MINJON
KOCKE
Sumrak
livada pa put pa kuća pa bašta pa čovjek sa šeširom pa žena koja ga doziva pa ograda
pa na ogradi visi čaša pa izvor hladna voda nešto plavo pa nešto hladno pa
nešto smrdljivo cipele pa hleb u rerni miriše pa nasmijana djeca jedno plače
jedno gleda jedno dijete samo gleda i blago tone u san
dugo
je prošlo od kada smo se vidjele, ljuljala sam te u našem novom dvorištu
svidjelo
ti se
bila
si bolesna
kupala
sam te
trebala
si ići u bolnicu ali nisi htjela
nisam
dala
pitala
si me šta ja to slikam
i
koliko sam slika prodala
rekla
si mi da sam sposobna kao muškarac
iako
si ti žena koja je navikla da samo radi, da nema vremena
iako
si ti žena koja hrani i brine o svakom svom
pokazala
si mi maramu za dan, za noć, maramu za igranku, rajsku šarenu maramu koju želiš
da nosiš posljednjeg dana i jesi nosila si je
lijepe
cipele i torbu koja nije za “babe” ali je ti nosiš
jer
se osjećaš mlađe
pričala
si mi o svojim prvim momcima
kako
ste se držali za ruke u kolu
kako
su nudili livade i konje za tebe i dukate
rekla
si da si sa sedam godina znala da će deda biti tvoj muž
voljela
si ga ali nisi znala šta je to
-
ti si najpametnija i najljepša cura u selu - rekao ti je-
ali
noge ni crnom đavolu, ni crnom đavolu-
smijala
si se - imam stvarno ružne noge rekla si
i
pokazala si mi sliku na kojoj je on najljepši
kako
stoji kraj probeharale krošnje sa biciklom i zalizanom kosom
crnom
i plavim očima
kada
je deda preminuo dobila si prvi moždani udar gledajući tu sliku
prepričavala
si mi bibliju i pjevala tužne narodne pjesme
o
sudbinama ljudi tvoga sela
tužne
su te sudbine bile
sve
neki gubici i borba za život
nisi
mi pričala bajke, nikada
plakala
sam dok si muzla kravu i onda nisi htjela više da mi pjavaš
da
ne plačem
pakovale
smo krompir zajedno i smijale se
nisam
ti dala da baciš male krompire jer su mi bili simpatični
smijala
si se od srca, srce ti se treslo
gledala
sam te kako kolješ kokoš jednom
glava
joj je pala crvena skroz
a
tijelo ispuštalo čudne zvukove i skakalo je
obojilo
je travu u crveno, prskalo je
pretvarala
sam se da to nisi ti
to
ne možeš biti ti
zar
je to tako surovo
zar
možeš ti to da uradiš
zar
tako nastaje ona ukusna kokošija supa
plakala
sam
bojala
sam se života ispod jabuke koju sada upravo jedem
i
teče mi ljepljivi slatki sok niz prste
mrzim
to
ali
ne želim da ga operem
hodam
stazom na kojoj si me dočekivala sa osmijehom
i
govorila mi kako sam previše smršala
ulazim
u auto i odlazim
ne
želim više nikada da se vratim
ako
tebe više nema tu
kukuruzi
pa kruška pa sijeno pa štala pa voćnjak muče krava pa potok pa brdo pa drvo
veliko drvo pravilne krošnje lišće
vjetar
nosi
nosi me
Danas
su psi lajali na mene
taj
lavež je bio kao neka visoka frekvencija koja obuzme cijeli prostor
svima
oduzme glasove
i
sve ugodne zvukove pretvori u prašinu
imali
su mekane zube i neke čudne klempave uši koje im pokrivaju lice
ne
bih ih mogla prepoznati na drugom mjestu
napali
su me nečiji psi
policija
me već pitala ko su i pokušala sam ih opisati
nacrtali
su crnu fleku, čupavu i bezobličnu
čak
neprimjetnu ako je staviš pored sadržaja wc-šolje na primjer
rekli
su mi da lažem da umišljam
da
takvo što ne postoji
i
da rekli su - svi vi umjetnici ste čudni i pomalo otkačeni
i
rekli su mi da idem svojim putem i pazim i da malo čvršće hodam zemljom
kihala
sam cijeli dan od te pseće prašine
a
psi su mirno spavali
ostavili
su svoju buku u mojoj glavi
i
sada pjevuše u snu
znam
ovi
psi pripadaju nekome
imaju
