1.
Ono što smatramo vrlinama često nije drugo nego
spoj različitih postupaka i interesa što ih sudbina ili naša domišljatost uspijevaju pomiriti. Muškarci
nisu uvijek junačni
zbog hrabrosti i žene nisu
uvijek čedne zbog čestitosti.
2.
Samoljublje je najveći od svih
laskavaca.
3.
Do kojih god otkrića došli u zemlji samoljublja, u
njoj ostaje još čitavo mnoštvo neistraženih teritorija.
4.
Samoljublje
je pametnije od najpametnijeg čovjeka na svijetu.
5.
Na
trajanje naših strasti nemamo više utjecaja nego na trajanje našega života.
6.
Strast često pretvara najpametnijeg čovjeka u
bezumnika, a najveće blesane čini pametnima.
7.
Državnici nas žele uvjeriti kako su slavni i
veličanstveni pothvati što zasljepljuju oči posljedice velikih zamisli, ali oni
su obično posljedice ćudi i strasti. Tako je rat između Augusta i Antonija, koji
se obično pripisuje njihovoj ambiciji da zavladaju svijetom, možda bio samo posljedica ljubomore.
8.
Strasti su jedini govornici koji uvijek uvjeravaju. One su svojevrsno umijeće prirode s nepogrešivim pravilima; i
najjednostavniji čovjek koji ima strasti uvjerljiviji je od najrječitijega koji ih je lišen.
9.
Strasti su nepravedne i sebične, zbog čega ih je
opasno slijediti i zbog čega ih se treba čuvati i kad se čine najrazumnijima.
10.
Ljudsko
je srce neprestani proizvođač strasti, tako da je propast jedne gotovo uvijek
ustoličenje
neke druge.
11.
Iz strasti često nastaju njima suprotne strasti.
Škrtost ponekad rađa rasipnost i rasipnost škrtost; često smo snažni zbog
slabosti i smjeli zbog bojažljivosti.
12.
Koliko se god trudili zakriti
svoje strasti prividom
pobožnosti i časti,
one se uvijek promaljaju kroz svoj veo.
13.
Naše samoljublje teže podnosi osudu naših ukusa nego naših uvjerenja.
14.
Ljudi ne samo da su skloni zaboraviti dobročinstva
i uvrede nego i mrze one koji su im učinili uslugu i prestaju mrziti one koji
su im nanijeli nepravdu. Trud da uzvrate za dobro i da se osvete za zlo čini im
se ropstvom kojem se nerado podvrgavaju.
15.
Milostivost vladara često nije drugo nego strategija za zadobivanje
naklonosti naroda.
16.
Tom se milostivosti, koja je proglašena vrlinom,
oni služe ponekad zbog taštine, ponekad zbog lijenosti, često zbog straha, a
gotovo uvijek zbog svega toga zajedno.
17.
Umjerenost
sretnih ljudi proizlazi iz spokojstva što ga dobre okolnosti daju njihovoj
ćudi.
18.
Umjerenost je svojevrstan strah od izazivanja
zavisti i prezira koje zaslužuju oni što se opijaju svojom srećom. Ona je
isprazno razmetanje snagom naše pameti. Konačno, umjerenost ljudi na vrhuncu
njihova dostojanstva nije drugo nego želja da se prikažu većima od svoje
sudbine.
19.
Svi imamo dovoljno snage za podnošenje tuđih jada.
20.
Postojanost
mudrih nije drugo nego umijeće da se nutarnji nemir zatvori u svoje srce.
21.
Osuđenici na smrt ponekad
izigravaju postojanost i prezir prema
smrti koji je zapravo samo strah da se s njome suoče. Stoga bi
se moglo reći da su ta postojanost i taj prezir za njihovu pamet ono što je povez za njihove oči.
22.
Filozofija lako nadvladava prošla i buduća zla. Ali ona sadašnja
nadvladavaju nju.
23.
Malo tko doista
poznaje smrt. Kad dođe, ona se uglavnom
ne prihvaća odlučno,
već iz gluposti i navike. Većina ljudi umire samo zato što ne može spriječiti da umre.
24.
