Pomrli od smijeha, Dragoslav Dedović

Pomrli od smijeha


Posljednjeg predratnog ljeta
Duvamo na terasi iznad Ohrida
I smijemo se do iznemoglosti.
Kelnera smo prozvali Biljana.
Momak će to uzeti odveć lično
I neće se više pojaviti.

Trava ti ponekad pomogne da
Vrijeme posmatraš kao mreškanje vode
I mjesečinu – zlaćanu riblju krljušt u mlakoj tami.
Niko nije vidovit dok se smije inače bismo
Vidjeli leševe kako iz svijetle budućnosti
Plutaju ka nama, po sličnoj vodi, u sličnoj noći.
Sa zida restoranske kuhinje kroz užareni prozor
smješka nam se mrtvi Tito, djetinjstvo je
dalje od pleistocena, a ruke stranaca
još nisu navukle pamučne rukavice
da finom četkicom očiste suhu ilovaču
sa lične karte.

U međuvremenu – smijemo se.
Dabome, smijeh nije vidovit
I nikoga, da nagovijesti toliku smrt.
Uozbiljimo se samo da kažemo:
Šteta što Biljana više ne donosi piće.


Dragoslav Dedović