I DIO
12.7.2008.
Dorogi,
Pišem vam nakon nedjelje pune neočekivanih događaja ovdje, u Sankt Peterburgu. A, uostalom, koji su to događaji koje čovjek može predvidjeti? Jedino što može jeste da vjeruje da se sve događa po nekom promislu.
Prvi utisci o Rusiji su šokantni. Kada sam ovuda putovala prošle godine, sve je bilo drugačije jer se nismo mnogo zadržavali ni na jednom mjestu. Sada, čini mi se da su saznanja o njihovom siromaštvu, pohlepi, neorganizovanosti i poročnosti – strašna. Ili sam ja prosto prijemnik za takve stvari, ne znam. Odmah po dolasku sam imala kulturološki, ili kako da ga već nazovem – šok! Dovezli su me sa aerodroma u tzv „Carsko selo“, čuveno turističko mjesto. Zapravo to je ogromna opština, sa starim i novim dijelom. Stari dio je onaj čuveni turistički sa dvorcima i fontanama, a novi taj gdje je studentski kampus, napravljen u komunističkom vremenu po svim zakonima tadašnje arhitekture. Udaljenost između njih je sigurno 30km. Ogromne, bezlične zgrade, sa bezbroj prozora, „okana“, Čovjek se pred tim bilionima tona betona osjeća tako mali, nemoćan, i pritješnjen bukvalno materijalizmom u najsivijem i najbezličnijem mogućem izdanju. Tako je sa svakim neboderom, koji je simbol nehumanosti u arhitekturi, a komunisti su imali neiscrpnu inspiraciju i „praktičnu potrebu“ zbog mnogoljudnosti da u prošlom vijeku svoju lijepu zemlji zasiju tim gromadama.
Jedino što malo razbija monotoniju tih blokova, bili oni studentski domovi ili stambena naselja, to su parkovi, sa pravolinijskim stazicama i onim smiješnim skulpturama betonskim i željeznim koje su trebale da izigravaju umjetničku nadgradnju na Marksovu ideju o bazičnosti ljudskih potreba. To je sad sve zarđalo i oronulo i puna je Rusija i njeni parkovi tih predmetnih anahronizama. Jedino što razbija monotoniju sivila i ugasle trave su cvjetni „sadovi“, ali prosto te pogodi slabost pokušaja unošenja u sve to životnosti sa njihovim šarenilom. Po administrativnim kancelarijama kampusa i na recepciji sjedile su neke bake, osušeno cvijeće iznad njihovih glava, totalna nezainteresovanost i neka neprozirnost i neprohodimost u očima, kao da su blazirane. I naravno, o tome ne treba ni govoriti, niko ne zna engleski, a srpski nikako ne razumiju. I inače Rusi lošije razumiju srpski, negoli Srbi ruski, meni se poslije nekoliko dana čini i da smo dobrano bistriji ne znam zašto. Ili je to opšte mjesto kad dođeš u stranu zemlju...
Pokušavajući da nađem smještaj u gradu imala sam nekoliko iskustava sa stanodavcima, agentima, lokalnim mjenjačima novca i drugima. To je gotovo na granici sa ironijom... Umjesto da počinjem da uoznajem grad spolja, kao i svi „epaktiti“, pridošlice, za početak sam ga načela iznutra. Iza svih onih muzejskih fasada Petrovgrada, koje su kao iz starih ruskih romana sačuvale patinu nekadašnjih vremena, žive ljudi na marginama života... Kad se malo bolje zagleda u prozore tih zdanja, jasno je da su stanovnici iza prljavih pozora i prašnjavih zavjesa davno već izgubili korak sa vremenom i da je ovaj grad negdje u tom smislu truo iznutra. Zadah svakog hodnika ispred koga su po ulazima zakačene reklame za internet sale, ovo ili ono, isti je – prašnjav, uvenuo i kiseo. Sve će to morati da se ruši kad tad i pitanje je onda urbanističko šta će ostati od grada. Vidjela sam scene iz života koji je davno iza nas, kupatila sa željeznim kadama i školjkama u tolaetima, sasvim istrulim podovima, tepisima koji su izgubili svaku boju i oblik, ljudima koji više gamižu nego što žive i ne vide dalje od sljedeće korice hljeba. Strašno je. I to sve u samom centru grada. Ima zaista nešto trulo u toj atmosferi i vrlo nezdravo. Putin bi trebalo ovo da vidi, rekla sam jednoj djevojci agentu sa kojom sam obilazila grad. Da, ali on živi u dvorcu, rekla je (jedan je podigao, zapravo obnovio stari Petrov baš u Streljni, nadomak SP, i vidiš da je to prosto tradicionalni manir ruskih vladara). Što je naravno istina, ali čini se da je on čovjek koji ima oko za ovakve stvari i koji voli ovaj grad jer je njegov rodni.
