preduslov za njeno pojavljivanje.Nekompetentna zaštita nasleđa u koje Liberalizam nikada do kraja nije verovao bila je jedan od najvažnijih uzroka otvorenog nihilizma.

Liberalno-demokratsku civilizaciju, u Zapadnoj Evropi poslednju formu Starog Poretka koji je efikasno srušen Prvim Svetskim ratom i revolucijama druge decenije našeg veka i koja nastavlja da postoji i do dan-danas u slobodnom svetu - mada u još slabijoj, "demokratskoj" formi - možemo principijelno okarakterisati njenim odnosom prema istini. To nije odnos otvorenog neprijateljstva ili osmišljene ravnodušnosti, zbog toga što njene iskrene apologete nesumnjivo interesuje ono što oni smatraju istinom; pre bi to bio odnos u kojem je istina, uprkos izvesnim pojavljivanjima, prestala da bude u centru pažnje.Istina u koju navodno veruje ta civilizacija (izuzimajući, naravno, naučne činjenice) nije za nju duhovna ili intelektualna valuta u opticaju, nego zaludni, jalovi kapital, preostao od minulog doba.Liberal još uvek govori, barem u formalnim prilikama, o "večnim istinama", "veri", "ljudskom dostojanstvu", o "visokom pozivu" čoveka ili o njegovom "neugasivom duhu", čak i o "Hrišćanskoj civilizaciji"; ali, savršeno je jasno da te reči ne znače ono što su značile nekada.Ni jedan liberal ih ne shvata sa svom ozbiljnošću; one su, ustvari, metafore, jezički ukrasi, smišljeni da izazovu emocionalnu, a ne intelektualnu reakciju - reakciju, u mnogome uslovljenu dugim iskorištavanjem tih reči, sa propratnim sećanjem na ono vreme, kada su te reči stvarno imale pozitivno i ozbiljno značenje.

Danas niko od onih koji se ponose svojom "intelektualnošću" - to jest, nekolicina njih u akademskim ustanovama, u vladi, u nauci, u humanističkim intelektualnim krugovima - niko od onih koji žele ili tvrde da idu "u korak sa vremenom", ne veruje, ili ne može potpuno da veruje u apsolutnu istinu, ili, konkretnije, u Hrišćansku Istinu.Ipak, sam naziv istine se sačuvao, baš kao što su se sačuvali i nazivi onih istina koje su se nekada smatrale apsolutnim, i malo je onih, na bilo kom položaju od ugleda ili uticaja, koji bi se libili da ih iskoriste, usprkos tome, što znaju da se značenje tih naziva izmenilo.Ukratko, istina je "ponovo protumačena"; stare forme su ispražnjene, a dat im je novi, kvazinihilistički sadržaj.U to se lako uveriti, bacivši samo jedan brzi pogled na one osnovne domene, u kojima se istina podvrgla "ponovnom tumačenju".

U bogoslovskom poretku, prva istina je, naravno, Bog.Svemogući i Sveprisutni Tvorac svega, koji se otkriva veri i u iskustvu vernika (ne protivrečan razumu onih koji ne negiraju veru), Bog je uzvišeni cilj stvaranja, i Sam, za razliku od Svog dela, u Sebi Samom ima cilj; sve što je stvoreno, postoji u odnosu i u zavisnosti od Njega, jedinog Koji ni od čega, osim od Sebe, ne zavisi; On je stvorio svet, da bi ovaj mogao da živi naslađujući se Njime, i sve što na svetu postoji, usmereno je ka tom cilju koji, ipak, čovek ne mora da dostigne, ako zloupotrebi svoju slobodu. 

Savremena svest ne može da podnese takvog Boga.On je i previše prisan - previše "ličan", čak previše "ljudski" - i previše "apsolutan", previše beskompromisan u onome što zahteva od nas; On otkriva Sebe samo smirenoj veri - što neizbežno otuđuje od Njega modernu gordu inteligenciju.Moderni čovek jasno zahteva "novog boga", boga, oblikovanog više prema takvim današnjim preokupacijama, kao što su nauka i biznis; obezbediti takvog boga - to je, ustvari, bila jedna od važnijih briga savremene misli.Ta namera jasno je izražena već kod Dekarta, svoje plodove daje u deizmu Prosvetiteljstva, i do kraja se razvija u nemačkom idealizmu: novi bog nije Biće, nego ideja, koja se ne otkriva veri i poniznosti, nego je iskonstruisana gordim razumom, koji još uvek oseća potrebu za "objašnjenjem", iako je već izgubio želju za spasenjem.To je mrtvi bog filosofa, kojima je potreban samo "prauzrok", da bi mogli da kompletiraju svoje sisteme, a takođe i "pozitivnih mislilaca" i drugih religioznih sofista koji izmišljaju boga samo zato što im je on "potreban", a računaju da se njime koriste po sopstvenom nahođenju.Svi su moderni bogovi - bili oni "deistički", "idealistički", "panteistički" ili "imanentistički" - jedna te ista mentalna kostrukcija koju su proizvele duše mrtve od gubitka vere u Istinitog Boga.

Ateistički argumenti protiv takvog boga su isto onoliko neosporni, koliko su i irelevantni; taj bog je, ustvari, isto što i nikakav bog.Neizainteresovan za čoveka, bez vlasti da dejstvuje u ovom svetu (osim da inspiriše ovozemaljski "optimizam"), taj bog je znatno slabiji od ljudi koji su ga izmislili.Na takvoj se osnovi, ne treba ni reći, ništa sigurno ne može izgraditi; upravo je to ozbiljan razlog zbog kojeg liberali, ispovedajući veru u to božanstvo, grade svoje poglede na svet na očiglednijoj, mada sumnjivo stabilnijoj osnovi: na Čoveku.Nihilistički ateizam je eksplicitna formulacija onoga što je već bilo, ne samo implicitno, nego i stvarno prisutno, mada u konfuznoj formi, u Liberalizmu.

Etičke posledice vere u takvog boga su potpuno istovetne sa onim koje stvara ateizam; njihova unutrašnja istorodnost, pak, sakrivena je od spoljnjeg pogleda oblakom od metafora.U Hrišćanskom Poretku, sve delatnosti u ovom životu sagledavaju se i prosuđuju u svetlu života u budućem svetu, života iza smrti koji neće imati kraja.Nevernik ne može ni da zamisli, šta znači taj život za verujućeg Hrišćanina; za većinu savremenih ljudi budući život, kao i Bog, postao je puka ideja, i njih košta istog bola i truda i da poriču i da potvrđuju njegovo postojanje.Za verujućeg Hrišćanina budući život je radost nedostižna, radost koja prevazilazi onu koju je upoznao u ovom životu, koja mu se kroz priopštenje Bogu daruje - u molitvi, Liturgiji, priopštenju Svetim Hristovim Tajnama; zato što će tada Bog biti sve u svemu, i neće biti nikakvog otpadanja od te radosti, ona će samo beskonačno da raste.Stvarni vernik ima utehu predosećanja večnog života.Vernik u modernog boga, nemajući takvog predosećanja i zbog toga nemajući pojma o Hrišćanskoj radosti, ne može verovati u budući život na isti način; i zaista, ako do kraja bude pošten prema samom sebi, moraće da prizna da on u njega ne može verovati uopšte.

Postoje dve osnovne forme takvog bezverja, koje se predstavljaju kao liberalističko verovanje: protestantska i humanistička.Predstava o budućem životu liberalnog Protestanta - koju, nažalost, deli sve veći broj onih koji sebe smatraju Katolicima, pa čak i Pravoslavnim - kao i sve sve ostalo što se odnosi na svet duhovni, jeste minimalno ispovedanje vere iza koje se, ustvari, krije vera u ništa.U uvreženom mnenju budući život se pretvorio u nekakav senoviti donji svet, mesto "zasluženog odmora" posle života ispunjenog trudom.Niko nema jasnu predstavu o tom carstvu, zato što ona ne odgovara nikakvoj realnosti; to je, najpre, nekakva emocionalna projekcija, uteha za one koji radije ne bi da se suočavaju sa posledicama svog stvarnog bezverja.

Takva "nebesa" su plod saveza Hrišćanske terminologije i obične posvetovljenosti; ona nisu ubedljiva ni za koga, ko shvata da je kompromis u tako važnim, poslednjim pitanjima, nemoguć; ona neće zavesti ni iskrenog Pravoslavnog Hrišćanina, ni doslednog nihilistu.Ali kompromis humanizma je, ako ništa, još manje ubedljiv.Ovde jedva da postoji i pretenzija na to, da ideja odgovara realnosti; sve postaje metafora i retorika.Humanista više uopšte ne govori o nebesima, ne barem ozbiljno; ali sebi on, ipak, dozvoljava da govori o "večnom", pretežno u obliku treštavih fraza, kao što su "večne vrednosti" ili "večni duh čovečanstva".Postavlja se opravdano pitanje: da li reč "večni" uopšte ima ikakvo značenje u tim frazama?U humanističkom stoicizmu "večno" je redukovano na sadržaj toliko tanan i krhak, da se praktično ne može razlikovati od materijalističkog i determinističkog nihilizma koji pokušava - sa izvesnim pravom, sigurno - da ga uništi.

U bilo kojem slučaju, bez obzira da li se govori o liberalnom "Hrišćaninu", ili o još liberalnijem humanisti, njihova nesposobnost da poveruju u večni život ukorenjena je u jednoj te istoj činjenici: oni veruju samo u ovaj svet, oni nemaju ni iskustva, ni znanja, ni vere u drugi svet i, što je najvažnije: oni veruju u "boga", koji nije dovoljno moćan da vaskrsava mrtve. 

Iza svoje retorike, i sofisticirani Protestant i humanista potpuno su svesni da u njihovom univerzumu nema mesta ni za Nebesa, ni za večnost; njihov u potpunosti liberalan senzibiletet, međutim, traži, ne u transcedentnom, nego u imanentnom, izvor za svoje etičko učenje, a njihova agilna inteligencija je, čak, sposobna da preobrati ovu faute de mieudž u pozitivnu apologiju.Živeti bez nade u večno blaženstvo i bez straha od večnog bola predstavlja - sa njihove tačke gledišta - i "realizam" i "hrabrost"; za čoveka, obdarenog liberalnim pogledom na svet, nije neophodno verovati u Nebesa ili Pakao, da bi se živelo životom pravednika u ovom svetu.Takvo je totalno slepilo liberalne svesti prema značenju smrti.

