Elegija za Džejn, Teodor Retke

Elegija za Džejn, Teodor Retke

                     




                        studentkinji mojoj sa konja zbačenoj

Uvojke nad vratom pamtim, meke i mokre poput rašljika;
i hitrookost njenu, osmjejak zlatni ukraj lica,
i kako joj, čim krene sa skazom, slogovi meki sami zaigraju
dok bi se poigravala u ozračju sopstvenih misli,

kao carić, razdragan, s repićem u vjetru,  
pjesma bi joj u krošnji zalepršala pupoljke i grančice.
Sjenka s njom pjevaše,
lišće, preobrazivši šaptaje u poljube,
i lišaj mahovinasti blijedim doljama pod ružom.

O, kad tužna ona bi bila, bacala bi se dolje u tako čiste dubine, 
tako da je ni otac ne nađe:
grebući obraz o slamu,
muteći i najčistiju vodu. 

Vrapčiću moj, nisi ovdje,
da čekaš poput paprati sjenom što ubada.
Obale mokrog kamenja utješiti me neće,
niti mahovina, što je žari zadnje svjetlosti zrak.

Kad bih te samo mogao iz sna prenuti,
moja nasmrt ranjena dušo, moja prpošna golubice.
Nad ovim vlažnim grobom govorim riječi ljubavi pune,
ja, bez ikakva prava u cijeloj stvari,
ni otac niti ljubavnik.


Preveo Radomir D. Mitrić

Slika i.pinimg.com

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".