U nekom opštem smislu Beograd je mnogo urbanizovaniji i čišći od S-P. Vjerujte, to je divan grad, ali na rubu poraza sa borbom truležnosti i opstojanja istorijskih tekovina, koje nužno propadaju ako bivaju jedino relikti bez povezujućih sokova sa krvotokom sadašnjice. Živuću kulturu nisam još dobro posmotrila.
Na ulicama se lako prepoznaju domaći ljudi – veoma oskudno su obučeni i stvarno kao ispali iz kolosijeka. Nose one štirkane stvari, heklane kragnice i garderobu iz 50-ih , čak i miris koji ostaje iz njih je kao onaj iz starog ormara, jasno je da ne koriste neke savremenije deterdžente ili omekšivače, nego po ko zna kojoj recepturi održavaju higijenu. Turisti i bogata klasa su naravno drugačiji.
Niko ne može da garantuje ni za šta ovdje, danas ti možda kažu jedno, a sutra drugo. Od nas deset u grupi za učenje jezika, svi smo na različite načine i na različitim mjestima! i različitim ljudima platili za kurs. Komplikacije bez ikakve potrebe! I nema pravila. Moraš da se snalaziš a zakon te uglavnom ne štiti. Pričali su mi za policajce u Moskvi da su uglavnom pijani, neokretni, da jedino što rade jeste da traže 100 rubalja za ovo li ono. I ovdje, ljudi samo gledaju da ti bukvalno „otmu“ novac kako znaju i umiju. Strašan je taj lanac: novac=hrana=život; i obrnuto: oskudica=glad=smrt. I to je surovi zakon koji jedino slijepac može da ne vidi da vlada svuda. Kao neki diktat, impuls po kome svjetsko bilo kuca. Nikada se nisam obazirala na to, i ne mislim da su ekonomski zakoni jači od onih duhovnih, ali ovih dana mi je samo to pred očima – profit iznad ljudi kako kaže Čomski.
Kako objasniti ljudima da novac ne čini čovjeka čovjekom? Nemoguće je, ne treba ni pokušavati, i sa ljudima se može samo silom, jer podivljala alavost razumije jedino taj jezik. I stroga ali pravedna palica je najbolji način organizovanja ljudskog društva, sve sam bliža tom ubjeđenju. Komunistički ideal je toliko daleko od stvarnosti, da je na granici sa jezom, što je u praktičnom dijelu sprovođenja ideje on i bio. Ne znam za demokratiju, ali ako mi samo neko kaže nešto protiv EU... Zakon mora da postoji, apsolutno je nužan jer ako se oslonimo na nekakvo „nacionalno osjećanje“, tradicionalnu pravednost ili autentiču dobrotu srpskog, ili ruskog čovjeka, svejedno, na suštastvenu „duševnost“ iz koje će onda da proizađe i ta potrebna forma – dobićemo samo i vrlo banalno – bezakonje. Razmišljala sam i o tome – tamo gdje živi sistem ne može da diše život, jasno, jer ga sistem uslovljava. Ne možeš da zaposliš npr. određenog radnika po osjećaju da baš taj čovjek treba da obavlja ovaj ili onaj posao, nego po sistemu koji traži nekog sa tim i tim prosjekom, tačno takvim i takvim profesionalnim usmjerenjem itd., pa ako on to ispunjava na papiru sistem te obavezuje da ga primiš. Tako recimo neki profesori „birokratčići“ hipotetički bi mogli da lakše dobiju uposlenje od onih talentovanijih ali sa manje papira u svojoj biografiji.
No ako ne bude nikakvog sistema, vladaće nepotizam.
Ljudima stvarno treba podariti civlizaciju i nekakakav standard života da ne bi postali vuci, da bi imali elementarne potrebe zadovoljene, da bi se mogli razvijati kao bića, da ne budu samo krv i meso. Gola prirodnost je čisti insktit, a on je surov. Svakako, nema ništa loše u instiktima, i oni su darovani sigurno čovjeku da bi bili neke sprege za očuvanje dara života, ali bojim se da smo u padu podivljali odveć... I ko god kaže da je kultura, ili umjetnost ukras samo, u krivu je. Njena primarna funkcija bi bila odgajanje i njegovanje bića čovjekovog kroz razne medijume – OPLEMENjIVANjE, jer u protivnom nema nikakvog smisla.