Veliki ljudi koje dugotrajne nevolje uspiju shrvati
pokazuju da ih nisu podnosili snagom duše nego onom ambicije, i da se, osim po
velikoj taštini, junaci bitno ne razlikuju od ostalih ljudi.
25.
Veće su vrline potrebne za podnošenje sreće nego za podnošenje nesreće.
26.
U sunce i smrt nije moguće gledati netremice.
27.
Često se hvalimo
svojim strastima, čak i onima
najgorim; ali zavist,
tu plašljivu i stidljivu
strast, ne usuđujemo se čak ni priznati.
28.
Ljubomora je u neku ruku opravdana i razumna, jer
teži samo sačuvati dobro koje nam pripada ili koje smatramo da nam pripada, dok
je zavist pomama koja ne može trpjeti tuđe dobro.
29.
Zlo koje činimo izaziva manje netrpeljivosti i mržnje nego naše dobre osobine.
30.
Imamo više snage nego volje: često mislimo
da je nešto nemoguće jer se želimo opravdati
pred sobom.
31.
Kad
ne bismo imali mana, ne bismo toliko uživali zapažajući tuđe.
32.
Ljubomora se hrani sumnjama; čim prijeđe sa sumnje
na izvjesnost, pretvara se u pomamu ili dolazi kraju.
33.
Ponos uvijek nadoknađuje izgubljeno i ne gubi ništa čak i ako se odrekne
taštine.
34.
Kad ne bismo bili ponosni, ne bismo se žalili na ponos drugih ljudi.
35.
Ponos je jednak u svim ljudima; razlika je jedino u
načinu na koji ga oni pokazuju i oblicima
u kojima se očituje.
36.
Čini se da nas je priroda, koja je tako mudro
uskladila organe našega tijela da nas učini sretnima, obdarila i ponosom da nas
poštedi bolnog uvida u naše nedostatke.
37.
U prijekorima što ih upućujemo
onima koji griješe
ponos ima više udjela nego dobrota: ne kudimo
ih toliko da ispravimo njihove
nedostatke koliko da ih uvjerimo
kako smo ih sami
lišeni.
38.
Obećavamo u skladu sa svojim nadama, obećanje
održavamo u skladu sa svojim strahovanjima.
39.
Interes govori sve jezike i igra sve uloge, čak i onu nezainteresiranog.
40.
Interes neke zasljepljuje, dok nekima rasvjetljuje put.
41.
Oni
koji se suviše zaokupljaju malim stvarima obično postaju nesposobni za velike.
42.
Nedostaje
nam snage da dokraja slijedimo svoj razum.
43.
Čovjek često misli da upravlja
stvarima dok one upravljaju njime, i dok njegova glava teži
jednom, njegovo ga srce bez njegova znanja
vuče nekome drugom
cilju.
44.
Snaga i slabost uma su pogrešni nazivi; one su
zapravo samo dobro ili loše zdravlje tjelesnih organa.
45.
Hirovi naše ćudi nepredvidljiviji su čak i od onih sudbine.
46.
Ljubav ili ravnodušnost prema životu kod filozofa
bila je samo stvar ukusa i njihova samoljublja, o kojoj se ne može prepirati
ništa više nego o ukusu prema određenim riječima ili bojama.
47.
Naša ćud daje vrijednost svemu što nam dolazi od sudbine.
48.
Sreća nije u stvarima, nego u ukusu: sretni smo
posjedujući ono što volimo, a ne ono što drugi smatraju vrijednim ljubavi.
49.
Nikad
nismo tako sretni ili tako nesretni kao što mislimo.
50.
Oni koji smatraju sebe vrsnima ponose se svojom
nesrećom i smatraju je čašću, ne bi li uvjerili sebe i druge da su dostojni
biti na udaru sudbine.
51.
Ništa ne bi trebalo tako umanjiti naše zadovoljstvo samima sobom kao kad primijetimo da osuđujemo nešto što smo nekoć odobravali.
52.
Kolika god razlika
naizgled postojala među sudbinama, postoji
određeno izravnanje sreće
i nesreće koje ih izjednačuje.
53.