Ako i nema besmrtnosti, veruje liberal, još uvek je moguće voditi civilizovan život; "ako nema besmrtnosti" - daleko je dublja logika Ivana Karamazova u romanu Dostojevskog - "sve je dozvoljeno".Humanistički stoicizam moguć je za izvesne pojedince i za izvesno vreme; to jest, do tada, kada se puna implikacija negiranja besmrtnosti ne okrene protiv njih samih. Liberal živi u raju za budale, koji mora da propadne pred istinom stvari.Ako je smrt, kako veruju liberali i nihilisti, iščeznuće ličnosti, onda su i ovaj svet, i sve što je u njemu - ljubav, dobrota, svetost, sve - isto što i ništa; šta god da radi čovek, njegova delatnost ne ostavlja nikakve posledice, i celi užas takvog života sakriven je od čoveka samo zahvaljujući snazi njegove volje da zavara samog sebe; "sve je dozvoljeno", i ni nada u drugi svet, ni strah pred njim, ne mogu više da zadrže čoveka od monstruoznih eksperimenata ili samoubilačkih sanjarenja.Ničeove reči su istinite - i proročke - kada govori o novom svetu, koji proizilazi iz takvog pogleda:

"Od svega, što se ranije smatralo istinitim, ne sme se verovati ni jednoj jedinoj reči.Sve, što se nekada preziralo kao grešno, zabranjeno, nedostojno i pogubno, svo to cveće danas cveta na najčudesnijim putevima istine."[4]

Slepilo liberala je direktni prethodnik nihilističkog, ili, još konkretnije, boljševičkog morala; zato što ovaj nije ništa drugo, do dosledna i sistematska primena liberalnog bezverja.Vrhunska je ironija u tome, što upravo onog trenutka, kada se ostvari zavetna želja Liberalizma, da svo čovečanstvo bude "oslobođeno" od jarma transcedentnih normi, kada bude iščezla čak i pritvorna vera u drugi svet, upravo u tom trenutku život, kakvog ga liberal zna ili ga priželjkuje, postaje za njega nemoguć; jer novi čovek, proizveden bezverjem, u samom Liberalizmu može jedino da vidi poslednju od iluzija koje je ovaj želeo da rasprši.

U Hrišćanskom poretku i politika je, takođe, bila osnovana na apsolutnoj istini.Već smo, u prethodnom poglavlju, videli da se kao glavni bogomdani oblik upravljanja, u skladu sa Hrišćanskom Istinom, javlja Pravoslavna Hrišćanska Imperija, u kojoj vrhovna vlast prinadleži Monarhu, a upravljanje ide odozgo nadole, posredstvom hijerarhijske društvene strukture.U sledećoj glavi ćemo videti da politika koja odbacuje Hrišćansku Istinu mora da prizna "narod" za svog vrhovnog vladara i da podrazumeva upravljanje koje ide odozdo nagore u formalno "egalitarnom" društvu.Očigledno je da jedan od ta dva oblika vladavine predstavlja direktnu inverziju onog drugog, budući da su suprostavljeni u svojim koncepcijama, kako u izvoru, tako i u cilju vladavine.Pravoslavna Hrišćanska Monarhija - to je vladavina, uspostavljena od Boga, usmerena, u krajnjem smislu, na drugi svet, vladavina koja uči Hrišćanskoj Istini i kojoj je osnovna namena spasenje duša; nihilistička vlast, kojoj, kako ćemo videti, najviše odgovara naziv Anarhija, jeste vladavina koju su ustanovili ljudi, orijentisana isključivo na ovaj svet, vladavina u kojoj nema nikakvog višeg cilja, osim zemaljske sreće.
Kao što možemo da naslutimo, liberalna predstava o vlasti pokušava da pomiri dve uzajamno nepomirljive ideje.U XIX veku taj je kompromis poprimio formu "ustavne monarhije", što je bio još jedan pokušaj da se stara forma spoji sa novim sadržajem; danas su glavni predstavnici liberalne ideje "republike" i "demokratije" Zapadne Evrope i Amerike, od kojih većina čuva prilično nesigurnu ravnotežu između sila vlasti i Revolucije, ispovedajući veru i u jedno i u drugo.

Naravno, nemoguće je verovati u obe forme vladavine sa jednakom iskrenošću i revnošću, a, istini za volju, niko nikada nije ni verovao.Ustavni monarsi poput Luja Filipa smatrali su da to čine izjavljujući da vladaju "po milosti Božijoj i po volji naroda" - po formuli, čija dva dela potiru jedan drugog, što je podjednako jasno i anarhistima[5] i monarhistima.

Vlast je sigurna sve dok za svoju osnovu ima Boga, i Njegovu Volju za svog vodiča; ali ovo, zasigurno, nije opis liberalne forme vladavine.Ljudi su ti, kako liberali smatraju, koji upravljaju, a ne Bog; Sam Bog je, pak, "ustavni monarh", Čija vlast je potpuno delegirana narodu, i Čije su funkcije danas čisto ceremonijalne.Liberal veruje u Boga sa istim onim retoričkim žarom, sa kojim veruje i u Nebesa.Vladavina, uzdignuta na takvoj veri, u osnovi se malo razlikuje od vladavine, ustanovljene na poptpunom bezverju; i, bez obzira na trenutno sačuvanu stabilnost, ona je očigledno usmerena u pravcu Anarhije.

Vladavina može da se ostvaruje ili po milosti Božijoj, ili po volji naroda; ona mora verovati ili u vlast, ili u Revoluciju; kompromis po tim pitanjima može biti samo prividan, i samo za izvesno vreme.Revolucija, kao i bezverje, koje je uvek prati, ne može biti zaustavljena na pola puta; to je sila koja se, jednom se probudivši, više ne zaustavlja, sve dok ne dovede do totalitarnog carstva sveta ovoga.Istorija poslednja dva stoleća nije dokazala ništa, ako nije dokazala upravo to.Umiriti Revoluciju i ponuditi joj ustupke, kao što to liberali uvek rade, pokazujući time da nemaju nikakvu istinu kojom bi joj se suprotstavili, može, možda, da odloži, ali ne i da spreči postizanje njenog cilja.Suprotstaviti, pak, Revoluciji svoju sopstvenu, drugu revoluciju, kako god da se ona nazivala: "konzervativna", "nenasilna" ili "duhovna", znači - ne samo pokazati potpuno nepoznavanje širine opsega i prirode Revolucije našeg vremena, nego uz to još i priznati prvi princip te Revolucije: da stara istina više nije istina, i da nova istina mora zauzeti njeno mesto.U sledećoj glavi razvićemo tu misao, podrobnije razmotrivši cilj Revolucije.

U liberalnom pogledu na svet, dakle - u njegovoj teologiji, etici, politici, kao i u drugim sferama, o kojima nismo govorili - istina je oslabljena, omekšana, dovedena u sumnju; u svim domenima, istina, koja je nekada bila apsolutna, postala je manje sigurna, ako ne i potpuno "relativna".Moguće je - a to je zapravo jednako definiciji liberalnog poduhvata - za neko vreme sačuvati plodove takvog sistema i istinu u koju nismo uvereni ili sumnjamo u nju, ali se ništa pozitivno ne može sazdati na takvoj nesigurnosti, kao ni na pokušaju da se ona učini intelektualno respektabilnom u različitim relativističkim doktrinama o kojima smo već govorili.Nema, i ne može biti, nikakvog filosofskog opravdanja za Liberalizam; njegova opravdanja, kada i nisu puka retorika, emocionalna su i pragmatična.Ali najupečatljivija činjenica u vezi liberala, za bilo kojeg srazmerno nepristrasnog posmatrača, ne sastoji se toliko u neadekvatnosti njegove doktrine, koliko u njegovom prividnom zaboravu te neadekvatnosti. 

Ta činjenica, koja iz razumljivih razloga iritira dobronamernog kritičara Liberalizma, ima samo jedno uverljivo objašnjenje.Liberal se ne uzbuđuje, čak ni zbog fundamentalnih nedostataka i protivrečja svoje filosofije, zato što je njegov primarni interes negde drugde.Ako se on ne stara da utemelji politički i društveni poredak na Božanskoj Istini, ako se on ravnodušno odnosi prema postojanju Nebesa i Pakla, ako on zamišlja Boga kao puku predstavu nekakve nejasne bezlične sile, to je zbog toga, što je on mnogo neprosednije zaineresovan za ciljeve ovoga sveta, i zato što mu sve ostalo izgleda maglovito i apstraktno.Liberala može da interesuje kultura, obrazovanje, biznis, ili prosto životna zadovoljstva; ali u svim njegovim zanimanjima potpuno odsustvuje dimenzija apsolutnog.On ne može, ili neće, da razmišlja u kategorijama konačnih ciljeva.Žudnja za apsolutnom istinom je iščezla; progutala ju je posvetovljenost.

U liberalnom univerzumu, naravno, istina - što će reći učenje - potpuno je kompatibilna sa posvetovljenošću; ali istina je mnogo više nego učenje."I svaki koji je od Istine sluša glas moj."[6]Niko nije zaista tražio istinu, ko nije na kraju svoje potrage sreo - bilo da prihvati, ili da odbaci, Njega - Gospoda našega, Isusa Hristosa, Koji je "Put i Istina i Život"[7].Istina koja stoji nasuprot sveta i biva ukor bilo kakvoj posvetovljenosti. Liberal, koji smatra da je njegov univerzum bezbedan od te istine, podseća na "bogataša" iz priče, preopterećenog svojim svetovnim interesima i mislima, koji ne želi da ih se odrekne radi poniznosti, bednosti i skromnosti, što su obeležja pravog tragača za istinom.

Niče je dao drugu definiciju Nihilizma ili, pre, komentar definicije "nema istine" ovako: "nema odgovora na pitanje 'zbog čega?'"[8]Nihilizam, dakle, tvrdi da nema odgovora na suštinska pitanja, to jest, da nema pozitivnih odgovora; a sam nihilista - to je onaj, koji prihvata implicitno "ne", kojim na ta pitanja, kako pretpostavlja, odgovara vaseljena.Postoje, pak, dva načina da se prihvati takav odgovor.Prvi je - put krajnosti, jasno i opširno izložen u programima Revolucije i Uništenja; to i jeste pravi, ili aktivni Nihilizam, jer, po rečima samog Ničea, "Nihilizam... nije samo prosto vera u to, da je sve dostojno uništenja; ne, nihilist još i sam upire ramenom o plug, sam ruši"[9].Ali postoji, takođe, i "umereni" put, put pasivnog, ili implicitnog nihilizma, o kojem se ovde i govori, nihilizma liberala, humanista, agnostika, koji, saglašavajući se sa tim, da "nema istine", više ne postavljaju sebi konačna pitanja.Aktivni nihilizam pretpostavlja ovaj nihilizam skepticizma i bezverja.