Kao i biljka, čovjek potrebuje obrezivanje, „odsjecanje suvišnih grana“ - mislim da sam čak i naišla negdje u asketskoj literaturi tu sintagmu. Sve da sitost i jeste baza, kako je stvari postavio M., ona mora da posluži kao temelj za nešto drugo, jer bez vizije cijele kuće, i sam temelj gubi svoj smisao. Uostalom, čovjek je jedino stvorenje koje može da odbije da jede kad je gladno zato što nije voljeno. Posvjedočeni su primjeri beba koje su odbijale hranu jer su imale emotivnu glad zbog ostavljenosti, odbačenosti od majke. To je sigurno i u osnovi svake druge anoreksije.
Neki standard života i cilizovanost je prosto na utjehu u ovom svijetu nesigurnom i to je i svojevrsno „carevanje nad tvari“. Neko mi je pričao da je gledao npr. monahe na Svetoj Gori za trpezom kako jedu, i kako njihovi pokreti, ponašanje, sve odaje bukvalno aristokratske manire... Liturgija takođe odgaja i vaspitava čovjeka. Ima nešto porazno u siromaštini, ne znam kako bi tačno opisala – kao jasno vidna degradacija onoga de dignitate homini, koja boji sobom svako djelanje i reagovanje čovjeka i usmjerava ga ka bjegu od toga što jeste, a to stremljenje onda još je gore jer postaje jedina unutrašnja sila sa kojom se u oskudici barata. Jako sitno, zatvoreno, mračno štaviše promišljanje o svijetu. Život ne biva dar nego mora.
Nema logike da postoji ovakav svijet – da nije u njegovoj osnovi milost, raspao bi se na parčad do sada sto puta. Kako živjeti u njemu? Dati caru carevo, Bogu Božije, jedino tako. I štititi ljude koliko je moguće, jer svaka vlast stvarno je velika odgovornost.
Čovjeku vjerovatno i nije mnogo potrebno, ali tu je ono svagdaprokleto pitanje: A kako on može, a ne mogu ja, ili – zašto on ima a ja ne... i čim se tako postave stvari život postaje košmar. Nikako se ne bi trebao čovjek porediti na taj način, pogubno je, to je iskušenje satanaila. Nego treba prihvatati sve kao dar, i raditi koliko je moguće više, na sebi, oko sebe. Ali moje je pitanje sad, i stvarno je egzistencijalno, koje su onda granice odgovornosti? Jer ako smo prihvatili ono od Dostojevskog da je svako kriv za sve, kako i na jedan trenutak možemo prestati da se posipamo pepelom? Jedino ako prihvatimo da je sve što imamo dar. Zapravo mi i nemamo ovu ili onu njivu, kuću ili auto, garderobu itd., sve je to ne samo prolazno nego i nestabilno, nego jedino što je stvarno u ovom svijetu – to je da imamo jedni druge. I ništa više, niti manje od toga. Jedina vrijednost.
Možda je previše ovih uopštenih opsrevacija, ali prosto me salijeću. Život se teško može učiti iz knjiga, bez opita, a onda kad ga kušaš, teško je pobjeći od gorčine...
Možda još nekoliko rečenica o Rusima.
O organizaciji njihovoj nema ni govora, s tim sam se odmah suočila jer su mi trebali mnogi i razni papiri odmah pri dolasku. Gdje god da dođeš moraš da čekaš jako dugo, niko naravno ne govori engleski, jako su spori i totalno neprofesionalni. Po kancelarijama raznih administracija rade pomenute bake i srednjovječne žene koje ne znaju ništa više i šire o svom poslu od dvije rubrike koje treba da ispune , a i tu se desilo da mi je jedna od njih napisala u rubriku imena „Bosna i Hercegovina“, misleći da mi je to ime... Malo kao da su pod nekim opijumom i blazirani. Spori, neodlučni, i kao glupi ili tako nešto. A to nije dobro za ovdašnje uslove, jer je sve daleko i ogromno, i ako nema dobre komunikacije između pojedinih „društvenih organa“, posljedice se samo lančano umnožavaju... Usput, niko naravno ne zna za Republiku Srpsku i čak među Rusma teško je potvditi našu državnost i postojanost. Najbolje se sjećaju Jugoslavije, a nisam sigurna da mnogi ne misle da ona i danas postoji. I to sa kakvom sjetom govore o Olimpijadi i putovanjima u SFRJ... Mislim da nije religija bila opijum za narod kako je govorio Marks, nego upravo komunizam. On im je nudio nekakvu državnu sigurnost, tražio pokornost i minimalnu odgovornost u nekom bazičnom smislu. Vjerujem da je ovaj prelazak ka kapitalizmu bio strašan. Kod njih je to porodilo najviše pohlepu za novcem i svi su odjednom izgubivši uninanost u sigurnosti države koja je samo tražila „da“ u ideološkom smislu – pojehali da prigrabe svoj dio kolača. A njih koji trče je stvarno mnogo.