Kakvim god vrlinama obdarila određene ljude,
priroda je nemoćna stvoriti junake sama i bez pomoći sudbine.
54.
Prezir što su ga filozofi
izražavali prema bogatstvu bila je samo skrivena želja
da opravdaju svoju vrsnoću
osvećujući se nepravdi
sudbine prezirom prema
dobrima kojih ih je ona lišila;
to je bio njihov tajni način da se zaštite od poniženja siromaštva, zaobilazan
put do ugleda koji nisu mogli steći bogatstvom.
55.
Mržnja prema onima koji uživaju povlastice nije
drugo nego ljubav prema samim povlasticama. Naša ogorčenost zbog toga što ih ne uživamo ublažava
se i čini podnošljivijom
prezirom koji izražavamo prema onima što ih uživaju; odbijamo im iskazati
poštovanje, jer im ne možemo
oduzeti ono zbog čega pobuđuju
poštovanje svih.
56.
Da steknemo priznanje u društvu, činimo
sve što možemo
kako bi izgledalo da smo ga stekli.
57.
Iako se ljudi hvale svojim podvizima, oni često nisu posljedice velikih
zamisli, nego posljedice slučaja.
58.
Naša djela kanda imaju svoje sretne i nesretne zvijezde,
kojima uvelike duguju pohvale i pokude što im se upućuju.
59.
Ne postoji tako loš stjecaj
okolnosti a da mudar čovjek
iz njega ne bi mogao
izvući neku korist, ni tako
dobar stjecaj okolnosti a da ga nerazborit čovjek ne bi mogao okrenuti na svoju
štetu.
60.
Sudbina sve okreće u korist onima kojima ide na ruku.
61.
Sreća
i nesreća ljudi ne ovise o njihovoj ćudi ništa manje nego o hirovima sudbine.
62.
Iskrenost je otvaranje
srca koje nalazimo
u vrlo malo ljudi; ono što obično viđamo samo je
lukavo pretvaranje kojim se želi steći tuđe
povjerenje.
63.
Zaziranje od laži nerijetko je nesvjesna težnja da svoja svjedočanstva učinimo vjerodostojnima, da svojim riječima
priskrbimo neko religiozno uvažavanje.
64.
Istina ne čini toliko dobra u svijetu koliko njene patvorine čine zla.
65.
Razboritost se obasiplje hvalom. A ipak,
ona nam ne može zajamčiti ishod ni najneznatnijeg događaja.
66.
Mudar bi čovjek trebao poredati svoje interese po
važnosti i baviti se njima jednim po jednim. Naša gramzivost često naruši taj
red i navodi nas da jurimo za toliko toga ujedanput, te zbog pretjerane želje
za bezvrijednim stvarima propuštamo one najvažnije.
67.
Urođena dražest je za tijelo ono što je zdrav razum za pamet.
68.
Teško je reći što je ljubav. Ono što se može reći
jest da je ona u duši strast za vlašću, u umu duhovna srodnost, dok je u tijelu
samo skrivena i nesvjesna želja da posjedujemo ono što volimo poslije mnogih
opsjena.
69.
Ako postoji čista, drugim strastima nepomućena
ljubav, onda je to ona skrivena na dnu naših srdaca i koje ni sami nismo
svjesni.
70.
Ne postoji maska
koja bi mogla
dugo prikrivati ljubav
ondje gdje ona postoji, ni pružati njen privid ondje gdje je nema.
71.
Rijetke su osobe koje se ne stide što su se voljele, kad se prestanu
voljeti.
72.
Sudimo li o ljubavi
prema većini njezinih
posljedica, ona je sličnija mržnji nego prijateljstvu.
73.
Nalazimo žene koje nikad nisu imale ljubavnu
avanturu; ali rijetko
ćemo kad naći ženu koja je imala samo jednu.
74.
Postoji samo jedna vrsta ljubavi, ali postoji tisuću različitih imitacija
ljubavi.
75.
Ljubavi je kao i vatri potreban stalan poticaj: ona
se gasi čim se prestane nadati ili strahovati.
76.
S pravom je ljubavi kao s ukazanjima duhova: cijeli
svijet o njoj govori, ali samo su je rijetki vidjeli.