Totalitarni nihilistički režimi ovog veka preduzimali su nemilosrdna "prevaspitavanja" svojih naroda, i to je bio integralni deo njihovih programa.Od onih, koji su bili podvrgnuti tom procesu, pa makar on i kratko trajao, malo je ko izbegao njegovom uticaju: u košmarnom okruženju neizbežno se gubi osećaj za realnost i istinu.Mnogo suptilnije je "prevaspitavanje" - potpuno humano po svojim sredstvima, ali ne manje nihilističko po svojim posledicama - koje se praktikuje u slobodnom svetu, a nigde se ono ne sprovodi tako istrajno i uspešno, kao što se to radi u njegovom intelektualnom centru - u akademskom svetu.Tamo je spoljna prinuda zamenjena unutrašnjim ubeđenjem; tamo caruje mrtvi skepticizam, sakriven ispod ostataka "hrišćanskog nasleđa", u koje veruje veoma mali broj ljudi, a sa dubokim uverenjem i još manji.Naučnici su se danas odrekli svoje osnovne obaveze - da saopštavaju ljudima istinu; a pritvorna "skromnost" koja pokušava da sakrije tu činjenicu iza intelektualističkog brbljanja o "granicama ljudskog znanja" nije ništa drugo, do još jedna maska Nihilizma, koju liberalni akademici dele sa savremenim ekstremistima.Mladež - dok je još ne "prevaspitaju" u akademskoj sredini - koja još uvek žudi za istinom, biva učena ne istini, nego "istoriji ideja", ili njene interese skreću ka "komparativnim studijama", a sveprožimajući relativizam i skepticizam koji se utuvljuju u glavu takvim studijama, dovoljni su da u skoro svakom ubiju prirodnu žudnju za istinom.

Akademski svet - a ovo nisu ni lake, ni olako izgovorene reči - postao je danas, u velikoj meri, istočnik duhovne pogibelji.Pogubno je slušati ili čitati reči ljudi koji ne veruju u istinu.Još pogubnije je dobijati, umesto istine, više znanja i učenosti, koji, predstavljeni kao cilj samim sebi, postaju - ništa više od parodije na samu istinu kojoj su zamišljeni da služe, ništa više od fasade iza koje nema nikakve sadržine.Pogubno je, čak, biti izložen osnovnoj vrlini koja još postoji u akademskom svetu, poštenju najboljih njegovih predstavnika - ako to poštenje služi, ne istini, nego skeptičkoj učenosti, i time još uspešnije zavodi ljude ka jevanđelju subjektivizma i bezverja, koje takva učenost prikriva. Pogubno je, konačno, već samo živeti i raditi u atmosferi, potpuno prožetoj lažnim predstavama o istini, u kojoj se Hrišćanska Istina smatra nevažnom za glavne akademske preokupacije, u kojoj oni, koji još uvek veruju u Istinu, mogu samo povremeno da povise svoj glas iznad skepticizma promovisanog akademskim sistemom.Zlo, naravno, leži prvenstveno u samom sistemu, utemeljenom na neistini i, uzgredno, u mnogim profesorima, kojima taj sistem dozvoljava, i podstiče, da tu neistinu propovedaju.

Liberal, čovek od ovog sveta, je čovek koji je izgubio svoju veru; a gubitak savršene vere je početak kraja poretka koji se na toj veri podigao.Oni koji žele da sačuvaju ugled istine, ne verujući u nju nude najmoćnije oružje svim svojim neprijateljima; vera, koja je samo metaforična, samoubilačka je.Radikal napada liberalnu doktrinu sa svih strana, i zavesa od retorike ne predstavlja nikakvu zaštitu od snažnog zamaha njegovog oštrog sečiva.Liberal, pod udarom tog postojanog napada, ustupa korak za korakom, i biva prinuđen da prizna istinitost optužbi protiv njega, nesposban da suprotstavi toj negativnoj, kritičkoj istini, svoju sopstvenu, pozitivnu istinu; sve dok se, na kraju, posle dugog i obično postepenog, prelaska, iznenada ne probudi, i ne otkrije da je Stari Poredak, nebranjen i tobože neodbranjiv, već svrgnut, a da je nova, "realističnija" - i brutalnija - istina preuzela vlast na terenu.

Liberalizam je prvi stadijum nihilističke dijalektike, kako zbog toga što je njegova vera prazna, tako i zbog toga, što ta praznina pobuđuje još veću nihilističku reakciju - reakciju koja, ironično, još glasnije, nego Liberalizam, proglašava svoju "ljubav prema istini" dok, u isto vreme, zavodi čovečanstvo još jedan korak dalje na putu zablude.Ta reakcija predstavlja drugi stadijum nihilističke dijalektike: Realizam.

2. REALIZAM

Realizam o kojem ovde govorimo - generički pojam, za koji smatramo da u sebi sadrži različite forme "naturalizma" i "pozitivizma" je, u svom najprostijem vidu, učenje koje je baš pod imenom "nihilizma" popularizovao Turgenjev u svom romanu "Očevi i deca". Lik Bazarova u tom romanu predstavlja tip "novog čoveka" 'šezdesetih' godina XIX veka u Rusiji, tip plitkoumnih materijalista i determinista, koji su ozbiljno mislili (kao D. Pisarev) da će spas čovečanstvu naći izučavanjem anatomije žabe, ili da su dokazali nepostojanje duše u čoveku time, što se ona ne može naći prilikom obdukcije. (Podsetimo se sovjetskih nihilista, "novih ljudi" naših sopstvenih 'šezdesetih', koji nisu uspeli da nađu Boga u Zemljinoj orbiti.) Ovaj "nihilista" je čovek koji ne poštuje ništa, ne poklanja se nikakvom autoritetu, ništa (tako on misli) ne uzima zdravo za gotovo, sve ocenjuje u svetlu nauke, prihvaćene u svojstvu apsolutne i isključive istine, odbacuje sav idealizam i apstrakciju, u korist konkretnog i činjeničnog. On je vernik, ukratko, u "ništa-osim", u redukciju svega što su ljudi nekada smatrali "uzvišenim", stvari od uma i duha, na niže ili "osnovno": na materiju, čula, fizičko.

Kao suprotnost liberalnoj neodređenosti, realistički pogled na svet izgleda savršeno jasan i jednostavan. Mesto agnosticizma i oklevajućeg deizma zauzima otvoreni ateizam; mesto maglovitih "viših vrednosti" - goli materijalizam i egoizam. Sve je jasno u realističkom univerzumu - osim onoga što je najvažnije i što najviše zahteva jasnoću: njegovog početka i kraja. Dok je liberal neodređen u suštinskim stvarima, realista je detinje naivan: one za njega, prosto, ne postoje; ne postoji ništa, osim onoga što je najočiglednije.

Takav Realizam, naravno, protivreči sam sebi, nezavisno od toga, da li on poprima formu "naturalizma" koji pokušava da uspostavi apsolutni materijalizam i determinizam, "pozitivizma" koji za svoj cilj ima negiranje svakog apsoluta, ili doktrinarnog "agnosticizma" koji tako spremno drži govorancije o "nemogućnosti spoznaje" krajnje realnosti; o tome smo diskutovali u prvom delu ovog poglavlja. Ali ta je rasprava, naravno, čisto akademske prirode, jer se Realizam, logička samoprotivrečnost, uopšte i ne tretira kao filosofija. To je naivni, nedisciplinovani način razmišljanja praktičnog, refleksijama nesklonog čoveka, čoveka koji, u našem dobu sveopšteg i prekomernog uprošćavanja, misli da svoje plitkoumne standarde i ideje nametne celom svetu; a ako ga razmatramo na malo drugačijem nivou, to je, isto tako naivan, način razmišljanja naučnika, vezanog zahtevima svoje specijalnosti samo za ono što je očigledno, kada nezakonito pokušava da proširi naučne kriterijume iza njima pripadajućih granica. U poslednjem slučaju, treba usvojiti korisnu razliku između "naukologije" i, njoj suprotne, legitimne nauke[10]; jer, mora se razumeti da naše primedbe nisu usmerene protiv same nauke, nego protiv neodgovarajuće eksploatacije njenih kriterijuma i metoda, koja je danas tako opšte rasprostranjena.

Da li je pravilno nazivati takvu 'filosofiju' Nihilizmom? Ili, tačnije, da li je ona Nihilizam, u onom smislu, u kojem smo mi definisali taj termin? Ako istina, u svom najvišem smislu, predstavlja znanje početka i kraja svih stvari, poznavanje dimenzija apsoluta; i ako je Nihilizam učenje da nema takve istine; tada je jasno da oni, koji prihvataju naučno znanje za jedinu istinu i poriču ono što stoji iznad njega, jesu nihilisti u tačnom smislu te reči. Obožavanje činjenica ni u kojem slučaju nije ljubav prema istini; to je, kako smo već rekli, njena parodija. To je pretpostavka da deo može da zameni celinu, to je gordi pokušaj da se sazida Vavilonska kula, skup činjenica, da bi se odozdo dostigli visovi Istine i Mudrosti. Ipak, Istinu možemo postići samo pavši ničice, i prihvativši ono, što se daje odozgo. Sva ta farsa od "skromnosti" realističkih naučnika i intelektualaca, tih malovera, nije u stanju da sakrije gordost njihove kolektivne uzurpacije Božijeg Prestola; oni, u neznatnosti svojoj, svoja marljiva "istraživanja" cene više od Božanskog Otkrovenja. Za takve ljude, takođe, "nema istine"; i o njima možemo reći ono, što je nekada o grčkim paganskim naučnicima rekao sv. Vasilije Veliki: "Njihova strašna osuda biće još veća, zbog sve te profane mudrosti, zato što su, proučavajući sa takvom jasnoćom prazne predmete, po svojoj volji zatvarali oči za spoznaju Istine".[11]

Do sada još nismo potpuno objasnili razliku između prvog i drugog stadijuma Nihilizma. Većina liberala, takođe, priznaje nauku za isključivu istinu; po čemu se, onda, realiste razlikuju od njih? Razlika se sastoji ne toliko u učenju - Realizam je, u izvesnom smislu, samo iluzija lišen i sistematizovan Liberalizam - koliko u naglasku i motivaciji. Liberal je ravnodušan prema apsolutnoj istini, takav odnos je proizašao od njegove prekomerne privrženosti ovom svetu; kod realiste, sa druge strane, ravnodušnost prema istini prelazi u otvoreno neprijateljstvo, a obična privrženost svetu - u fanatičnu predanost njemu. Za takve posledice mora da postoji ozbiljan razlog.