13.7.
Svi se iz unutrašnjosti bore da ovdje dođu, kao i kod nas – centralizacija je jaka. Došli su ljudi iz Ukrajine, Kavkaza, Urala. Danas mi je jedan monah iz podvorja manastira Optinske pustinje gdje sam bila rekao da je Petrovgrad, pa i Rusija nažalost, između svega ostalog što je dobro u njoj, postala – „Durakovo“, selo gdje se liječe ludaci. Skoro je snimljen i jedan film, danska EU produkcija, sa takvim nazivom, sa jasnom tendencijom da se degradira Rusija i pokaže kako je u njoj nemoguća demokratija, koja je opet vrhunski domet organizovanosti savremenog društva. Ja sam mislila da je napraviti takav film samo podlost Zapada, ali naziv je izgleda postao metafora. Čula sam isto i od drugih Rusa, naročito mlađih i okretnijih – da su Rusi lud narod, neuračunjljiv i nepredvidiv, neradan i prljav. Russian village for fools.
Sve je to simpatično kad se čita u knjigama - o neobičnim reakcijama koje imaju junaci u njihovim romanima, i nesistematičnosti slovenskog čovjeka, ali je nezgodno kad se nađeš licem u lice sa čovjekom koji nema i ne želi da ima nikakvog sluha za tebe i ono zbog čega si ti tu, a to mu je usput posao. Ovdje čovjek treba doći u pripravnosti da bude beskrajno strpljiv i beskrajno siguran u cilj i smisao svog dolaska.
I treba doći svako ko želi da mu se smuči alkohol do kraja života. Mnogo je alkohola među narodom. Osjeti se taj zadah po hodnicima, u metrou, čak i na ulici među prolaznicima. Najviše se pije pivo i votka. Piju u najobičnijim situacijama, dok čekaju autobus na stanici – čak i žene, starci, bake, deke, omladina, nema pravila - ili na klupi dok čitaju novine, dok čekaju u redu da kupe karte za kino i isl. Omamljenost je široko rasprostranjena. Stvarno se ima osjećaj da su narod uspavan i pod dopingom.
Azijati ih sve više preplavljuju. Mnogo je kineskih i koreanskih studenata na Univerzitetu, i odmah se uočava jasna razlika između njih i onih koji su došli iz Evrope. Ovi sa Dalekog istoka su vrlo određeni, marljivi kao mravi, i imaš osjećaj da ih šalje njihova vlada ili tako nešto po usmjerenosti koju imaju njihovi napori za učenjem jezika i sticanjem diplome. Ili je to puka glad, da se vratimo na nju. Razmišljala sam i o natalitetu s tim u vezi. Pričala mi je jedna Kineskinja iz Hong Konga kako i danas po unutrašnjosti Kine vlast na najgrozniji način kažnjava one koji imaju drugo dijete, a ne mogu da plate „porez“ ili kaznu za to – jer je po zakonu samo jedno dovoljno – otimanjem imovine, tučom i drugim zlostavljanjima. Ne treba propagirati nikad natalitet radi nataliteta, to nema nikakav značaj. Treba rađati djecu samo ako ćemo ih voljeti i odgajati, ako ih možemo voljeti i odgajati. Treba rađati ličnosti.
Kinezi su izmijenili dosta od svoje tradicionalne fizionomije. Ja sam se uvijek divila gracioznosti žena Dalekog istoka, ali pod uticajem jeftine a nezdrave hrane i to je sad drugačije. Ima mnogo debelih Kineza i Kineskinja, po čijoj koži se prepoznaje loša ishrana, a možda i malko neka alavost jer su izašli iz svojih sirotinjskih provincija u svijet gdje je bar hrane mnogo i na dohvat je ruke.
Japanci su prisutni, mislim, u biznisu najviše, ali i u literaturi i modi. Urbani stil nije sasvim evropski – Legend, Esprit, Beneton kakvoće – nego je sa primjesama istočne ornamentike po garderobi, onih nekih plamenih japanskih šara i privjesaka koje nose po sebi. Čitaju Haruki Murakamija, preveden je na ruski i česta literatura u metrou. Tamo i inače svi u metrou čitaju, i to mi je bilo utješno i za svaku pohvalu.
