Drvo za moj tabut raste, Enver Muratović

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i suze;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crna srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
Baš kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?
A kao juče sreo sam je u povratku sa korzoa!
Ništa te noći, Bože, nije ličilo na to da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993.
Kao da već sutra neće biti mejt na tabutu!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Sretnem te žive ljude, srećne, po čaršiji;
Drugaricama njenim, školskim, imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti kao da dio Nje još traje u njima,
Vidim u njima svima Enisu samu!

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove,

voljom Uzvišenog Gospodara?
Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka...

Rožaje, 29/30. april 2016.

Preuzeto sa fejsbuk profila autora 

Web-stranica autora: antologija.weebly.com