Sam realista bi rekao da se razlog krije u njegovoj ljubavi prema istini, koja mu ne dozvoljava veru u "višu istinu", koja nije ništa drugo, do obična fantazija. Niče je, verujući, ustvari, u to, razlog video u onom Hrišćanskom kvalitetu, koji se okrenuo protiv Hrišćanstva. "Osećaj za istinu, visoko razvijen u Hrišćanstvu, na kraju se pobunio protiv neistinitosti i umišljenosti svih Hrišćanskih interpretacija sveta i njegove istorije".[12] Ako se shvate u odgovarajućem kontekstu, može se naći izvesni dublji smisao - mada delimičan i iskrivljen - u ovim rečima. Niče se bunio, prvenstveno, protiv Hrišćanstva, značajno oslabljenog liberalnim humanizmom, protiv Hrišćanstva u kojem su beskompromisna ljubav i privrženost apsolutnoj istini bili krajnje retki ili su potpuno odsustvovali, Hrišćanstva koje se pretvotilo u moralni idealizam, obojen estetičkim načelima. Ruski "nihilisti" bili su, slično tome, u pobuni protiv romantičarskog idealizma "suvišnog čoveka" koji je živeo u nebuloznom carstvu fantazije i bekstva lišenog bilo kakve vrste realnosti, duhovne ili svetovne. Hrišćanska Istina je isto toliko daleka od takve pseudoduhovnosti, koliko je i nihilistički Realizam. I Hrišćanin i realista su opsednuti ljubavlju prema istini, voljom koju je nemoguće obmanuti, strašću da se dođe do korena stvari, da se nađe njihov konačni uzrok; oba, kao nezadovoljavajući, odbacuju bilo koji argument, koji se ne odnosi na neki apsolut, koji sam nema potrebu za dokazivanjem; oba su strasni protivnici frivolnosti Liberalizma, koji odbacuje svaki ozbiljan pristup suštinskim pitanjima, i koji ne doživljava ljudski život kao uzvišeni poduhvat, što ovaj, zapravo, jeste. Upravo ova ljubav prema istini osujećuje pokušaj liberala da sačuvaju ideje i institucije u koje do kraja ne veruju i koje nisu zasnovane na apsolutnoj istini. Šta je to istina? - za čoveka, za koga je to životno, goruće pitanje, kompromis Liberalizma i humanizma postaje nemoguć; čovek koji je, bar jednom, svim svojim bićem postavio sebi takvo pitanje, nikada više neće moći da se zadovolji onim, čime se svet zadovoljava, prihvatajući ono što je zauzelo mesto istine.

Ali nije dovoljno postaviti to pitanje; mora se naći odgovor, inače će položaj zapitanog biti još gori od onog pre. Hrišćanin jedini odgovor nalazi u Bogu i Njegovom Sinu; realista, pak, izvan svakog kontakta sa Hrišćanskim životom i Istinom, koja ga nadahnjuje, postavlja to pitanje u duhovnom vakumu, i spreman je da prihvati prvi odgovor na koji naleti. Pogrešno doživljavajući Hrišćanstvo kao još jednu formu idealizma, on ga odbacuje, i postaje gorljivi poklonik jedine stvarnosti koja je očigledna za duhovno slepe: ovoga sveta. Sada, koliko god visoko mi cenili poštenje tome posvećenog materijaliste i ateiste, ni najveće čovekoljublje ne može da nas natera da u njemu prepoznamo ljubav prema istini, koja ga je, možda, prvobitno inspirisala; on je, pre, žrtva ljubavi prema istini, koja je skrenula s pravog puta, postala bolest, i završila u sopstvenoj negaciji. Motivi realiste, ustvari, nisu ni baš sasvim čisti: on tvrdi da zna ono, što se, prema njegovoj sopstvenoj teoriji o znanju, ne može znati (kao što smo videli, odricanje apsolutne istine samo po sebi je "apsolut"); a postupa on tako, zato što ima neki skriveni motiv, zato što postavlja neke druge vrednosti ovoga sveta iznad istine. Nemilosrdni realista i "tragač za istinom", Niče, zaveden vizijom "Natčoveka", završava buđenjem volje za neistinom i volje za moći; marksistički Realizam, u ime revolucionarnog doba sreće i blagostanja, završava u vladavini laži i obmana kakvih svet nikada nije video. Ljubav prema istini, osujećena u dostizanju svog stvarnog objekta, prostituiše se u iracionali "cilj" i postaje princip subverzije i destrukcije; postaje neprijatelj istine koju nije mogla da dostigne, neprijatelj bilo kakvog poretka, koji je u potpunosti ili delimično osnovan na istini i - na kraju - neprijatelj samoj sebi.

Ona postaje, ustvari, savršena parodija Hrišćanske ljubavi prema Istini. Dok Hrišćanin traži konačni smisao svega, i ne zadovoljava se, dok ne uvidi da se on zasniva na Bogu i Njegovoj Volji, realista, takođe, sve dovodi u pitanje, ali samo zato, da bi bio u stanju da ukine bilo kakav nagoveštaj ili težnju ka bilo čemu višem, i da bi sve sveo i uprostio do najočiglednijeg i "osnovnog" objašnjenja. Dok Hrišćanin u svemu vidi Boga, realista vidi samo "rasne odnose", ili "odnose među polovima", ili "način proizvodnje".

Ako su Realizmu i svojstvene takve Hrišćanske osobine, kao što su iskrenost, i prostodušnost, koje su savršeno tuđe liberalnoj svesti, on ih, ipak, koristi samo zato, da bi se pridružio liberalnom napadu na Hrišćansku Istinu, i da bi taj napad doveo do njegovog logičnog završetka: potpunog ukidanja Hrišćanske Istine. Ono, što je sa pola snage započelo u Liberalizmu, dobilo je punu snagu zamaha u Realizmu i sada pritišće ka svom katastrofalnom kraju. Niče je predvideo "trijumf Nihilizma" u našem veku; Jakov Burhardt, taj razočarani liberal, u njemu je video nastupanje epohe diktatora koji će biti "terribles simplificateurs". Obistinjavanje tog proročanstva u domenu politike uveliko je bilo počelo sa Lenjinom i Staljinom, Hitlerom i Musolinijem i njihovim radikalno "prostim" rešenjima najsloženijih problema. U dubljem smislu, nihilističko "uprošćavanje" može se videti u sveopštem prestižu kojim se danas koristi najniži stepen naučnog znanja, baš kao i u primitivnim idejama ljudi poput Marksa, Frojda i Darvina, koje prožimaju praktično celu savremenu misao i život.

Mi kažemo"život", zato što je važno uvideti da nihilistička istorija našeg veka nije nešto nametnuto spolja ili odozgo, ili barem nije pretežno bila takva; ona je, pre, bila preduslovljena i bila je odgojena na nihilističkom tlu, dugo pripremanom u ljudskim srcima. Upravo iz nihilizma banalnosti, iz svakodnevnog nihilizma koji se pokazuje u životu, načinu razmišljanja i stremljenjima običnih ljudi, proistekli su svi užasni događaji našeg veka. U tom smislu veoma je poučan Hitlerov pogled na svet, zbog toga što se u njemu najekstremniji i najmonstruozniji nihilizam počiva na temelju sasvim uobičajenog - tipičnog, čak - Realizma. On je delio sveopštu veru u "nauku", "progres" i "prosvećivanje" (mada, ne, naravno, i u "demokratiju") i bio privrženik praktičnog materijalizma koji prezire svako bogoslovlje, metafiziku, bilo kakvu misao ili aktivnost koja se odnosi na neki drugi svet osim onog koji je "ovde i sad", i ponosan na činjenicu da poseduje "dar da sve probleme svodi na njihovu najprostiju osnovu".[13] On je gajio primitivni kult efikasnosti i utilitarnosti koji su otvoreno tolerisali "kontrolu rađanja", ismevao instituciju braka, kao puko ozakonjenje seksualnog impulsa, koji bi trebalo da bude "slobodan", pozdravljao sterilizaciju "nepodobnih", prezirao "neproizvodne elemente", kao što su bili monasi, u kremaciji mrtvih nije video ništa drugo do "praktično" rešenje pitanja i bez kolebanja koristio pepeo ili čak kožu i salo pokojnika u proizvodnji. On je posedovao kvazianarhističko nepoverenje prema svim svetim i časnim institucijama, konkretno - prema Crkvi, sa njenim "praznoverjem" i svim "zastarelim" zakonima i obredima. (Već smo spominjali njegovo gnušanje prema instituciji Monarhije, koje je bilo odlučujući faktor u njegovom odbijanju da prihvati titulu imperatora.) Imao je naivno poverenje u "prirodnog čoveka", "zdravu životinju" koja prezire Hrišćanske vrline, konkretno - devičanstvo, koje je smetalo "prirodnom funkcionisanju" tela. On se prostodušno oduševljavao savremenim udobnostima i mašinama, a posebno automobilima, i osećanjem brzine i "slobode", koje on daje.

Veoma malo od tog grubog Njeltanschaung-a danas ne dele, u izvesnom stepenu, naravno, milioni naših savremenika, posebno mladi, koji sebe smatraju "prosvećenim" i "oslobođenim", veoma malo od toga, još, nije postalo tipično "moderno". Upravo na osnovi takvog Realizma, u kojem nije ostalo nimalo mesta za "komplikovani" Hrišćanski pogled na život i vrhunski važne činjenice duhovnog sveta, buja danas najveće praznoverje i najočiglednije sujeverje. Dobronamerni ljudi se nadaju da će, kritikujući iracionalizam i štiteći "razboritost", "nauku" i "zdrav razum", uspeti da spreče pojavljivanje drugog Hitlera; ali izvan konteksta Hrišćanske Istine te vrednosti, sačinjavajući svoj sopstveni Realizam, ne sprečavaju, nego, naprotiv, pripremaju dolazak novog "strašnog uprostitelja". Najefikasniji savremeni "uprostitelji" danas su vlastodršci Sovjetskog Saveza, koji su napravili novu religiju od "nauke" i "zdravog razuma"; grubo se vara svako ko od tih najpraznovernijih ljudi očekuje odbranu bilo kakve vrednosti koja odbranu zaslužuje.

Realizam nesumnjivo pripada "duhu vremena" i svi koji osećaju da su oni od tog "duha", moraju da mu se prilagode. Tako i humanizam, imajući ranije, u opuštenijim vremenima, idealističkiji i liberalniji kolorit, nalazi da je neophodno "menjati se sa vremenom" i usvaja mnogo realističniji ton. Oni naivniji su osnovali novu, humanističku "religiju", koja sebe izjednačava sa "naukom" i "progresom", uzdižući na stepen dogme sopstvena protivrečja, o kojima smo već govorili[14]; takvi ljudi su u stanju da čak i u marksizmu vide vrstu "humanizma". Ali čak i kod najsofisticiranijih savremenih humanista, kod najobrazovanijih naučnika i državnika, nepogrešivo se može naći realistički ton. On se manifestuje, naprimer, u invaziji naučnih metoda i stavova poslednjih uporišta klasičnih humanističkih disciplina; ni jedan savremeni intelektualni delatnik, ma u kom polju delao, ne oseća se sigurnim, ako njegov rad nije do maksimalno mogućeg stepena "naučan" (što često, naravno, znači "naukološki"). Realizam može da se isto tako vidi i u stoičkom, svetovno usmerenom, a često i ciničnom, tonu svih - osim onih najnaivnijih (ili religioznih) - savremenih humanista; njihova uobražena "sloboda od iluzija" takođe je bila, u velikoj meri, razočarenje; sada oni "znaju više", da bi verovali u "više istine" koje su donosile utehu njihovim očevima.

