Umjetnost teatra izgrađena je na premisi da «stvaranje sreće» nije njezina funkcija. Niti kazalište uopće posjeduje ikakvu funkciju.
*
Kazalište je toliko esencijalno za ideju života da ga ne možemo kompromitirati učinivši ga imitacijom života. Ne možemo ga ponižavati ritualima reprodukcije.
*
Umjetnost teatra, u svojem nestrpljenju prema svijetu, stvara vlastite jezike. Štoviše, ovi su jezici način na koji se publika pročišćava od poznatog, od domaćeg, od pitomog i prepoznatljivog jezika.
*
Smrt je preokupacija velike umjetnosti čak i onda kada nije njezina neposredna tema. Kad su ultilitaristi zakratko osvojili kazalište, smrt je stajala u foajeu: strpljivo čekajući; poput šofera.
*
Ući u taj prostor tiho. Ući s mišlju na smrt. Baviti se smrću čak i onda kada smijeh otkriva dvosmislenost naših strasti. Priznati smrt.
*
Foaje nije neutralan. Igra smrti uvijek je u ratu s foajeom. Foaje je kazalište par excellence. Prva je zadaća umjetnosti teatra svrgnuti foaje.
*
Okrutnost je jeftina, baš kao i filantropija.
*
Svi bismo željeli odabrati našu smrt: kako trenutak smrti, tako i način umiranja. Željeli bismo kontrolirati sve epizode života. Ali smrt nije jedna od životnih epizoda, ona je onkraj života i ništa u životu nije srodno smrti.
*
Seksualni moment nije poznanje. Njegova je vitalnost ipak nadahnuta pogrešnom pretpostavkom da seksualnost jest saznavanje, kao što bi se i sva naša istraživanja i sva naša putovanja tobože trebala svesti na stjecanje znanja. Ali oni koji najviše putuju notorne su neznalice.
*
Kad nam je već naređeno da budemo slobodni, možemo barem pitati u čijem je interesu naša sloboda? Jer u postojećem stanju jezika, a posebno etike, nije baš očigledno da je sloboda poklon.
*
Zašto od mene zahtijevaš da budem slobodan?
*
Čak ni optimisti ne žele naseliti raj. Raj je čista prisila. Optimisti su cinični. To se uvijek razotkriva u njihovu smislu za humor.
*
Duboka misterija Don Juana. Mučni osjećaj da će određena sekvenca riječi i gesta nužno postići određeni učinak. Postupna supstitucija ljubavi za okrutnost, volja da se nametne drugima, da zaboravi da su iste fraze nekoć vapile mir, otkrovenje… otkriće?
*
Riječ. Ova riječ, riječ koja je jedinstvena i ne može se zamijeniti ni sa kojom drugom. Izvjesnost riječi, riječi koja neosporno ulazi u prostor: u tome je božanstvena kvaliteta govora; to je karakteristika govora koja nikada ne postoji u pukoj konverzaciji.
*
Umjetnost kazališta opovrgava konverzaciju.
*
Kako zakoračiti u smrt? Nije li to tema kompletne filozofije i svakog kazališta, unatoč protestiranju i filozofije i kazališta te njihovoj tvrdnji da su tek instrumenti živih?
*
Idemo gledati tragediju da bismo saznali ono što već znamo, što smo znali od rođenja: da su naši životi posvećeni smrti, makar znanje u svim ostalim formama socijalne egzistencije nastoji tu činjenicu sakriti od nas, pa i mi je spretno pokušavamo sakriti od sebe.
*
Čini se kao da je drama u živima zato što je igraju živi glumci. Ali likovi nikada nisu živjeli, niti su, u istom smislu, ikada u stanju umrijeti. Kazalište je locirano na obali rijeke Stiks (na strani živih).
*
Velike drame nemaju smisla. Umjesto toga, one se pokreću poput usta mrtvaca s druge strane Stiksa. Smislene drame su natopljene i iskvarene smislom. No koji bi bio smisao smrti?
*
Tragedija je rađanje smrti.
*
Ima dana kada je pjevanje kosa na krovu ubojičine kuće upravo neizdržljivo. No ima i onih dana kada ništa nije savršeniji izraz postojanja.
*
Kažemo: okrutan čovjek ima dušu kada kontemplira kontradikcije svoje okrutnosti. Ne bismo li isti kriterij trebali rastegnuti tako da obuhvati i milostivog čovjeka?
*
Budući da je umjetnost teatra – sveta umjetnost, ona pripada glumcima, a ne zabavljačima. Kad se glumac upusti u zabavljaštvo, trebao bi znati da ga to može koštati života. Tko bi riskirao vlastiti život da bude zabavljač? Bilo bi stvarno sramotno pogubiti varalicu, cirkusanta, fakira; bio bi to čin goleme bahatosti (čak i u slučaju da nam je zabavljač oteo ženu). Ni za jednog zabavljača ne možemo reći da je zbog svog zabavljaštva zaslužio kaznu. Ali glumca možemo posve pravedno optužiti da nam je skršio svijet…
*
Umjetnost teatra teži moralnoj nagosti. Utoliko je suprotna edukaciji. Edukacija je odijevanje, bolje rečeno gušenje u slojevima i slojevima etičkih ukrasa…
*
Postojeće kazalište nudi brojne oduške, jeftine lijekove, poput ironije. Suprotnost tragediji nije komedija, koja zbog vlastite okrutnosti živi zajedno s tragedijom, nego ironija…
*
Priznajmo da bol opčinjava. Tragička protagonistica proučava svoju bol ne tražeći da bude spašena. Spašena za što? Nastavak ovakvog života? Ali već ga se odrekla…! U tome je tajno znanje tragičkog iskustva: svijet je neadekvatan.
*
Tko može svjedočiti bez tjeskobe? Ali tjeskoba je naša privilegija.
*
Toliko toga ostavljamo na obali smrti… Koliko je tragedija blizu poništenja vrijednosti?
*
Ako smrt ima svoj jezik, taj jezik sigurno nije naš. Tragedija anticipira jezik smrti, kako u smislu drukčijeg teksta, tako i u smislu šoka zbog izgovorenog.
*
Jesu li tragičari dovoljno hrabri za tragediju? Čak i u umjetnosti teatra, žudnja da vrijednosti iskupimo od smrti…
*
Mir groba. Ili barem tako izgleda izvan groba. Što ako je smrt kakofonija? Ništa ne znamo…
*
Kako samo smrt od nas pravi idiote… U tome je njezina disciplina.
*
Da smrt stvarno nije ništa mnogo bismo je se manje bojali i mnogo bismo manje razmišljali o njoj. Tjeskoba povezana sa smrću proizlazi iz mogućnosti da smrt jest nešto.
*
Smrt – učenje?
Iz knjige glosa o kazalištu britanskog dramatičara Howarda Barkera pod nazivom Death, The One and the Art of Theatre (London: Routledge, 2005); Izabrala i s engleskoga prevela Nataša Govedić, Zarez, broj 175
Izvornik: Gledišta
