Daj mi umorne tvoje, tvoje jadne
Zlosrećne što su sa tvoje obale bučne odbijeni
Promrzle mase, slobodnog daha gladne
Beskućne, burom šibane, pošalji meni
Što dižem baklju pokraj kapije zlatne.
Ema Lazarus,
Zapis na Kipu Slobode
Načuo sam nešto o tome u gradu, ali informaciji isprva nisam pridavao značaja. Govorkalo se i na poslu da je demokratija u zadnje vrijeme uznapredovala, i da se, dok traju borbe na istočnim frontovima, uzdigla na viši nivo. Jest, kolporter je prije neki dan uzviknuo, sinulo mi je: „Nadgradnja civilizacijskog uzora: Savremeno doba teži demokratiji starogrčkog tipa!“ Odjeven u mornarsku, plavo-bijelu majicu, pozivao je prolaznike da čuju i počuju, da kupe i pročitaju. Sve u vezi s tim…
Po povratku sa posla zatekao sam suprugu nalakćenu na balkonu. S nekim jeftinim džinom, naravno. Gledala je odozgo prema luci u kilometarske kolone noćnih automobila. Gužve se nikad nisu razvezivale. Metro nije pomagao. Put od posla do kuće trajao je satima.
– Otkud ti tako rano?
Nije se ni okrenula. Zajebavala me. Ponoć nikad ne može biti rano.
Na 5/1. kanalu pripuštao se neki film sa Tomom Kruzom. Ala je omatorio, pomislio sam. Na 8/36. kanalu – reality. Na 1/77, crni je Predsjednik srao. Na 4/76. – tri javnosti najpoznatije feministkinje pozivale su žene na globalni ustanak. Na 23/108. – kviz Ko želi da dobije ostrvo u Tuamotu arhipelagu? Na 56/911. kanalu opet Predsjednik, sad kao bijelac, ali s drugom kravatom, i s istim very optimizmom. Prebacio sam na kviz i otišao do WC-a, mokrio, potom se svukao do gaća, otvorio frižider i našao tamo ostatke ženinog mađarskog gulaša spremljenog po recepturi sa World Cook TV-a, 37/5. kanala. Pomirisao sam. I radije odabrao flašicu hranjivog „badvajzera“. Vratio sam se i stuštio u sofu. Umoran kao pas. Sve manje plaćen. Daljinski mi je bio nadohvat ruke.
Imam sat, sat i po, računao sam, da se opustim prije spavanja. Čim trepnem, čujem šefovo: – Work!
– Šta si radila danas? – doviknuh ženi u pokušaju da razgovaramo.
– Sjetila sam se Njutna.
– Je l’ ti to neki bivši?
Nije odgovorila. Pila je na balkonu. Gledala u more. Ulivala je džin u čašu. Ponekad se propinjala na prste ubijeđena valjda da će se okom domoći svjetlosti Evrope. Kao da tamo sva sranja nisu doplovila i prije njenog pogleda. Neka se jebe, rekoh u sebi. Možda je Njutn kakva nova marka džina. Prcao sam ženu u mislima.
Utoliko, reklame su presjekle kviz. U kurac. Ima da popijem pivo dok traju reklame. A to mrzim. Nego je gle, poslije PP-a za tablete koje poslovne ljude drže budnim i do 7 dana, te nakon PP-a za novi kućni digitalni čitač podataka sa implantiranih čipova, neki tip uzeo da hvali grčku staru Demokratiju:
– Zaposleni ste do mjere da sanjate klona? – srao je i ovaj, pretvoren u PP smile. – Klonovi su zabranjeni, kao što znate. Ali, „Assistant Import Unlimited“ našao je za vas rješenje! Od danas se možete baviti filozofijom, ako ste baš o tome sve vrijeme sanjali!
Naćuljio sam uši. Neznatno pojačao ton. O tome se, dakle, priča ovih dana.
– Od danas možete i da pišete i da slikate, ako sve ove godine duboko u sebi osjećate da ste inkarnirani pisac ili slikar! Zato, nabavite roba! Naši su svi robovi mladi, do 25 godina, testirani na AIDS, ebolu i griPP, sa većinom zuba u glavi. Pozovite odmah! I dovešćemo vam roba na kućnu adresu! Ne za 499, nego za nevjerovatnih, pazite – nevjerovatnih! – 199! Zašto ne iskoristiti sve oblike najvišeg civilizacijskog oblika demokratije? Pozovite odmah. Ali, to nije sve! Uz personalnog asistenta, ako pozovete odmah! dobijate i kompletnu njegovu odjeću i obuću, plus hranu za mjesec dana! – neodoljivo se osmijehnuo glumac u PP spotu.