Humanizam se, ukratko, uskladio sa Realizmom - i, kako on misli, sa realnošću: u prelasku od Liberalizma ka Realizmu humanista vidi ne samo oslobađanje od iluzija, nego i proces "sazrevanja". Pravoslavni Hrišćanin, naravno, u tome vidi nešto sasvim drugo. Ako je funkcija Liberalizma bila samo da dimom "tolerancije" i agnosticizma zamagli više istine koje se tiču Boga i duhovnog života, zadatak Realizma kojeg razmatramo ovde jeste da te istine - poništi. Na drugom stadijumu razvoja nihilističke dijalektike, Realizmu, Nebesa su postala zatvorena za poglede ljudi, i ljudi su odlučili da nikada više ne odvajaju svoj pogled od zemlje, te da žive samo u ovom svetu i samo za njega. Ova realistička odluka je prisutna, u jednakoj meri, kako u prividno nevinom "logičkom pozitivizmu" i naučnom humanizmu, tako i u očito satanskim fenomenima boljševizma i nacional-socijalizma. Posledice ove odluke sakrivene su od onoga ko je donosi, jer one uključuju onu realnost, za koju je Realizam slep: realnost koja se nalazi i ispod i iznad granica uskog realističkog univerzuma. Nama predstoji da vidimo kako zatvaranje Nebesa oslobađa neočekivane sile podzemlja koje od nihilističkog sna o "novoj zemlji" prave košmar, i da vidimo da realistički "novi čovek" sve manje podseća na mitsko "visokorazvijeno" savršeno ljudsko biće, a sve više na pravog "podčoveka", do sada nepoznatog ljudskom iskustvu.

Sada moramo da istražimo sledeći korak u progresu Nihilizma, koji vodi do ovakve završnice: Vitalizam.


3. VITALIZAM

Liberalizam i Realizam su vodili čoveka, celi jedan vek i malo više, nizbrdo, lažnim putem, čiji bi kraj, ako se sa puta ne skrene, trebalo da bude nešto poput jedne od onih "obrnutih utopija" o kojima tako često danas slušamo - još strašniji "vrli novi svet", možda, nečovečni tehnološki svet u kojem se svi ovozemaljski problemi rešavaju na račun porobljavanja ljudske duše. Ova utopija racionalnog planiranja izazvala je mnogobrojne proteste u ime zaštite stvarnih i ličnih, neisplaniranih i nesistematizovanih potreba čovekove prirode, kao ne manje suštinskih, čak i za čisto zemaljsku "sreću", od očiglednijih materijalnih potreba; proteste, iznad svega, u ime "života", koji će, ma šta se pod njim podrazumevalo, biti nesumnjivo ugušeni u realističkom raju.

Glavni intelektualni podsticaj vitalističkog pokreta bila je reakcija protiv pomračenja viših istina, nastalog realističkim "uprošćavanjem" sveta, koja je, mora se priznati, sa druge strane uslovila potpunu propast Vitalizma na tom polju. Nemajući dovoljne osnove, ili čak potpuno nesvesni Hrišćanske Istine, oni, koji su se latili da ispravljaju radikalne nedostatke Realizma, izumeli su i lekove koji su se pokazali ne samo slabim, nego i aktivno štetnim, lekove koji su bili stvarni simptomi još složenijeg stadijuma bolesti koju su bili predodređeni da leče.

Jer, baš kao što je Realizam, reagujući protiv neodređenosti Liberalizma, osudio sebe na jalovost prihvatanjem liberalne zamagljenosti viših istina, isto je tako Vitalizam, boreći se protiv Realizma, sopstvene nade potkopao preuzimajući za svoju osnovu realističku kritiku apsolutne istine. Ma koliko Vitalizam patio za "duhovnim" i "mističnim", on ih nikada neće tražiti u Hrišćanskoj Istini, zato što je ona za njega isto toliko zastarela, koliko i za najslepljeg realistu. Za vitalističku tačku gledišta tipičan je lament V.B. Jeitsa iz njegove autobiografije: "Ne podnosim Hakslija i Tindala, zato što su me lišili prostodušne religije mog detinjstva...". Kakvo god da je psihološko opravdanje ovakvog stava, ono nema nikakve veze sa istinom; a posledice nisu ništa drugo - do veoma štetne. Nema ni jedne forme Vitalizma, koja nije naturalistička, čiji celi program ne počinje i ne završava se u ovom svetu, čije tumačenje bilo kojeg drugog sveta nije ništa drugo, do parodija. Put Nihilizma je, primetimo ponovo, "progresivan"; zablude prethodnih stadijuma ponavljaju se, i umnožavaju, u sledećem.

Ni govora nema o tome da se Vitalizam vraća Hrišćanskoj - ili bilo kakvoj drugoj - istini. Postoji, međutim, neizbežno, među vitalistima, izvesna pretenzija upravo na to. Mnogi kritičari su uočavali "pseudoreligiozni" karakter čak i marksizma, mada se taj epitet može primeniti samo na pogrešno usmerenu revnost njegovih zanesenijih privrženika, a nikako ne i na samu doktrinu, koja je suviše očigledno antireligiozna u svojoj suštini. U Vitalizmu pitanje "pseudo-religije" postaje mnogo ozbiljnije. Tu potpuno razumljivi lament nad izgubljenim duhovnim vrednostima, sa jedne strane dovodi do subjektivnih fantazija i (ponekad) do stvarnog satanizma, koje ljudi koji nemaju moć duhovnog rasuđivanja, doživljavaju kao otkrovenja "duhovnog" sveta, a sa druge strane dovodi do ni na čemu osnovanog eklekticizma koji crpi ideje iz svih mogućih vremena i kultura i uspostavlja potpuno proizvoljnu vezu između njihovih pojedinačnih, loše shvaćenih fragmenata i sopstvenih, neosnovanih koncepcija. Integralni elementi mnogih vitalističkih sistema jesu pseudoduhovnost i pseudo-tradicionalizam, jedno od njih, ili oboje. Zbog toga se treba obazrivo odnositi prema onima koji izjavljuju da se spremaju da obnove "duhovni" smisao života, a posebno prema onima koji sebe nazivaju saveznicima ili pristalicama "Hrišćanstva". "Duhovne" zablude su mnogo opasnije od bilo kojeg običnog materijalizma, i u trećoj glavi ove knjige mi ćemo uvideti da veći deo onoga što danas slovi za "duhovnost", ustvari predstavlja "novu duhovnost", rak, porođen Nihilizmom, koji se lepi za zdrave organizme da bi ih razorio iznutra. Takva taktika direktno je suprotna drskom realističkom napadu na istinu i duhovni život; ali to je, ne manje, nihilistička taktika, i to još naprednija i savršenija.

Na intelektualnom nivou, Vitalizam predstavlja odbacivanje Hrišćanske Istine zajedno sa izvesnom pseudoduhovnom pretenzijom. Međutim, čak i shvativši ovo, nećemo biti spremni da u potpunosti razumemo suštinu vitalističkog pokreta, ako se pre toga ne upoznamo sa duhovnim stanjem ljudi koji su postali njegovi nosioci. U Liberalizmu i Realizmu nihilistička bolest još uvek je površinska; uglavnom je to još uvek stvar filosofije, ograničena na intelektualnu elitu. U Vitalizmu se, pak - kao već i u marksizmu, najekstremnijoj manifestaciji realističke svesti - ta bolest razvija ne samo kvalitativno, nego i kvantitativno; po prvi put i obični ljudi počinju da pokazuju simptome Nihilizma, koji je ranije bio ograničen na nekolicinu.

Ta se okolnost, nesumnjivo, nalazi u savršenoj saglasnosti sa unutrašnjom logikom Nihilizma, pošto on, kao i Hrišćanstvo koje je prizvan da uništi, stremi ka univerzalnosti. Do sredine XIX veka najosetljiviji mislioci naslutili su perspektivu "probuđenih" masa, kojima će se okoristiti "užasni uprostitelji", a u vremenu Ničea, najsilnijeg "proroka" Vitalizma, to predosećanje preraslo je u uverenost. Niče je mogao da vidi kako "smrt Boga baca svoje prve senke na Evropu" i - mada je "događaj sam po sebi bio suviše veliki, suviše udaljen, suviše prevazilazio mogućnosti poimanja za većinu ljudi, da bi se pretpostavljalo da će saopštenje o njemu doći do njihove svesti" - ipak je njegovo nastupanje bilo izvesno, a ljudi poput Ničea bili su "prvorođena i prevremeno rođena deca nastupajućeg veka"[15] - veka, podsetimo se, nihilističkog trijumfa.

Hrišćanska Istina, koju je podrivao Liberalizam, a Realizam otvoreno napadao, nije samo filosofska istina, nego Istina života i spasenja; i kada među masama, vaspitanim na toj Istini, počinje da uzima maha ubeđenje da ona nije više dostojna poverenja, kao rezultat se ne dobija prosto urbani skepticizam kojim se teše malobrojni liberali, nego duhovna katastrofa gigantskih razmera, čije će se posledice osećati u svim sferama ljudskog života i misli. Mislioci poput Ničea videli su prve senke te katastrofe i bili su u stanju da više ili manje podrobno opišu i predvide neke od njenih posledica; ipak, te se posledice manifestuju u velikim razmerama tek kada ove senke počnu da se prikradaju u srca miliona ljudi. Krajem XIX veka sve veći broj sasvim običnih ljudi započinje tu neumornu potragu - slika, toliko svojstvena našem savremenom životu - za zamenom Boga, Koji je umro u njihovim srcima. Taj nemir postaje glavni psihološki podsticaj Vitalizma, njegova sirovina, koju majstori, nadahnuti trenutno aktuelnim vetrovima "duha vremena" oblikuju po modelu upravo razmatranih intelektualnih pretpostavki. Mi smo skloni, možda, da razmišljamo o tom nemiru uglavnom sa tačke gledišta njegove eksploatacije od strane nihilističkih demagoga, mada je on, takođe, bio važan stimulans vitalističkoj umetnosti i religiji. A prisustvo te komponente u većini vitalističkih pojava objašnjava zbog čega - za razliku od prividnog"zdravlja" Liberalizma i Realizma - Vitalizam pokazuje simptome, ne samo intelektualne devijacije, nego i duhovne i psihološke dezorijentacije.