77.
Ljubav posuđuje svoje ime bezbrojnim odnosima koji joj se pripisuju, ali u kojima nema više udjela nego što dužd ima udjela
u onome što se zbiva
u Veneciji.
78.
Ljubav
prema pravdi u većine ljudi nije drugo nego strah od podnošenja nepravde.
79.
Šutnja
je najsigurnija odluka za onoga tko sumnja u sebe.
80.
Razlog zbog kojeg smo toliko nestalni u svojim prijateljstvima jest činjenica da je teško spoznati osobine srca, dok je lako spoznati one glave.
81.
Ne možemo ljubiti ništa osim onoga što nas se
osobno tiče, i kad dajemo prednost svojim prijateljima pred samima sobom samo
se povodimo za vlastitim ukusom i vlastitim zadovoljstvom; ipak, jedino po tom
davanju prednosti prijateljstvo može biti istinito i savršeno.
82.
Izmirenje
s našim neprijateljima nije drugo nego želja da poboljšamo svoje stanje,
zamorenost
ratom i strah od kakva kobnog stjecaja okolnosti.
83.
Ono što su ljudi nazvali prijateljstvom zapravo je
samo ortaštvo, obostrano usklađivanje interesa i razmjena usluga; konačno, ono
nije ništa drugo nego trgovina u kojoj samoljublje uvijek očekuje neku dobit.
84.
Sramotnije je sumnjati u svoje prijatelje nego od njih biti prevaren.
85.
Često uvjeravamo sebe da volimo ljude koje su
moćniji od nas, no to se naše prijateljstvo temelji isključivo na interesu. Nismo im odani
zbog dobra koje im želimo
učiniti, nego zbog dobra koje od njih želimo primiti.
86.
Naša
nepovjerljvost prema drugome opravdava njegovu obmanu.
87.
Ljudi ne bi dugo živjeli u društvu da stalno ne obmanjuju jedni druge.
88.
Samoljublje uvećava ili umanjuje
dobre osobine naših
prijatelja razmjerno zadovoljstvu koje od njih izvlačimo, i mi prosuđujemo njihovu vrijednost prema načinu na koji se prema nama ponašaju.
89.
Svi
se žale na svoje pamćenje, ali nitko se ne žali na svoje rasuđivanje.
90.
U društvenom ophođenju izazivamo više naklonosti svojim manama nego svojim dobrim osobinama.
91.
Najveća ambicija uopće ne izgleda kao ambicija kad
se nađe u potpunoj nemogućnosti da postigne svoj cilj.
92.
Otvoriti oči čovjeku obuzetu
vlastitom vrijednošću znači napraviti mu istu onakvu medvjeđu
uslugu kao onoj atenskoj ludi koja je vjerovala da
su svi brodovi što uplovljavaju u luku njeno vlasništvo.
93.
Starci
vole davati dobre savjete, da bi se utješili što više nisu u stanju davati loše
primjere.
94.
Umjesto da uzdignu, velika imena unizuju one koji im nisu dorasli.
95.
Vidjeti da su oni koji zavide na nečijoj vrsnoći
primorani da je hvale, znak je iznimne vrsnoće.
96.
Netko
može biti nezahvalan, a da je manje kriv za svoju nezahvalnost od svog
dobročinitelja.
97.
Pogrešno se smatralo da su um i moć rasuđivanja
dvije različite stvari. Rasuđivanje nije drugo nego snaga svjetlosti uma, koja
prodire do temelja stvari te opaža sve što treba opaziti i zamjećuje ono što se čini nezamjetljivim.
Stoga se moramo složiti da su svi učinci koji se obično pripisuju rasuđivanju
zapravo posljedica prodornosti te svjetlosti koja je svojstvena umu.
98.
Svatko govori dobro o svome srcu, ali nitko se ne usuđuje govoriti dobro
o svom umu.
99.
Uglađen
um jest um koji misli časne i istančane misli.
100.
Udvoran
um jest um koji laska na dopadljiv način.
Preveo Marko Gregorić
Urednik Krešimir Pintarić
Izvornik: Maksime, Besplatne elektroničke knjige
