Tu, izvan nas, Senadin Musabegović

Tu, izvan nas


Tu, usnama ti sklanjam pramen kose sa čela;
tu se sjećam kako je plava vena na njemu podrhtavala, sekundu prije
nego što je eksplozija granate zakolutala dječiju cipelicu;
tu sam ti poljupcem iznova vajao tijelo;
tu sam slušao kako ti bîlo udara u tišini vazduha;
tu, između usana, urezivao se atlas tvog života
kao čvornata drška štapa u ruci usamljenog starca;
tu smo se zatvarali u kutove samih sebe, dok smo gledali vrapca
kako se skuplja u pokislom perju;
tu si, u crvenoj cipelici, skupljala prste nažuljane šiljatim kamičcima;
tu je prolaznik istegao vrat, kroz bijelu kragnu, da ispod
svilene bluze vidi ples tvoje dojke;
tu je po mojim usnama klizio ukus jabuke, zbog koje nas je Bog
izgnao iz mene, iz tebe,
u ovo ovdje.


Senadin Musabegović