Bilo bi dobro da, pre nego što pređemo na razmatranje formalnih manifestacija Vitalizma u oblasti filosofije i umetnosti, bacimo malo bliži pogled na neke opšte manifestacije tog neartikulisanog nemira koji prožima sve njih. Da li je on zaista, kao što mi tvrdimo da jeste, na kraju krajeva, karakteristika Nihilizma? Mnogi će prigovoriti da je njegovo značenje preuveličano, da je to, prosto, nova forma nečega što je oduvek postojalo, da je to smešni pokušaj da se nešto tako obično udostoji uzvišenog imena Nihilizma. Ovakvo mišljenje, nesumnjivo, ima neku osnovu; ipak, teško se može poricati da se to, što danas susrećemo, u nekoliko najvažnijih aspekata razlikuje od svega što mu je prethodilo. Po prvi put u celoj istoriji, nemir se rasprostranjuje u razmerama toliko širokim, da postaje skoro sveopšti; "normalni" lekovi, lekovi zdravog razuma, izgleda da na njega opšte ne mogu da deluju, nego ga, naprotiv, samo pojačavaju; njegov pravac je doveden tačno u paralelu sa širenjem modernog bezverja, tako da, čak i ako jedan nije uzrok drugom, oba predstavljaju paralelnu manifestaciju jednog te istog procesa. Ove tri tačke su tako čvrsto povezane, da ih u diskusiji koja sledi mi nećemo razdvajati, nego ćemo ih razmatrati zajedno.

Fašistički i nacional-socijalistički režimi su bili najveštiji u eksploatisanju sveopšteg nemira i umešno su ga koristili za sopstvene ciljeve. Ali "čudna" je to činjenica, "čudna" samo za onoga ko ne shvata karakter modernog doba - da se taj nemir nije prekinuo sa porazom njegovih eksploatatora, nego je, naprotiv, od onda dobio na intenzitetu i - što je "najčudnije" od svega - da je osobito ojačao u visoko razvijenim zemljama demokratske i liberalne ideologije, zemljama najviše blagoslovenim svetovnim prosperitetom, dok se u ostalim, pak, "zaostalim" zemljama njegovo jačanje nalazi u proporcionalnoj zavisnosti od njihovog približavanja tim ciljevima. Uspokojiti taj nemir ne može ni rat, ni liberalni idealizam, ni prosperitet - kao ni, uzgred budi rečeno, marksistički idealizam, jer je sovjetski prosperitet proizveo isti ovaj fenomen; ti lekovi su neefikasni, jer se bolest nalazi na dubini koju oni ne mogu dosegnuti. 

Možda se taj nemir najupadljivije manifestuje u porastu prestupništva, osobito kod mladeži. U većini prethodnih epoha zločin je bio lokalizovani fenomen, imao je očigledne, razumljive uzroke, u ljudskim strastima - pohlepi, pohoti, zavisti, ljubomori i sličnom; nije bilo ničeg više do blede predstave o zločinu koji je postao karakterističan za našu epohu - zločina kojem jedino odgovara naziv koji tako rado koristi današnja avangarda, mada u drugom, nihilističkom kontekstu: zločina "apsurdnog".

Dete ubija roditelja, ili roditelj dete; savršeno nepoznatog čoveka pretuče - ali ne i opljačka - pojedinac ili cela banda; takve "bande" terorišu celo susedstvo, besposleno lutajući, besmisleno ratujući jedne protiv drugih: i, zbog čega? To je vreme "mira" i "prosperiteta", kada zločinci bivaju kako iz "najboljih", tako i iz "najgorih" elemenata društva, i kada nema nikakvog "praktičnog" objašnjenja za njihovo ponašanje, a često postoji potpuni prezir prema opreznosti ili posledicama. Kada one koji su počinili takve zločine pitaju da objasne svoje postupke, svi odgovaraju otprilike isto: bio je to "impuls", "pobuda", ili je zločinac osećao sadističko zadovoljstvo dok je činio zločin, ili je povod bio apsolutno neadekvatan počinjenom zločinu: dosada, pometenost, uvređenost. Ukratko, oni uopšte ne mogu da objasne svoje postupke, za njih nema razumljivog motiva i, što je možda najbitnije i što najviše poražava, za takve zločine nema kajanja.

Postoje, naravno, i drugi, ne tako nasilnički oblici sveopšteg nemira: strast prema kretanju i brzini, osobito izražena u pravom kultu automobila (ovu strast smo već primetili kod Hitlera); sveopšta privrženost televizoru i bioskopu, čija se osnovna funkcija svodi na to, da pruži nekoliko časova bega od realnosti, kako pomoću svog eklektičkog i "uzbudljivog" sadržaja, tako i pomoću hipnotičkog dejstva samih tehničkih sredstava; rastuće primitivan i divljački karakter savremene popularne muzike, pogotovo džeza, koji najtačnije odražava stanje savremene duše; kult fizičke sposobnosti u sportu i - kao njegov deo - nezdravo obožavanje "mladosti"; preovladavanje i sveopšta popustljivost prema seksualnom promiskuitetu kojeg mnogi, navodno odgovorni pripadnici starijeg pokoljenja opravdavaju kao pokazatelja "otvorenosti" savremene mladeži i kao samo još jednu formu "otvorenog", "eksperimentalnog" odnosa prema životu, tako silno potsticanog u umetnosti i nauci; neuvažavanje vlasti, podsticano rasprostranjenim mnenjem koje ne priznaje nikakve vrednosti, osim "trenutnih" i "dinamičnih" i koje odvodi "najidealističkije" nastrojeni deo omladine na demonstracije protesta protiv "represivnih" zakona i institucija.

U takvim fenomenima "aktivnost" je očigledno beg - beg od dosade, od besmislenosti, a najtačnije - od praznine, koja je obuhvatila srca koja su se odrekla Boga, Istine Otkrovenja - i morala i savesti, osnovanih na toj Istini. U složenijim manifestacijama vitalističkog impulsa, na koje ćemo sada da obratimo pažnju, deluje ista ta psihologija. Za sada ćemo samo dati sugestiju o obilju tih manifestacija, zato što ćemo kasnije detaljnije proučiti njihovu ulogu u oblicima "nove duhovnosti".

U politici su najuspešniji oblici Vitalizma bili Musolinijev kult aktivizma i nasilja i Hitlerov, još mračniji, kult "krvi i tla"; njihova priroda je previše dobro poznata sadašnjem pokolenju i ne treba je dalje objašnjavati. Danas, kada se strelica političkog barometra tako jasno pomera "ulevo", možda, pak, nije toliko očigledno, koliko duboko se prostiralo delovanje tih pokreta četrdeset godina ranije. Osim masa, otsečenih od svojih korena, koje su glavni objekat njihove eksploatacije, nihilistički demagozi su našli vatrenu podršku, mada ne zadugo, u dovoljno značajnom broju ljudi koji su pripadali intelektualnoj i kulturnoj avangardi. Malo ko od njih je prihvatio nacizam ili fašizam kao "novu religiju", ali su ih zato mnogi pozdravili kao protivtežu demokratiji, "nauci" i "progresu" (to jest, Liberalizmu i Realizmu) koji su, kako se činilo, obećavali budućnost koju nijedan osetljiv čovek nije mogao da zamisli bez strepnje; njihov dinamizam, "životnost" i pseudo-tradicionalizam izgledali su zavodljivo "osvežavajuće" mnogima, koji su udisali zagušljivu intelektualnu atmosferu tog vremena.

Takvo je i delovanje i uticaj savremene umetnosti, čiji protest protiv beživotnog akademskog "realizma" vodi u najneočekivanije oblasti. Novi i egzotični izvori i uticaji nađeni su u umetnosti Afrike, Istoka, južnih mora, praistorijskog čoveka, dece, ludaka, a takođe u spiritualizmu i okultizmu. Neprekidno eksperimentisanje, postojana potraga za "novim" formama i tehnikama postali su norma; umetnost se, iznad svega, nadahnjuje "divljim", "primitivnim", "spontanim". Kao i futuristi u svom manifestu (mada sam futurizam teško da se može nazvati umetnošću), i najtipičniji moderni umetnici veličaju u svojim radovima "svaku vrstu originalnosti, smelosti, krajnjeg nasilja", i oni veruju da su "naše ruke slobodne i čiste, da bismo mogli početi sve iznova".

Umetnik je, saglasno vitalističkom mitu, "tvorac", "genije", on je "inspirisan". U njegovoj umetnosti Realizam je transformisan "vizijom"; to je znak i proročanstvo "duhovnog buđenja". Umetnik je, ukratko, "čarobnjak" u svom sopstvenom carstvu, u istom onom smislu u kojem je to Hitler bio u politici: i u jednom i u drugom slučaju, nije istina, nego je subjektivno osećanje to, koje caruje.

U religiji - ili, da se preciznije izrazimo, u pseudoreligiji - nemirno eksperimentatorstvo, karakteristično za Vitalizam, manifestuje se u još raznovrsnijim formama, nego u školama moderne umetnosti. Postoje, naprimer, sekte, čije je božanstvo neodređena imanentna[16] "sila"; različiti pravci "nove misli" i "pozitivnog mišljenja" streme da ukrote i iskoriste tu "silu", kao da je to neka vrsta električne struje. Njima su jako bliski okultizam i spiritizam, a takođe i neke patvorene forme "istočne mudrosti" koje su prestale čak i da se pretvaraju da ih "interesuje" Bog, da bi otvoreno prizivale neposredne "sile" i "prisutnosti".

Religiozni Vitalizam manifestuje se, takođe, i u široko rasprostranjenom kultu "spoznaje" i "samorealizacije". U prilično uzdržanoj formi, on je prisutan kod poklonika savremene umetnosti i "stvaralačkog čina" i "vizije", koji tu umetnost nadahnjuju. Nerazborita potraga za "prosvetljenjem", kakva se vodi pod uticajem zen-budizma, ekstremnija je forma ovog kulta; a tobožnje "religiozno iskustvo", stimulisano raznim narkoticima je, verovatno, njegovo "reductio ad absurdum". 

Takođe, čine se pokušaji da se isfabrikuje pseudo-paganski kult "prirode", pre svega na osnovu njenih "primarnih", "bazičnih" elemenata: zemlje, tela, seksa. Ničeov Zaratustra - svemogući prorok tog kulta - centralna je tema u delima Lorensa i drugih romanopisaca i pesnika našeg veka.

Tu je i pokušaj, u većini oblika "egzistencijalizma" i "personalizma", da se religija svede na ništa više od ličnog "susreta" sa drugim čovekom i - ponekad - sa mutno shvaćenim "bogom"; ili, u patološkom, ateističkom "egzistencijalizmu" - da se napravi religija od "buntovništva" i obesnog samopoklonjenja.

Sve ove vitalističke manifestacije "religioznog impulsa" dele zajedničko neprijateljstvo prema bilo kakvom stabilnom i nepromenjivom učenju ili instituciji, kao i ogromni interes i stremljenje ka dostizanju "trenutnih" vrednosti "života", "vitalnosti", "iskustva", "spoznaje" ili "ekstaze".

