Na suncu, Valter Benjamin

Na suncu, Valter Benjamin

Sunrise in the Ocean by Wladimir Kush

Ivisa,[1] jul 1932.

Kažu da na ostrvu ima sedamnaest vrsta smokava. Trebalo bi – kaže čovek sebi, dok ide svojim putem, pod suncem – znati kako se zovu. Zaista, ne treba samo videti trave i životinje, kojima ostrvo duguje svoje lice, zvuke i mirise; ne treba samo videti geološke slojeve planina i različitih vrsta tla, u rasponu od prašnjavo žute do ljubičasto smeđe, sa širokom trakom cinabarita u sredini – treba, iznad svega, naučiti njihova imena. Zar svakim kutkom zemlje ne vlada neki neponovljiv spoj biljaka i životinja i nije li svako lokalno ime šifra iza koje se flora i fauna sreću po prvi i poslednji put? Seljak, međutim, drži ključ te šifre. On zna njihova imena. A opet, nije u njegovoj moći da kaže nešto o svom svetu. Da li ga imena obavezuju na zavet ćutanja? Da li to znači da obilje reči pripada samo onima sa znanjem, ali koji ne znaju imena; i da obilje ćutanja sleduje onima koji nemaju ništa osim imena?

Bilo je očigledno da čovek koji je koračao zadubljen u misli nije odatle; izgledao je kao neko kome misli, kada ga zateknu negde na otvorenom, tamo kod kuće, dolaze samo noću. Zaprepašćeno se priseća da su celi narodi – Jevreji, Indusi, Arapi – izgradili svoja učenja pod suncem, za koje se njemu čini da ometa svako razmišljanje. To sunce koje mu sada prži leđa. Miris smole i timijana natapa vazduh, u kojem kao da ostaje bez daha. Bumbar mu se očeša o uho. Samo što je primetio njegovo prisustvo, ovaj nestade u vrtlogu tišine. Glas mnogih leta, na koji se nije osvrtao, da bi mu uši sada po prvi put bile prijemčive za njega, ali on se prekinuo. Jedna staza, skoro zarasla, poče da se proširuje; trag je vodio do peći za ćumur. Iza nje, u izmaglici, planine, ka kojima se pogled izvijao kao puzavica.

Osetio je nešto hladno na obrazu. Pomislio je da je muva i udario se po licu. Ali, bila je to prva graška znoja. Uskoro je osetio žeđ. Osećaj žeđi mu nije dolazio iz nepca već iz stomaka. Odatle se širio i govorio celom njegovom telu, inače krupnom, da svakom svojom porom upije i najmanji dašak vazduha. Košulja mu je odavno spala s ramena, a kada ju je podigao, da ne izgori, bilo je to kao da se ogrnuo mokrim šalom. U jednoj udolini, bademi su bacali senke pravo u osnovice svojih stabala. Bademi su blago ove zemlje. Nijedna druga voćka ne donosi seljaku veću zaradu. U to doba godine samo on sazreva i pravo je uživanje brati u prolazu njegove plodove s grana. Ruka okleva da se razdvoji od njihove ljuske, kada izvuče jezgro. Prebira je još malo među prstima, a onda je pušta da odleprša u potok, koji je odnosi sa sobom. Jezgro je zrelo, ali ne sasvim; sok je svežiji od onog poznijeg, kada ljuska poprima smeđu boju i kada je nije tako lako ukloniti. Sada ima boju slonovače, kao kozji sir ili svileni ženski steznik. A ima i ukus slonovače. Svako ko ga oseti među zubima, moći će da mirno osluškuje potok koji žubori između smokava. Ali, smokve su bile zelene i tvrde, ugneždene, jedva vidljive, u korenima listova. Nastupa čas kada se čini da je samo drveće živo. Iz borove šume dopire pesma zrikavaca; njihova larma odjekuje iznad prašnjavih polja. Njive su ostale bez letine i sada leže puste; liče na čoveka koji se odrekao svega. Njihov poslednji imetak, njihove senke, stiskaju se u podnožjima visokih stogova sena. To je vreme žetve.

Šumarci se prostiru oko vrhova brežuljka, kao da su ih tamo nanele grabulje leta. Samo vrbe stoje raštrkane po strnjištima, a njihovo lišće, crno, s belim prugama, svetluca kao nijelo. Krošnje im više nisu okićene žutim resama, sada su suvlje i lakše se njišu – što prolazi skoro neprimećeno. Ipak, jednoj uspeva da privuče pažnju prolaznika. Prisetio se dana kada je bio jedno s drvetom. Tada su za to bili potrebni samo prisustvo voljene žene – stajala je na travnjaku, uopšte ne obraćajući pažnju na njega – i njegova tuga ili umor. I onda se naslonio leđima na stablo, a ono je primilo na sebe njegova osećanja. Naučio je da udahne kada bi se stablo povilo pod njim i da izdahne, kada bi se vraćalo nazad. To je, naravno, bilo samo negovano stablo nekog ukrasnog drveta; bilo je nemoguće zamisliti šta bi čovek mogao da nauči od ovog čvornovatog stabla vrbe, duboko rascepljenog na tri kraka, ispružena na tri različite strane, ka nekom neistraženom svetu koji se prostirao iznad tla. Nijedna staza se nije otvarala pred njim. Ali, dok je stajao, dvoumeći se da li da pođe jednim puteljkom, koji ga je mogao izneveriti svakog časa – čas je izgledalo da se širi u poljski put, čas da se završava trnovitom živicom – osetio je kako opet ovladava situacijom: kameni blokovi su se uzdizali stepenasto da formiraju terase, a na stazi se pojaviše tragovi kola, koji su govorili da se u blizini nalazi neko imanje.