svog gazdu koga se boje i koji ih tuče i potčinjava sebi
njihova
glad nije za životom
moć
je njihova glad
inače
se o vukovima priča loše
znala
sam jednog vuka i svi su ga se bojali
niko
ga nije volio jer se nije umiljavao i dodvoravao
nisu
mu mogli staviti povodac
bježao
je od sviju
bježao
je od sebe
bio
je sam u dubokim mirisnim šumama
čije
lišće šumi istinu postojanja
surovu
istinu prirode, istinu rađanja umiranja
sudbinu
preživljavanja
vuče
duša ti u očima plamti
one
ovce si pojeo i pustio njihovu krv za svoju glad
i
plakao si dugo nakon toga nad klisurom rijeke
dok
ti je oštri vjetar sušio grešno krzno
na
toj vrteški života i smrti
čupao
si sebi zube i bacao ih u vazduh ka nebu
nadao
se da će glad nestati
tako
si stvoren gladan u sebi i sa sobom svoju zvijer nosiš
i
noću ka svom okruglom ocu zavijaš što ti dade oštre čeljusti i uzavrelu krv
opasan
jesi ali to nije tvoj ukras
to
nije posljednja moda ni politikčki magazin ni religija za mase
tvoje
rođenje dade ti žeđ i bol
i
tako koračaš sam u strahu od sebe
sebe
se hrabri boje
oni
koji sebe pobijediti hoće ratuju u granicama svoga tijela,
u
svojoj duši
samo
oni koji imaju dušu dugo u noć padaju u sopstvenu rupu u grudima što su morali
nekoga povrijediti
jer
su se rodili
NISAM UVIJEK NA PRAVOJ ALI NE ZATO ŠTO SAM NA KRIVOJ PUTANJI
Danas je promjena vremena
oštri vjetrovi planinskih vijenaca otjerali su zavodljivi
jugo
stvarnost je ubila san
putovanje na koje se spremam će oživjeti san
san će da gori kao spaljena guma naglog kočenja
u bijegu od lažne sigurnosti
saopštavajući sebi sadržaj svoje glave
spašavam ljubav prema stvaranju
hladno komadanje, istorijski noževi, institucionalne
klaonice
samodovoljni kasapini
pohlepno otvaraju crne rupe u kojima svjetlost nestaje
u kojima oči tamne i padaju prema zemlji
u kojima niko ne vidi ništa osim straha od gubitka pozicije
ali svi suprostavljeni osciliraju oko jezgra
oivičeni cjelinom
dobrice i zlobnici
podjednako daleko od suštine
podjednako blizu istini
podjednako potrebni i smišljeni u široj slici
u nabijenoj sveprisutnoj praznini
zato moram da putujem
samo spolja se čini da stojim u mjestu
putujem sa velikom torbom rukotvorina
domaće kuhinje, organskog pripadanja
pažljivo pletenih potkovica prošlosti
sa slabašnom vatricom istinskih predaka u kosi
odlazim u nepoznate predjele umjerene klime
ispod hrskave zapečene kože
ispod sloja mljevenog znanja
iza sočnog egoističnog tijesta
do mjesta gdje se krčka sadržaj svijesti
naše svijesti
velike i cjelovite kao opna koja zadržava našu dušu
kao materica u kojoj se spremamo za život
staklena bašta u kojoj ničemo cvjetamo i kružimo
gutaju me svjetla noćne ljepote
onog mira koji potajno nađeš u sebi nakon neke duge patnje
u veče kad sve miriše i prodire u međusobne prostore užitka
i odjednom se pojavi prijeteća hladnoća mogućih uspjeha
ambicija
strah od smrti
grize me savjest onih koji mi žele sretan život
žele filmski upotpunjenu sliku
da joj se dive kao ličnoj ekstenziji vječnosti
to je idilična matrica vrijedna življenja
prodaš dušu da bi pozlatila neuspjeh
poprimaš univerzalniji oblik za požudu životnih mogućnosti
a šta je sa strahom od smrti
ali nisam živa
uvjeravam vas da ne živim na ovoj vidljivoj i trošnoj putanji
živim negdje sasvim drugo gdje je kraj mogućnost i nije
strašan ni tužan
već je svileni veo na prozoru koji gleda na bakin vrt
koji ona uzgaja sa ljubavlju i pravi zimnicu i okupi nas na
ručku
i mi se smijemo i postojimo u tom sjaju
i bljesnemo u besmrtnom krugu
kad se pogleda odozgo