Izdvojili smo najupečatljivije crte Vitalizma i dali neke sugestije o njegovim razmerama; ali sam termin tek treba da objasnimo, i da razotkrijemo njegov nihilistički karakter. Kao što smo već videli, Liberalizam je podrivao Istinu svojom indiferentnošću prema njoj, čuvajući, ipak, ugled njenog imena; a Realizam ju je napadao u ime neke manje, parcijalne istine. Suprotstavljajući se i jednom i drugom, Vitalizam sasvim prestaje da ima bilo kakav odnos prema istini; on je u celosti posvećen stvarima sasvim drugačijeg reda.
 
"Neistinitost bilo kakvog mišljenja, pisao je Niče, ne predstavlja za nas nikakav argument protiv njega... Pitanje je samo u tome, koliko to mišljenje sledi život, održava ga..."[17] Tamo, gde počinje ovakav pragmatizam, Nihilizam prelazi na stadijum Vitalizma, koji možemo definisati kao eliminaciju istine u svojstvu kriterijuma čovekovog delovanja, i njenu zamenu drugim standardom: "onim što život daje", "vitalnošću"; tu se život i istina, konačno i definitivno, razilaze.

Vitalizam je naprednija vrsta Realizma; deleći sa ovim uski pogled na realnost i brigu da se sve uzvišeno svede na najniže moguće, Vitalizam nastavlja da ostvaruje realističku nameru i nosi je jedan korak dalje. Tamo gde Realizam pokušava da apsolutnu istinu vaspostavi odozdo, Vitalizam konstatuje neuspeh tog projekta u svetlu još "realističkije" spoznaje, da ni "dole" nema apsoluta, da je jedini nepromenjivi princip u ovom svetu - sama promena. Realizam svodi natprirodno na prirodno, ono što je dato Otkrovenjem na racionalno, istinu na objektivnost; Vitalizam, pak, ide još dalje i sve svodi na subjektivno iskustvo i doživljaj. Svet koji se realisti činio tako čvrst, istina koja mu se činila tako sigurna, rasipa se u vitalističkom poimanju sveta u prah, misao nema više na čemu da se zaustavi i umiri, sve je progutano kretanjem i akcijom.

Logika neverja neumoljivo vodi ka Bezdanu; onaj koji se ne vrati istini, mora da sledi zabludu do njenog kraja. Isto to radi humanizam koji, bivši zaražen realističkom infekcijom, konačno podleže bacilu Vitalizma. Za ovu činjenicu ne treba boljeg dokaza od "dinamičnih" kriterijuma koji okupiraju sve veći deo oblasti formalne kritike literature i umetnosti, a vladaju čak i u raspravama po pitanjima religije, filosofije i nauke. Nema osobina koje se bolje ocenjuju u svim ovim poljima, nego što su "originalnost", "eksperimentalizam", ili "uzbudljivost"; a pitanje istine, ako se uopšte i postavlja, brzo se potiskuje u zadnji plan i zamenjuje subjektivnim kriterijumima: "integriteta", "autentičnosti", "individualnosti".

Takav pristup je otvoreni poziv na opskurantizam, da ne kažemo šarlatanstvo; a ako ovo i može da se odbaci kao iskušenje za vitalistu koje još nije postalo pravilo - ni u kom slučaju nije moguće ignorisati rastuće vulgaran opskurantizam kojeg vitalistički temperament toleriše, pa čak i bodri. U savremenoj intelektualnoj klimi sve je teže voditi razumni razgovor sa apologetama Vitalizma. Ako, naprimer, pokušamo da dokučimo u čemu je smisao nekog savremenog umetničkog dela, reći će nam da ono nema "smisla", da je to "čista umetnost" i da se ono može samo "osetiti", a ako kritičar nije u stanju da ga pravilno "oseti", on nema pravo da o njemu bilo šta priča. Pokušaj da se uvede bilo kakav kriterijum kritike, čak najelementarnije i tehničke prirode, sudara se sa argumentom da se stari kriterijumi ne mogu primenjivati na novu umetnost, da su oni previše "statični", "dogmatični" ili prosto zastareli, da se o umetnosti danas može govoriti samo sa tačke gledišta njenog uspeha u ostvarivanju sopstvene, jedinstvene i neponovljive, namere. Ako u nekom umetničkom delu kritičar primeti morbidne ili neljudske namere, objasniće mu se da je ono tačan odraz "duha vremena", a da je onaj koji misli da bi umetnost morala da bude i nešto više, prosto naivan. Poslednji argument je, naravno, jedan od omiljenijih u bilo kojoj avangardi današnjice, bila ona literarna, filosofska ili "religiozna". Za ljude, zamorene od istine, dovoljno je i to, da stvar "jeste", da je ona "nova" i "uzbuđujuća".

Ovo su, možda, razumljive reakcije na previše literaran i utilitaran pristup Liberalizma i Realizma takvim sferama, kao što su umetnost i religija, jer one koriste jezik, potpuno različit od prozaičnog jezika nauke i biznisa; da bismo ih efikasno kritikovali, moramo da razumemo njihov jezik i da znamo šta je to, što oni pokušavaju da kažu. Ali ono što je sigurno, to je da one pokušavaju nešto da kažu: sve što čovek radi ima smisao, i svaki ozbiljan umetnik i mislilac pokušava da saopšti nešto svojim delom. Ako se, pak, kaže da delo nema smisao, da ono samo ima želju da izrazi "duh vremena", ili da uopšte nema nikakvu želju za komuniciranjem, onda će upravo to i biti njegov smisao, i to veoma zloslutan, koji sigurno neće promaći kompetentnom kritičaru. Nažalost, ali i veoma ilustrativno, zadatak kritike danas je praktično poistovećen sa zadatkom apologetike; opšteprihvaćeno je mišljenje da je uloga kritike u tome, da objasni neupućenim masama "najnovije nadahnuće" "stvaralačkog genija".[18] Na taj način, pasivno prihvatanje zauzima mesto aktivnog razumevanja, a "uspeh" - uspeh "genija" u ostvarivanju svoje namere, bez obzira na prirodu namere - zamenjuje vrlinu. Prema novim kriterijumima, Hitler je takođe bio "uspešan", sve dok "duh vremena" nije pokazao da nije u pravu; avangarda i njeni humanististički "saputnici" nemaju danas nikakvih argumenata protiv boljševizma, osim da je, za razliku od nacional-socijalizma, koji je bio "ekspresionistički" i "uzbudljiv", boljševizam potpuno prozaičan i realističan. 

Ipak, zaraženost humanizma Vitalizmom možda najbolje na videlo iznosi njegov čudni aksiom, romantičan i skeptičan u isto vreme, koji kaže da se "ljubav prema istini" nikada ne završava, zato što nikada ne može da bude ispunjena, da je celi život jedna konstantna potraga za nečim, za šta nema nade da se nađe, konstantno kretanje, koje nikada neće - niti treba - da zna za odmor. Sofisticirani humanista vrlo leporečivo može da opiše taj novi osnovni princip svih naučnih i akademskih istraživanja kao potvrdu "privremenosti" prirode svakog znanja, kao odraz nikada zadovoljenog, uvek radoznalog ljudskog uma, ili kao deo misterioznog procesa "evolucije" ili "progresa"; ali stvarno značenje takvog stava je jasno. Ono predstavlja poslednji pokušaj nevernika da sakrije svoje napuštanje istine iza oblaka uzvišene retorike i, još jasnije, to je u isto vreme uzdizanje sitničave radoznalosti na mesto koje je nekada zauzimala iskrena ljubav prema istini. Sasvim je tačno reći da se, baš kao i njoj analogna - pohota, radoznalost nikada ne završava i nikada ne biva zadovoljena; ali čovek je stvoren za nešto više od toga. On je stvoren da bi se uzdigao iznad radoznalosti i pohote, do ljubavi, i da bi, kroz ljubav, postigao istinu. To je elementarna istina ljudske prirode, a da bismo je spoznali, potrebna nam je neka vrsta prostote. Intelektualna tričavost savremenog humanizma isto je toliko daleka od takve prostote, koliko je daleka od Istine.

Privlačnost Vitalizma je psihološki potpuno razumljiva. Samo najbezosećajnije i ljude bez ikakvog dara zapažanja može dugo vremena da zadovoljava mrtva vera Liberalizma i Realizma. Prvo ekstremni elementi društva - umetnici, revolucionari, mase lišene korena, a zatim, jedan za drugim, humanistički čuvari "civilizacije" i, na kraju, čak i najuvaženiji i najkonzervativniji slojevi društva bivaju obuhvaćeni nekim unutrašnjim nespokojstvom, nemirom koji ih tera da traže nešto "novo" i "uzbuđujuće", ali šta, zapravo - niko od njih tačno ne zna. Nihilistički proroci, na koje su ranije gledali sa prezirom, ulaze u modu, kako čovečanstvo počinje da deli njihovo nespokojstvo i predosećanja; njih postepeno uključuju u humanistički panteon i od njih traže vizije i otkrovenja koja bi izvela čovečanstvo iz besplodne pustinje u koju ga je zaveo Realizam. Iza trivijalnog senzacionalizma i eklekticizma koji karakterišu savremeni trend ka "misticizmu" i "duhovnim vrednostima", leži duboka glad za nečim suštinskijim, od onoga što su dali ili mogu dati Liberalizam i Realizam, glad koju su razni vidovi Vitalizma u stanju samo da razdraže, a nikako ne i da utole. Ljudi su odbacili Sina Božijeg Koji, čak i danas, želi da prebiva u njima i donese im spasenje; nalazeći neizdržljivom tu prazninu, koju je ostavilo to odbacivanje, oni se bacaju u naručje ludacima i mađioničarima, lažnim prorocima i religioznim sofistima, tražeći u njima reč života. Ali ta reč, data tako spremno, kada pokušaju da je ponove, sama se u njihovim ustima pretvara u prah.

Realizam, u svojoj besnoj strasti za istinom, uništava istinu; na isti način Vitalizam, u svojoj vrloj potrazi za životom, ispušta zadah smrti. Vitalizam poslednjeg stoleća je nepogrešivi simptom zamorenosti sveta, i njegovi proroci - još jasnije, nego bilo koji filosofi mrtvog Liberalizma i Realizma koje su napadali - bili su najava kraja Hrišćanske Evrope. Vitalizam je proizvod - ne "svežine" i "života" i "neposrednosti" koje tako beznadežno i očajno traže njegovi sledbenici (upravo zbog toga što im nedostaje) - nego, naprotiv, proizvod duhovne pogibelji i bezverja koji predstavljaju pretposlednji stadijum umiruće civilizacije, civilizacije koju oni mrze. Ne treba biti privrženik Liberalizma i Realizma, protiv kojih je reagovao Vitalizam, da bi se uvidelo da je Vitalizam previše jako reagovao i da se njegov protivotrov, primenjen protiv nesumnjive bolesti, pokazao kao još moćnija injekcija istog tog nihilističkog bacila koji je prouzrokovao bolest. Posle Vitalizma može da sledi samo još jedan, konačni stadijum, kroz koji Nihilizam može da prođe: Nihilizam Uništenja. 