Na kursu jezika je za sada solidno, mada je to ljetnja škola i nema neki striktno akademski nivo. Neobično je jedino što smo u grupi sabrani sa raznih strana svijeta i ovo mi je prvo iskustvo učenja jezika sa neslovenima. Kako drugačiji jezički koncepti i načini usvajanja novog gradiva i artikulacije! Svako ima po neki glas koji ne može da izgovori, kao što i u njegovom jeziku postoji po neki koji ovi drugi ne mogu da izgovore. A najzanimljiviji su motivi zbog kojih ljudi uče jezik: za Kineze i njima srodne već rekoh, tu je potom cijela svita evropske mladeži koja obilato koristi bezvizni režim i putuje od mjesta do mjesta, navikla na hostele i studentske kampuse, dolaze pod plaštom učenja a zapravo žele provod i putovanja, nova poznanstva i iskustava – nešto kao hipici 21. vijeka. Zatim nekolicina zaljubljenika u rusku kulturu, jako jako malo je takvih, ali ipak ih ima. Onda mnogi Nijemci, Mađari i drugi koji iz čisto ekonomskih razloga uče ruski. Ruski je sve popularniji u Evropi zbog biznisa, i nakon ona dva „obavezna“ jezika – engleskog i njemačkog – ljudi se sada često opredjeljuju baš za njega. Upoznala sam i jednu Mađaricu koja radi za vodeću firmu za gas u Mađarskoj - poslali su je ovdje da zbog posla savlada osnove ruskog. Ima i jedan Nijemac, a njega mi je baš žao. Završio je filosofiju u Tibingenu, i stvarno dobre je mentalne građe i čvrstog i artikulisanog pojmovnog sistema, ali hladan sasvim i „najnormalnije“ usmjeren samo na zadovoljavanje svojih potreba.
Takvi ljudi hladne glave imaju ponekad korisne opservacije – pričali smo o Dostojevskom i rekao mi je da najviše voli njegove romane zbog toga što svaki postupak junaka, riječ, čak i pomisao ima svoje direktne posljedice na život. Ništa ne postoji samo onako. Radi kao učitelj njemačkog u Moskvi, iz Hamburga je, ali npr. uopšte nema dom, tamo živi kao i ovdje, sa raznim ljudima kao podstanar, ili u kampusima, i stekla sam utisak da je to tamo normalno. Izgleda kao dvadesetogodišnjak a 36 mu je godina. Malo se smije, malo i plače vjerovatno. Čovjek treba da ima bore u životu! I sijede vlasi! Neka se niko ne stidi toga, jer se vidi trag života. Ovaj nikad nije imao neku ozbiljnu brigu osim brige za samog sebe, i neki ozbiljan odnos, osim psihologizacija raznih, nesrećnog djetinjstva i ko zna čega još. Možda i griješim dušu, otkud ja znam... Ali zanimljivo je da je odmalena htio da dođe u Rusiju, čitao je tu literaturu i valjda mu je negdje ostao prisjenak topline iz nje, ali sasvim nesvjesno... tako tumačim...
Australijanci, Amerikanci i Kanađani su skroz bez boje, ali veliki entuzijasti. To je genetski mislim, jer ko god je tamo došao morao je dobro da potegne da se snađe. U Evropi čovjek kad pada uvijek ima na šta da padne, u Americi kada pada – ide u bezdan... (o.Šmeman) Imaju standard, dobru volju, i to je to. Čini mi se da nisu previše dekadentni.
Upoznala sam nekoliko studenata, mahom ženskog pola, koje rade magistarske radove na ruske i balkanske teme, pa su došle ovdje da uhvate od jezika koliko mogu i da omirišu zemlju. Jedna od njih je sa Oksforda i radi neku temu o uticaju Rusije na pitanje Kosova. Šta ja mislim? Da ih šalju njihovi profesori kao male špijune u ova ili ona istraživanja, a da one nisu ni svjesne toga. Kad nam je jednom prof. Šijaković rekao, govoreći o krahu ideje Univerziteta danas, da ako hoćemo da znamo šta neki naučnik misli – treba da vidimo ko ga plaća – to mi je bilo isuviše surovo. Sad mi se čini da je baš tako.
Možda će vam biti zamorno da čitate sve ove redove, ne znam. Znam da je meni sad lakše mnogo.
Ne pišem o gradu, još. Prosto ne znaš gdje bi prije otišao. 2000 muzeja, pozorišta, opere, balet. Ja zasad mogu samo da šetam pored Neve. Sinoć sam u pola deset uveče uživala u suncu poslije kiše, vidjela sam i jednu podmornicu, prvi put u životu. Osluškujem jezik, trudim se da otjeram strah.