Onda je neka riba stala da reklamira novo, elektromagnetno sredstvo za skidanje fleka. Pogledao sam ka balkonu. Žena je sebi dolivala džin. Kao vodu, jebo je Njutn. Smanjio sam ton, i okrenuo broj. Bio je zauzet. Pritisnuo sam redial. Linija je bila zauzeta. Opet sam…
Konačno, imao sam nekoga s druge strane:
– Operater broj jedan nula pet šest, Kimberli na vezi, izvolite?
– Kimberli… Naručio bih asistenta. Pretpostavljam da imate veći izbor. Bijelog bih, ako imate…?
– Naravno. Ali ste se javili za tren prekasno. Raspolažemo ograničenim izborom in this very moment. Trenutno nemamo evropskih muslimana ni bahajaca. Raprodali smo sve bliskoistočne šiite i sunite. Evo… upravo mi javljaju… nema ni Kopta ni monofizita… Halo…?
– Da, tu sam… Ok je to with me, agnostik sam, ali zar sve ovo nije nelegalno? Mislim, robovi, danas? Kakve su garancije da će zbilja asistent da me sluša? Da neće da pobjegne? Otkuda je roba, na kraju krajeva?…
– Gospodine. Imamo neke hrišćane na lageru, zdrave, do 25, sa svim zubima, balkanske. Sad, da li grčke ili bugarske, moguće i srpske, morala bih da pitam… Centrala: pitanje u progresu?… Gospodine, želite da pitam…?
– Ne, ne! Samo nastavite…
– Garancije su ove: u dijelu debelog crijeva koji se zove sigma, svaki naš asistent ima implantiranu mikrobombu. Dovoljno jaku da mu oduzme život, dovoljno slabu da ga ne raznese sasvim, ukoliko biste poželjeli naprosto da asistenta isključite iz odnosa u, recimo, vašem stanu. Da vam tepisi i tapete ostanu čisti, razumijete? Čak i trivijalni neposluh dojavljen kupcem robe kažnjava se, da tako kažemo, perforacijom sigme, ili – terminacijom roba. Roba nije ilegalna, to ste željeli da znate. Koriste je danas i Predsjednik i Sekretar i svi šefovi poslaničkih grupa. Demokratska elita je, amandmanom na Ustav – 11/9, vlastite slobode željela da podijeli sa onima koji su vlast direktno birali, dakle sa narodom, s vama ili sa mnom, naposlijetku.
– Kimbwerli, oprostite…?
– Centrala: moguć problem u progresu; klijent ne izgovara razgovjetno riječi; tražim profil… Da, gospodine?
– Kimberli, veoma sam umoran, i…
– Centrala: moguć stepen dva… Da, gospodine?
– Jeste li i vi sebi priuštili asistenta? Mislim, recesija je, niste mogli do njega doći pod povoljnim kreditnim uslovima. Ili jeste…?
– Kupac je po profilu ok?… Ok. Očekivani odgovor…? …Da, gospodine.
– Kupili ste asistenta, dakle. I kakva su vam iskustva, mislim, kako je to imati roba u kući?
– Centrala: marketinški odgovor u odnosu na profil…? Može? …Ne morate asistenta držati pod obavezno u kući, gospodine. On ima bombu u sebi, zaboravljate? Možete ga držati na uzici, svući, prostituisati, tako zarađivati extra money bez taksi, mozete ga hraniti ili ne hraniti, a kad se razboli, ili vam dosadi, pozovite naš 0–24 terminirajući servis. Asistent će iznutra pući. Naši će ga opslužitelji pronaći po signalu ma gdje da je zalegao. „Assistant Import Unlimited“ stvara od građana vlasnike povlašćene robe, i pomaže im da na najekološkiji način zaborave na te uslužne radnike ako ovi počnu da podbacuju estetički, zdravstveno, ili radno. Znate kako je sa hrišćanima, posebno pravoslavcima, oni mimo drugih vjeroispovjednika drže do osjećaja vlastite slobode. Centrala: 5 sekundi off-a, na moj račun, ok? …Zato bi bolje bilo da možda pričekate, gospodine; neke ponovo bahajce, ili budiste, neke šintoiste… Na on smo, već?, ok. …Gospodine?
– Asistenta želim koliko još ove večeri, Kimberli. Baš sam se naložio. Ako nemate budista, dajte hrišćanina, ne marim. Mnogo sam umoran… Nego, sve vrijeme razmišljam o motivu, prije negoli o cijeni. Objekt moje kupovine ne mogu poslati na posao umjesto sebe, zar ne? Asistent je neobrazovan, nije li?
– To da, gospodine. Ali su svi naši asistenti jaki; savatani su svakakvi, tokom worldwide ustanaka, a na našem se tržištu pojavljuju samo oni probrani. Ne pitajte kakvih sve ima… Žena zasad nemamo u ponudi. Mislim, nemamo na diskauntu, kao niti djecu. Imamo mlade, do 25 godina, sa svima zubima.