4. NIHILIZAM UNIŠTENjA

Ovde, napokon, nailazimo na praktično čisti Nihilizam, čija se mržnja protiv stvaranja i protiv civilizacije ne može umiriti, sve dok ih ne svede na apsolutno ništavilo. Nihilizam Uništenja, kao nijedna druga forma Nihilizma, karakterističan je upravo za naš vek. Destrukcija je postojala u dovoljno širokoj razmeri i pre, i tada je bilo ljudi koji su se "proslavili" rušenjem; ali nikada, sve do našeg vremena nije postojala doktrina i osmišljeni plan uništenja, nikada ranije um čoveka nije sebe toliko izokrenuo, da bi našao opravdanje za to očigledno satansko delo, i da bi sačinio program za njegovo izvršenje.

Čak i kod uzdržanijih nihilista, neizostavno, mogli su se primetiti jaki nagoveštaji jevanđelja razrušenja. Realista Bazarov u romanu I.S. Turgenjeva "Očevi i deca" izjavljivivao je da "nema ni jedne jedine institucije u našem društvu, koja ne bi trebala da bude uništena". Niče je pisao: "Ko hoće da stvara, mora prvo da sruši i razori opšteprihvaćene vrednosti". Manifest futurista - nalazeći se jednako blizu, kako čistom Nihilizmu, tako i Vitalizmu, glorifikovao je rat i "uništavajuću ruku anarhiste". Većina realista i vitalista su javno priznavali da je njihov cilj - rušenje Starog Poretka i ukidanje apsolutne istine.

U čistom Nihilizmu, međutim, ono što je za prethodne periode bilo samo prolog, postaje cilj sebi samom. Niče je proklamovao osnovni princip svakog nihilizma, a pre svega apologiju Nihilizma Uništenja, rečenicom: "Nema istine, sve je dozvoljeno"[19]; ali ekstremne posledice ovog aksioma već su bile shvaćene pre njega. Maks Štirner (sa kojim ćemo se mi još sresti u sledećoj glavi[20]) je objavio rat protiv svakog kriterijuma i svakog principa, suprotstavljajući svoj ego celom svetu i pobednički se smejući nad "grobom čovečanstva", tada još, samo u teoriji. Sergej Nečajev je ovu teoriju preveo u praksu tako uspešno, da on do dan-danas izgleda kao nekakvo mitsko stvorenje, ako ne i demon iz dubina samog Pakla, koji je vodio život besprincipijelne surovosti i nemorala pod izgovorom potpune svrsishodnosti u ime Revolucije. On je bio inspiracija za lik Petra Verhovonskog u "Zlim dusima" Dostojevskog, romanu koji je tako sjajno opisao svest ekstremnog nihiliste (roman je pun predstavnika tog tipa svesti), da se čini neverovatnim bilo kome ko nije, kao Dostojevski, na sebi osetio čari i iskušenje nihilizma.

Mihail Bakunjin, koji je neko vreme bio opčinjen Nečajevim (tek kasnije je uvideo da je dosledna praksa nihilizma potpuno drugačija stvar od njegovog teoretskog izlaganja), napisao je, još uvek pod njegovim uticajem, "Katehizis revolucionara", apologiju nečajevizma koja ledi dušu, u kojoj je izjavio: "Naš zadatak je užasno, totalno, neumoljivo i sveopšte uništenje". Takvo doživljavanje sveta previše je tipično za Bakunjina, da bi bilo pripisano njegovom trenutnom zanosu. On je završio svoju "Reakciju u Nemačkoj", napisanu još pre rođenja Nečajeva, sledećim znamenitim pozivom: "Položimo našu nadu u večni duh, koji ruši i uništava, zato što je on skriveni i večno tvoreći istočnik svog života. Strast prema rušenju je stvaralačka strast, takođe!" Ovde se Vitalizam prepliće sa voljom za destrukcijom: ipak, destrukcija je ta koja na kraju trijumfuje. Kada su Bakunjina pitali, šta bi on uradio, kada bi novi poredak njegovih snova postao stvarnost, on je iskreno odgovorio: "Tada bih ja ponovo uzeo da rušim sve, što sam sazdao".[21]

Upravo u duhu Nečajeva i "Katehizisu revolucionara", nihilističke ubice (u to vreme su ih nazivali "anarhistima", ali smo u ovoj knjizi usvojili pozitivnije značenje te reči ) svojom "propagandom delima" terorisali su vladajuće klase - i ne samo vladajuće klase - u Evropi, a posebno u Rusiji tokom čitave poslednje četvrtine XIX veka. U istom tom duhu Lenjin (koji se divio Nečajevu) je započeo svoju okrutnu vladavinu, prvi uspešan eksperiment u totalno besprincipijelnoj politici u Evropi. Strast prema nasilju, otrgnuta od Revolucije koja ju je racionalizovala, uvukla je Evropu 1914. godine u prvi od nihilističkih ratova i istovremeno, u drugoj oblasti, u dadaističkoj umetnosti, proglasila "neka sve bude zbrisano", "neka ne ostane ništa, ništa, ništa". Ostalo je, ipak, na Hitleru da sa apsolutnom eksplicitnošću otkrije prirodu i ciljeve čiste "Revolucije Nihilizma", revolucije, izjednačene sa nihilističkom alternativom: Njeltmacht oder Niedergang - gospodarenje svetom ili potpuna propast; revolucije, čiji vođa je mogao likovati (čak i pre nego što je došao na vlast), isto kao što bi likovao Štirner: "nas možete uništiti, ali, u tom slučaju, mi ćemo za sobom povući celi svet - svet u plamenu".[22]

To su, naravno, ekstremne pojave i njih treba sagledati u odgovarajućoj perspektivi. Samo je mali broj njih bio sposoban za takav, čisti Nihilizam i lako je dokazati da one ne pripadaju osnovnom pravcu savremene istorije, nego njenim pobočnim tokovima; i manje ekstreman nihilista ih osuđuje. Njihov je primer, uprkos tome, jako poučan, i bilo bi pogrešno odbaciti ga kao puko preuveličavanje ili parodiju. U daljem tekstu videćemo da je destrukcija neophodna stavka nihilističkog programa, i da najjasnije izražava kult ništavila koji leži u centru nihilističke "teologije". Nihilizam Uništenja nije nikakvo preuveličavanje, on je, pre, ispunjavanje najdubljeg cilja celog Nihilizma. U njemu Nihilizam poprima svoju najužasniju, ali najistinitiju formu; u njemu lice ništavila skida sa sebe sve maske i stoji u svoj svojoj nagosti.

Otac Jovan Kronštatski, taj sveti i pravedni čovek Božiji, poredio je čovekovu dušu sa okom, obolelim od greha, i zbog toga nesposobnim da vidi duhovno sunce.[23] Na isti način možemo da opišemo progres nihilističke bolesti, koja nije ništa drugo, do usavršena maska greha. Duhovni vid ljudske prirode ogrezle u greh nije zdrav, što zna svaki Pravoslavni Hrišćanin; u ovom životu mi sve vidimo vrlo zamagljeno, i samo vera i blagodat Božija mogu da nas iscele tako, da bismo u budućem životu opet videli jasno. Prvi stadijum Nihilizma, Liberalizam, rođen je zbog zablude prihvatanja za zdravo našeg bolesnog oka, zbog pogrešnog verovanja da je ono što prikazuje oštećeni vid - stvarni svet; i zbog odbijanja lekara duše, Crkve, čija pomoć nije potrebna zdravom čoveku. Na drugom stadijumu - Realizmu - bolest, bez neophodne nege lekara, počinje da se razvija; vid se sužava; udaljeni predmeti, još odranije opažani "prirodnim" oslabljenim vidom prilično maglovito, postaju potpuno nevidljivi; samo najbliži predmeti vidljivi su više ili manje jasno, i bolesnik postaje ubeđen da ostali predmeti, prosto, ne postoje. Na trećem stadijumu - Vitalizmu - infekcija dovodi do upale; sad se čak i bliski predmeti vide slabo i izobličeno, počinju halucinacije. Na četvrtom stadijumu - Nihilizmu Uništenja - nastupa putpuno slepilo, bolest se rasprostire na celi organizam, sledi agonija, zatim konvulzije, i smrt.

Judžin Serafim Rouz


[1]The Will to Power, Vol. I, in The Complete Works of Fridrich Nietzche, New York, The Macmillan Company, 1909, Vol. 14, p. 6.
[2]Sveto Jevanđelje po Jovanu, gl. 14, 6.
[3]Sveto Jevanđelje po Jovanu, gl. 8, 32.
[4]The Will to Power, p. 377.
[5]Primedbe Bakuwina o Luju Napoleonu u kwizi: G.P.Maximoff, ed., The Political Philosophy of Bakunin, Glencoe, Illionis, The Free Press, 1953, p. 252
[6]Sveto Jevanđelje  po Jovanu, gl. 18, 37.
[7]Sveto Jevanđelje po Jovanu, gl. 14, 6.
[8]The Will to Power, p. 8.
[9]Ibid., p. 22.
[10]Arnold Lunn in The Revolt Against Reason, New York, Sheed and Ward, 1951, p. 5 et passim; F.A.Hayek, in The Counter-Revolution of Science, Glencoe, Illionis, The Free Press, 1952, pp. 15-16.
[11]Sv. Vasilije Veliki. Besede na šestodnev 1,4. ...
[12]The Will to Power, p. 5.
[13] Citira se po knjizi: Herman Rauschning, The Voice of Destruction, New York, G.P.Putnam's Sons, 1940, p. 6; Ostatak ovog opisa je baziran uglavnom na: Hitler's Secret Conversations, 1941-1944, New York, Farrar, Straus and Young, 1953.
[14]Pogledati, naprimjer, djela Korlisa Lamonta ili Džulijana Hakslija
[15]Friedrich Nietzche, The Joyful Wisdom, #343
[16]imanentno - dostupno ~ovekovoj spoznaji
[17]Friedrich Nietzche, Beyond Good and Evil, #4
[18]O tome i prate}im temama sa citatima iz savremene literature - vidi Graham Hough, Reflections on a Literary Revolution, Washington, The Catholic University of America Press, 1960, p. 66f.
[19]Citira se izKarl Jaspers, Nietzche and Christianity, Henry Regnery Company, 1961 (Gateway Edition), p. 83
[20]Ta je glava trebala da govori o anarhizmu (pogledaj plan na kraju kwige)
[21]Citira se iz E. H. Carr, Michael Bakunin, p. 440.
[22]Citira se iz Rauschning, op.cit., p. 5.
[23]My Life in Christ, Jordanville, New York, Holy Trinity Monastery, 1957, Vol. I., p. 178

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".