U ljubavi
Anja
II DIO
Dragi prijatelji,
Približava se kraj mog boravka u SPb, primila sam nekoliko pisama od vas poslije onog svog prvog, bilo je tu mnogo vrijednih i korisnih stvari za mene. Izgleda da čovjek bez distance i lišavanja ne može ni da zna šta mu znače ljudi koji ga inače svakodnevno okružuju, a to je i neka pošast naše prirode – da vrijednost onoga što imaš uvidiš tek kad ga se lišiš. Mislila sam da bi trebalo dodati nekoliko riječi na ona prva „vpečatljenija“ zato što se nanizalo još iskustava u ovih nekoliko nedjelja, a i da ne budem kao Dositej koji kad je došao u Hilandar ništa drugo nije vidio i nije zapisao nego samo kako se kaluđeri svađaju, prenebregavši svu tamo nahodeću se ljepotu.
Da bi čovjek bio nečim razočaran, mora prethodno da bude time očaran, zato htjela sam da malo proanaliziram korijene zanesenosti „rusizmom“ koje sam odvajkada čuvstvovala. Mnogi ste mi zamjerili zbog grubih riječi o Rusima, jer svi smo mi manje više odgajani u velikoj privrženosti slovenskoj „majci“, ali meni se čini da sam imala pravo da govorim o njima tako samo zato što ih mnogo volim. I vjerovatno i imamo pravo da kritikujemo bilo šta ili bilo koga samo onda kad volimo.
Odrastajući na mitu o Rusima, bezmalo svako od nas, što zbog literature što zbog predanja u našem narodu, za maštovni svijet djetinjstva je imao realno geografsko uporište – bila je to ta zemlja, iza sedam gora i mora, gdje su stvarno živjeli carevi i princeze i gdje su životinje govorile nemuštim jezikom, a kuće bile šarene i kitnjaste, i dame u čipki i kadifi. Tamo su živjeli starčići po kolibama, koji ne samo da su pokazivali put zalutaloj djeci ili prinčevima koji su tražili svoje drage, nego su i hranili medvjede, i molili se na brojancie, bili i baćuške i mistici u isto vrijeme, i šumski patuljci i mudre djeduške. Možda su slikari zlatnog 19. vijeka Rusiju učinili takvom; poslije posjete Ruskom gosudarstvenom muzeju tako mi se upravo i čini. Nesterov, Somov, Kustodnjev, Rjerih i drugi predstavili su je i zemljom osvećenom, i nadrealnom skaskom raskošnih boja, i mističnom naseobinom talentima izobilnih likova – od prosjaka iskričavih očiju do cara preizobilnog u sili i pravednosti – za svakog je tu mjesto ugotovljeno bilo. O pejzažima da ne govorim. Nema veze ko si i šta, važno je da si „russki“ (to je prisvojni pridjev po porijeklu ali ga ovdje koriste u poimeničenoj formi za oznaku etniciteta) i ti si već sama „slivka“, krem slovenskog vijekovima nastajuščeg gena. Bogatstvo slovenskog folklora, s jedne strane (staništa mašte gdje paganština više nije grijeh nego zalog novog, šarenog i preobraženog svijeta) i duboka mistika hrišćanskog iskustva s druge strane (kazivao mi je jedan čovjek koji je pisao o isihazmu kod Rusa kako za rusku duhovnu tradiciju učeno monaštvo nije bilo tako karakteristično kao za grčku ili srpsku, nego su više bogatili pravoslavni svijet ličnostima malorječitim ali duboko životnoopitnim) – to dvoje percipirano vmjestje pokazuje se kao prosto neodoljiv sovez. On možda prekoračuje i objedinjuje dvije strane u čovjeku, protivpoložnosti – onu koja teži ka savršenijem od sebe, uzoru i idealu, moglo bi se reći superegu po psihonalitičarima i onu koja je nešto tamniji i neprozirniji sediment u čovjeku...
Ovdje sam sretala – možda zato što su mi oči same tražile takvo što – Ruslana i Ljudmilu gotovo na svakom mjestu, vilinske vlasi su mi lepršale sa kutija za čaj, sa korica sveski i šoljica za kafu, zlatne kule sa čokoladica, kolorit stvorenog svijeta u svojoj ruskoj poputnini sa rubova stoljnjaka, posuda za jelo i kašika. A jedan od najdragocjenijih i najpopularnijih suvenira iz RF, poslije „matrjuške“, jesu škatulke, kutijice za razne potrebe koje tradicionalno izrađuju vijekovima, a na kojima je ručno oslikana sva mitologija slovenska i russka... Pa i fotografije koje su nam, još bivajući djecom, dolazile iz te zemlje nisu se mnogo razlikovale od tih i takvih predstava. Ekranizovane ruske bajke, takođe, uvijek su bile nešto sasvim drugo u odnosu na ostale – nestvarno ispričane i predstavljene priče. Za one Andersenove sam uvijek nekako znala da nisu stvarne iako su lijepo zvučale, a one ruske su bile kao sobitija iz domaće atmosfere, one koju prepoznaješ kao neotuđivo svoju (u jeziku, kodu ponašanja u kući, „životu u okućnici“, u bašti, na polju i rijeci, igri) samo u ruhu malo „oneobičenom“. (Interesantno je i ovo – u 20.vijeku, u jeku polemika o tome šta jedno djelo čini književnim i pokušaju da se teorija književnosti utemelji kao nauka, ruski formalisti će da kažu kako je glavna odlika pjesničkog jezika, jezika umjetnosti, u odnosu na onaj govorni i svakodnevni upravo – „oneobičavanje“, ostranjenije...)
