Pogledi
Bilo te je strah.
Drhtala si.
Krišom si me pogledala,
na jedno oko
i ptica je poletjela
u plavo nebo.
Nije bilo strašno,
udahnula si hrabo,
i stegla mi ruku.
Pogledala si me i drugim okom,
iz njega je iskočilo sunce.
I to je ljubav.
Oči su se otvorile,
sloboda i svjetlost,
nema mraka.
Žmurimo opet u mraku,
bojimo se pogleda.
Volimo se u strahu,
i ne otvaramo oči,
da se ne povrijedimo.
Plašiš se da otvoriš oči.
Ima li još ptica?
Ima li još sunca?
U Tebi,
Meni,
Nama.
Ljubavi.
Sparta
Prekasno izvuče mač iz korica,
na pola puta ruka je stala, bez krika,
za tren ga uze oštrica britka,
i teški oklopnik lagano zemlji pada,
shvatiš; jednom se rodi i jednom se mre,
a bezbroj puta te u životu rane.
Nema oklopa ni toga štita,
koji može da te osigura,
iz željezne košulje vire žice,
borba za dah, iz rane curi krv crna.
Njegov mač ostao je nijem u prašini,
u zadnjem mahu vazduh je sjek`o,
kao izdajicu rđa ga jede u tišini,
dok su neprijatelji iza njih daleko.
Stala je svaka borba,
između smrti i života,
duša nebu, tijelo ide zemlji,
a pored njih neprijatelji.
Čega se latiš,
od toga i gineš,
od čega bježiš,
tome i stigneš!
Vuk
Uhvaćen u zamku vješto sakrivenu,
tužno zavija, gorski predator i ubica,
i dok mu pogled pada na mrlju crvenu,
proganja ga savjest i krivica,
što je davno kao u igri nekoj,
dugo mučio jednu srnu ljupku,
život joj prekinu u jednom jauku.
Sada dok umire, zavija u zimskome huku,
Oprosti mi srno, oprosti, oprosti svome vuku ...
Zla ćud opšivena oštrom dlakom,
zauvijek se gasi u sniježnom pokrivaču,
al` oči smeđe još se ne lede,
još uvijek za ljupkom srnom plaču.
Lađa lađana
Jednu isprekidanu nit,
spajam i sastavljam.
Opet, po stoti put,
vežem u čvorove jake,
nadam se Gordijevi biće.
Trajaće vječno,
i neće odnijeti vjetri,
lađu moju,
vitku i sjajnu.
Moje srce mirna je luka,
tiho spava,
u mom zagrljaju ukotvljena.
Poput pera pluta,
njen osmijeh,
treperi mi na dlanu.
Odmaram na suncu i volim,
svoju lađu i lađanu.