Nijedan zvuk iz okruženja ne odaje prisustvo takvih imanja. Podnevna nepomičnost oko njih kao da se udvostručava. Ali, polja sada počeše se raščišćavaju i otkrivaju poteze s drugom, a zatim i trećom stazom; i dok su zidovi i ambari ostajali skriveni iza rastinja i brežuljaka, na pustoj poljani odjednom se ukazalo raskršće, kao središnja tačka. U tom kraju nije bilo kolskih puteva i poštanskih ruta, ali to opet nisu bili samo prolazi ili divlje staze; na toj čistini, ukrštali su se puteljci kojima su seljaci i njihove žene i deca i stada vekovima išli od polja do polja, od kuće do kuće, od pašnjaka do pašnjaka, retko kada tako da se ne bi iste večeri vratili da spavaju pod svojim krovom. Tlo ovde odjekuje nekako šuplje; taj zvuk kojim uzvraća na svaki korak deluje blagotvorno na svakog ko tuda ide. S tim zvukom, prolaznikova usamljenost polaže zemlju pod njegova stopala. Ako je došao do mesta na kojem se osećao dobro, znao je da ga je tamo dovela usamljenost; ona mu je dala ovaj kamen da sedne, ovu šupljinu da u njoj ugnezdi svoje udove. Ali, već je bio suviše umoran da bi zastao. Pošto je izgubio kontrolu nad svojim stopalima, koja su ga nekako prebrzo nosila dalje, postao je svestan da se njegova mašta odvojila od njega, kao široka padina koja su u daljini pružala uporedo s njegovom stazom, i počela da se igra s njim po sopstvenom nahođenju. Da li mašta pomera kamenje i vrhove brda? Ili ih samo okrzne svojim dahom? Da li prevrće svaki kamen ili sve ostavlja kako jeste?

Hasidi imaju predanje o onom svetu, koje kaže: tamo će sve biti namešteno kao i ovde. Tamo gde nam je soba, i tamo će biti soba; tamo gde spava naše dete, i tamo će spavati dete. Odeću koja sada nosimo na sebi, nosićemo i tamo. Sve će biti isto – samo malo drugačije. Tako je i sa maštom. Ona samo prebacuje veo preko daljine. Sve ostaje isto, ali veo podrhtava i pod njim sve neosetno postaje drugačije.

Sve se menja i zamenjuje mesta; ništa ne ostaje i ništa ne nestaje. Iz celog tog tkanja, međutim, odjednom izranjaju imena; bez reči ulaze u misli prolaznika i dok ih oblikuje usnama, on ih prepoznaje. Izlaze na površinu. Šta bi još mogao očekivati od tog predela? Ona prolaze pokraj njega na dalekom, bezimenom horizontu, ne ostavljajući za sobom ni traga. Imena ostrva, koja izranjaju iz mora kao mermerni kipovi, okomite stene, čiji vrhovi krune horizont, zvezde koja ga iznenade u čamcu, kada s prvim mrakom izađu na stražu. Pesma zrikavaca je utihnula, žeđ je prošla, dan se gasio. Iz dubine polja se podiže neka larma. Lavež, odron kamenja, dozivanje iz daljine? Dok osluškuje, pokušavajući da odgonetne taj zvuk, u njega počinje da se uvlači brujanje zvona, notu po notu. Onda ga obuzima i širi se u njegovoj krvi. Ljiljani koji cvetaju u uglu živice od kaktusa. U daljini, bešumno truckanje neke zaprege, koja ide poljem između stabala maslina i badema; a kada točkovi nestanu iza lišća, žene, veće od života, lica okrenutih ka njemu, kao da lebde, nepomične, u nepomičnom predelu.


Walter Benjamin, „In der Sonne“, Kölnische Zeitung, 27. XII 1932; Gesammelte Schriften, IV, str. 417–420. „In the Sun“, Selected Writings, vol. 2, part 2, 1931–1934, str. 663–665, The Belknap Press of Harvard University Press, 1999 (2005).

[1] Ibiza; katalonski, Eivissa; najpribližniji izgovor, Ivisa, kat. Eivis(e). Uobičajeni izgovor, „Ibica“, potiče iz nemačkog.


Preveo Aleksa Golijanin, 2016.


Slika: Vladimir Kush

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".