Svjetlost
More, zemlja, nebo, oganj, vjetar,
neprestani svijet u kojem živimo,
predaleke zvijezde koje nas gotovo mole,
koje su katkada gotovo ruka koja miluje oči.
Taj dolazak svjetlosti koja se odmara na čelu.
Odakle stižeš, odakle dolaziš, ljubavni obliče
kojemu disanje osjećam,
koji osjećam kao grudi u kojima je glazba zatočena,
koji osjećam kao zvuk anđeoskih harfi,
koje su gotovo kristalne, kao zvuk svjetova?
Odakle dolaziš, nebeska tuniko,
koja u obliku sjajne zrake
miluješ čelo koje živi i pati, koje ljubi kao živo?
Odakle ti što se tako brzo prikažeš kao sjećanje na
gorući oganj poput usijana željeza koje žigoše,
dok se smiruješ nad umornim postojanjem
jedne glave koja te shvaća?
Tvoj bezglasni dodir, tvoj nasmijani dolazak
poput usana odozgo,
šapat tvoje tajne u napetom sluhu
zadaje bol ili budi snove kao izgovor nekog imena
koje mogu izreći samo usne pune sjaja.
Motreći upravo sada one nježne životinjice
koje kruže okolo po zemlji,
okupane tvojom prisutnošću ili tihim ljestvama,
otkrivene svom postojanju, čuvane nijemošću
u kojoj se čuje samo kucanje krvi.
Vicente Aleixandre
