Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.
Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne
ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu
izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno
bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila
jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar,
da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim
zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.