Jednom usvojeni modeli prihvaćenih bajkovitih ideja kasnije su samo reprodukovani i prepoznavani na ovaj ili onaj način. Pamtim jedino malu mrlju na misteriološkoj optici ruske kakvoće, a kao derivat Sovjetske Rusije. Tetka nam je osamdesetih godina donijela po povratku iz Moskve jedan aparatčić za gledanje slajdova. Na njima su bili spomenici narodnim herojima i cvjetni parkovi Lenjingrada (čovjek tek kad dođe u Petrovgrad može da vidi šta je značilo i koliko je nerealno i pretenciozno bilo to preimenovanje grada, kao što može i da postane svjestan šta ideologija može da uradi, od jednog naroda i jedne zemlje; ((smiješno bude poslije kad kažu da ideje ne mijenjaju svijet!)). Rusija, tužna i kruta bila je na tim sličicama koje smo za udivljenjem gledali, više zbog mogućnosti da kroz malo okno progledamo u veliki park, nego zbog onoga što je tamo bilo predstavljeno. Ne, to nije bila ista zemlja, to je više bio neki iskrčeni prostor, poravnan i potom zasađen cvijećem u pravilnim geometrijskim razmacima i naseljen ružnim spomenicima od gvožđa.
Kad su se malo razišle magline dječijih mečtanija, vizuelnih i snovidećih, došli su Puškin, Dostojevski i Tolstoj, prenijevši silinu ruskog etosa života, kako nam se činilo, sa slike na riječ i ponjatije. Oni su otprilike za nervaturu misli bili ono što filigranska šara za strukturu folklornih izdjelanija. Kod nas je nekako tako prihvaćeno – i zna se – život je tu iz svojih dubina progovorio i jedino je narod koji zna za ponore i visine ljudske duše mogao tako da piše. Odatle negdje i datira ukorijenjivanje one čuvene sintagme „ruska duša“, kao aksioma u našoj emotivnoj sistemi. Njome je rečeno sve najdublje što se o ljudskom saosjećanju, dubini saodnosa i poimanja svijeta „onakvog kakav on stvarno jeste“, a ne onakvim kakvim ga zakoni trke za hljeb nasušni odvajkada prave – može reći. Bar za Slovene.
Tako i za Vuka Isakoviča. A onda i za druge Srbe. Beskrajni plavi krug i u njemu zvijezda... Metafora u metafori. To je stereotip koji je jednim dijelom obilježio srpsku kulturu.
Mnogi od nas nikada i neće, voljno, osloboditi se tog mitološkog zanosa, no i to je ljudski. Ali ako mene neko sad pita, iza sedam gora i sedam dolina ne leži neki drugi svijet i nema u njemu čudesnijih šuma od onih naših, tako ni u Rusiji. To mi je pomogao da artikulišem jedan prijatelj, a trebalo mi je mnogo vremena da shvatim. Sav dosadašnji život. I nije tu više važna ova zemlja kao ona sama, nego princip, pristup životu. Neki to znaju otpočetka. Nekome je to aksiom.
Ali mi ljudi koji se bavimo knjigama često smo u iskušenju poetizacije stvarnosti. A to ne treba, ili bar ne stalno. Jer maštati nije teško, kao ni učitavati izmaštano u život, ali ideje treba provjeravati u stvarnosti da se vidi mogu li proći njen test; treba ih ispucavati. Kolizija je ponekad strašna. Dostojevski je živio ono što je pisao i njegove ideje su preživljavale krvavi test stvarnosti. I u ranija epska vremena pjevalo se i pričalo tek uveče, nakon završenog posla, koji je morao biti obavljen. I bez zanosa dnevnih. Ne treba, čini mi se, prihvatati književnost kao kompenzaciju za život, nego kao nadopunu za životno iskustvo, ono od krvi i mesa.
