Zagorje, Bekim Sejranović




S Plesa sam trećeg kolovoza devedeset treće odletio u Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Sletio sam na Pleso tog studenog ili možda prosinca, ne sjećam se više točno, ali bila je zima, a nije bilo snijega, i bilo je uistinu prije Nove godine. Tamo me je kao i mnogo puta do tada dočekao moj frend Čombe. Dok smo se vozili prema gradu, on mi ispriča kako mora na jedan zadatak u Zagorje napraviti nekoliko fotografija s jednog političkog skupa pa je poslije slobodan. Pita me želim li da ga pričekam negdje ili da idem s njim praviti mu društvo. Kada sam mu rekao da ću rado s njim, on mi objašnjava da zapravo idemo u Veliko Trgovišće do kuće nedavno preminulog Franje Tuđmana. Tamo će se otkriti njegova bista te će se okupiti sva državna elita, a on to treba fotografirati. Počelo me čak i zanimati. Kad smo stigli, tamo je već bilo okupljeno nekoliko hiljada ljudi sa zastavama, vikali su populističke slogane, skandirali pokojnikovo ime i naguravali se oko njegove rodne hiže.

Moj prijatelj ide naprijed, probija se kroz gomilu, a ja za njim nosim njegovu veliku fotoreportersku torbu, tobože i ja na zadatku. Probili smo se do same biste, tu je gomila fotoreportera, snimatelja s televizije, bista još prekrivena bordo tkaninom i nekoliko mikrofona koji su čekali govornike. A oni se ubrzo i pojaviše, gomila ljudi se razmicala, aplaudirala im, dovikivala i ja se htjedoh ukloniti, ali nisam imao kamo. Iza mene je bio zid kuće, sa strana gomila ljudi, a ispred bista opkoljena već spomenutim mikrofonima. Ljudi na koje se čekalo bili su Ankica i Miroslav Tuđman, Andrija Hebrang, Ivić Pašalić, Ljerka Mintas-Hodak i Miroslav Ćiro Blažević. Možda je bio još netko od tadašnjih hadezeovskih teškaša, ali se ne sjećam sad baš svih.

Uglavnom, oni se poredaše baš ispred mene tako da su sve kamere koje su ih snimale uhvatile i moju unezvijerenu njušku. Oni već spomenuti hadezeovci su se namještali, pravili ozbiljne i svečane izraze lica, a ja sam s crnom vunenom kapom na glavi zbunjenim pogledom tražio kuda uteći. Izgledao sam kao lopov kad ga uhvate na djelu, a da toga nisu ni svjesni. Nitko me nije pitao tko sam ili što radim tu, možda su mislili da pripadam osiguranju ili što li već? Svečanost je, bogami, potrajala, bista se otkrila, govornici su se smjenjivali i pričali velike i šuplje priče o pokojniku, gomila je aplaudirala, uzvikivala njegovo ime, fotoreporteri su škljocali, svi su radili ono što se od njih očekuje, jedino ja nisam znao kakva mi je tu uloga i to se na fotografijama koje mi je prijatelj poslije pokazivao lijepo moglo vidjeti. Te su me večeri poslije televizijskog dnevnika zvali mnogi prijatelji i pitali otkud ja na otkrivanju Tuđmanovog spomenika i ne čekajući odgovora počeli bi se smijati i sprdati me, a meni se nije dalo objašnjavati pa bih im se i ja pridruživao. Što drugo?

Druga zagorska zgoda desila se par godina poslije, u susjednom selu, takoreći.

Bio je Dan ustanka (partizanskog) u Hrvatskoj i nas četvero, moja tadašnja djevojka iz Zagreba, ja i još jedan par koji su bili njezini prijatelji, krenuli smo u Kumrovec, mjesto gdje je rođen Josip Broz Tito. U Kumrovcu nije bilo ni žive duše tako da smo na miru mogli obići selo čiji je dobar dio pretvoren u etnološki muzej. Preko puta Titove kuće ima birtija „Kod starog“ gdje smo se najeli štrukli i dobro ih zalili kiselim zagorskim vinom.

Zatim odlazimo do kuće gdje je Tito rođen, prije nego ćemo ući napušavamo se dobrog hašiša, razgledamo hižu, čitamo knjigu dojmova i smijemo se patetičnim rečenicama te i sami dopisujemo šaljive dosjetke. Moja djevojka i ja odlazimo do bračnog kreveta, počinjemo se šaliti o tome kako je Tito možda baš u tom krevetu bio „napravljen“ i kako bi možda i mi tu trebali voditi ljubav, tko zna, možda bi nam dijete bilo novi Tito, zezamo se, počinjemo ljubiti i milovati i tko zna šta bi se zbilo da u tom trenutku u kuću nije ušlo dvoje postarijih ljudi, ona i on. Bilo im je drago da vide još nekoga na današnji dan, pozdravili su nas sa: „Smrt fašizmu, omladino!“ Mi se nismo odmah snašli onako napaljeni i napušeni, a i nismo bili neka omladina, ako ćemo pravo. Počeli smo se smijuljiti i trebalo nam je vremena da uzvratimo sa: „Sloboda narodu!“ Malo smo popričali s njima te saznali kako su se sreli u partizanima i kako su od tada zajedno i kako je većina njihovih drugova već odavno pod zemljicom črnom i kako je sramota što na današnji dan nema nikog u Titovoj rodnoj kući.

„Pa evo nas, šta nam fali!“ morala je ova moja odbrusiti. Bila je prilično svadljiva tih dana.

Poslije smo se okupali u rječici Sutli koja je granica sa Slovenijom, a tada i s Europskom unijom. Uspio sam preroniti čitavu Sutlu pa smo se sprdali kako sam ispod vode uspio ući u Europu.

Zatim smo na povratku stali u jednom slatkom restorančiću koji se zvao „Stari mlin“ ili tako nešto, pojeli puricu s mlincima te i njih kao i štrukle „Kod starog“ zalili zagorskim vinom. Predvečer smo se vratili u Zagreb i otišli svako svome domu. Moja djevojka i ja smo se ispružili na sofi i gledali televiziju na kojoj su, posebno valjda zbog tog svečanog dana, pustili partizanski film Bitka na Neretvi.

Dok sam pratio kako Yul Brynner u zrak diže most u Jablanici, ona se lagano nabijala na mene. Voljeli smo se po posljednji put, a ja sam gledao partizanski film. Sljedećeg dana sam letio natrag u Oslo, a ona me nije ispratila ni do Plesa.

Letio sam na sjever i u oblacima razmišljao o partizanima koji su preko noći napravili taj novi most, prešli ga i zajebali Nijemce. Spasili su tako i svoje ranjenike. Ali most između mene i moje zagrebačke drage se više nije mogao napraviti, niti se naša ranjena ljubav mogla spasiti.

Ostade samo ova kratka pripovijest da poput nekog spomenika svjedoči o tuzi za izgubljenim vremenima.


Izvorno objavljeno na Lupigi a potom i na Stranama.

Foto Lupiga

arhiva