– To cijenim. A žene između 13 i 17, pošto bi bile?
– Centrala: da zanemarim?… Ok. Zanemarite robu barelylegal, gospodine. Možda tek pred Božić. Sada je važno da imate na umu kako je rat protiv neprijatelja našeg sistema postao nemoguć ukoliko se svi patrioti listom ne oslobode obaveze da lično rade, a što ne isključuje obavezu glasanja. Stara Grčka kao nova doktrina, ne dopada li vam se kao mogućnost? Za samo 199, ako potvrdite – sada! Dakle…? Centrala: moguć kreditni transfer u toku… Gospodine: Dakle?
– Da, Kimberli! Kupiću jednog balkanskog hrišćanskog asistenta.
– To je duh demokratije, gospodine! Molim vas da odluku o kupovini verifikujete prevlačenjem dlana preko statičnog kućnog digitalnog čitača. Imate ga, da? Pola sume plaćate in advance, a pola po primitku robe. Ok?
– Ok!
– Centrala: transfer kredita u toku, over and out. Laku noć, gospodine.
Wow! Pucnuo sam prstima.
Možda već noćas mogu da odspavam sat-dva duže. Pogledao sam na ženu, pa na sat. Da nije možda čula kakvog joj ljubimca privodim? Možda se i razveseli. Možda okrene dupe s balkona da joj konačno vidim lice; mjesecima razgovaram s njenom sve većom guzicom. Majko, rob koji će da kuva, možda bolje od žene, mađarske gulaše? Or anything! Ili će njoj da doliva džin dok se ne raskravi, svejedno.
Kad sam pogledao, plativši iz ruke pola, počuvši u trenutku beep, znak da je summa s mog prešla na račun „Assistant Importa“ i dobivši potvrdu sa sitnim slovima u dnu papira izašlog iz čitača, žene mi više nije bilo na balkonu. U kurac. – Milice…? – pozvah je. Pošao sam do frižidera po drugi „badvajzer“. – Svithart…! – doviknuo sam. Opet mi se iza piva pripišalo.
Kad sam se vratio iz WC-a i potražio suprugu na balkonu, nje više tamo nije bilo. Ni čaše. Samo poluprazna boca džina. Stotinak metara ispod, već su pod stambenom kulom titrala rotaciona svijetla. Nisam provjeravao ostale prostorije. Znao sam, slutio sam. Konačno se bacila. Gojila je dupe sve vrijeme da po odluci bude teža. Da pukne kao dinja. Da se ne spase.
Neka ide u kurac. Pošao sam do frižidera, opet.
Asistent će, ako je vjerovati PP-u, stići za koji minut. A zapravo će roba, nisam bio naivan, stići pred jutro. Dok je ne dostave kroz ovu užasnu gradsku gužvu; jebeni došljaci, i Kinezi i Indusi i svi, toliko ih je; glasaću sljedećeg puta za desničarskog kandidata; smrt ilegalnim imigrantima, u kurac više s njima. Možda sam se zeznuo kupovinom: ni da spavam sada, ni da čekam. Oči su mi na pola koplja. Ali, ako iz „Assistant Import Unlimiteda“ zaista isporuče roba za sat-dva, biće to sasvim ok. Stoga sam prelomio da ne spavam. Nego da bdijem.
Šta da zapovjedim skotu prvo? Da možda okrene broj moje tašte in law?
Ili da mi pođe po kršten ulični hot-dog, dolje do Circle-a. Sasvim umirem od gladi.
Imam jedinstvenu priliku da okrenem 69/69. kanal. Malo porno TV-a nije na odmet.
Javiću sekretarici kako sam naprasno obolio. Reći ću da je posrijedi virus, jebe mi se. Mnogo je u komšiluku tih sumnjivih asistenata, posebno nakon novog amandmana na Ustav. Svašta se uvozi, pa i bolesti. Dokle više tako! Ima da serem, slabašnim glasom, sekretarici. Umiraću, samo da spavam do podna.
Skinuo sam i gaće. Sunce me je ogrijalo. Potegao sam džin preko piva.
Pogled preko balkona ukazao mi je da su, izgleda, pokupili moju nesrećnicu. Rotacionih svjetala nije više bilo dolje. Bacio sam pogled na more. Da me želja mine. Iako živim u obalnoj radničkoj zoni, obalu i ne stignem da opazim. Sad sam eto stigao da vidim more. Živjela demokratija. Naručio sam slobodu. Stići će mi u najkraćem mogućem roku.
Nikola Malović
(iz prozne zbirke "Prugastoplave storije")