*
Dostojevski je pisao relativno brzo, i to izgleda zato što ga je život pritješnjavao. Često – jedna „glava“ knjige u štampariji, druga u piščevoj glavi. Nije imao beskrajno vremena za narative, trebalo je živjeti. Sjetila sam se i kako je vladika Atanasije negdje u pogovoru svog prevoda Knjige Postanja kritikovao savremene bibliste da cjepidlače kada govore o ovom ili onom dijelu Jevanđelja nekog od apostola, pa ih porede, nalaze propuste i sl. Kaže, ne mogu da shvate da su i oni bili ljudi i da su često pritješnjeni životnim okolnostima i sami pisali brzo. I da Novi Zavjet nije istorijska ili ne znam kakva studija, nego svjedočenje živih ljudi o živoj ličnosti i susretu s njom.
Dostojevski je predstavnik ne više ruskog književnog poetizma, nego pravoslavnog realizma u književnosti kako je to odredio otac Justin P. I po mnogima, preteča psihoanalize, prije Frojda i ostalih, koji su krenuli u složeni posao seciranja skrivenih odaja našeg bića i njihovog rasvjetljavanja. Čini mi se da je možda najveći doprpinos Dostojevskog u tome što je pokazao da nije sva poenta poniranja u duševne dubine u tome da ih osvijetlimo, nego da ih „ispucavši ih“ u odnosu sa drugim ljudima preobrazimo.
Ovdje je njegov književni opus nešto što se podrazumijeva u svakodnevom razgovoru, česte su i analogije koje se prave sa nekim ličnostima iz njegovih romana sa onim stvarnim, kao sa nekim arhetipovima. Izvjesno je da poslije čitanja njegovih djela ne možeš da budeš isti. Zapahne te ta dubina i život dobija drugu perspektivu. Ali postala sam svjesna i jedne mnogo važne stvari za razumijevanje njegovog djela. Pišući, zapravo, on se liječio i praznio na neki način. Nije ostajalo u njemu to što ga je naseljavalo i on je mogao da diše. I mogao je svu tu sumu iskustva, tu guku nekako da preoblikuje, da joj da smisao. Možda u krajnjoj liniji da preobrazi ili da joj da takvo naznačenje. Nekada je sve to zamorno, čitati beskrajno duge dijaloge, izleda kao književno cjepidlačenje, ali to je bio mehanizam njegove duše koja je sve pamtila i sve registrovala i kojoj je sve bilo važno.
Mnogo ljudi ovdje pati od depresije, i Dostojevski je. Klima je teška, 50 sunčanih dana u godini, mnogo vlage, duge zime, stalne promjene vremena. Ležao je u bolnici zbog toga. Tako je i napisao „Idiota“. Pitala sam se zašto je na kraju kneza Miškina vratio u bolnicu, nije to nekako u redu. Sad vidim da je to zato što je i sam završio tako, poslije se malo i svetio društvu pišući taj roman. Čak mi je moja hozjajka, žena u čijem stanu sam živjela, a koja je ležala u bolnici zbog depresije – što ovdje uopšte nije neuobičajena pojava, i objašnjavaju to vremenskim prilikama, nedostatkom sunca, čestim promjenama u klimi – rekla kako više ne voli da ga čita D. – zbog nedostatka pozitivnih likova koji su ubjedljivi. Čak mi je i jedan moj prijatelj iz naših strana govorio da su kod Dostojevskog „negativni“ likovi ubjedljiviji od pozitivnih, da su ovi drugi mlaki, Ivan naspram Aljoše u „Karamazovim“ itd.
Bila sam u njegovoj kvartiri koja je u samom centra grada, na Kuznečnom per., srce starog Petrovgrada, ogromna stara zgrada na uglu dvije ulice, naselje koje je priča po sebi i gdje je prošlost i sadašnjost prepliću u korist ove prve. Divan mali i veliki, skroman i raskošan stan u isto vrijeme, u kojem je živio sa Anom i djecom. nakon što su se upoznali i zaljubili kada mu je pomagala oko pisanja romana „Kockar“. Mene je oduševio enterijer te kvartire, iznajmljene, u kojoj je pisac napisao „Braću Karamazove“ i onda tu i umro, pričestivši se i ispovjedivši se. Sa svega nekoliko soba i nemnogo namještaja ona potpuno odgovara svim potrebama života jedne obične ali ipak građanske porodice. Tu je svega nekoliko prostorija – gostoprimnica, kuhinja, radna soba Dostojevskog, dječija soba i Anin mali sobičak, gdje je ona revnosno prepisivala njegove rukopise i spremala ih za štampu. Malo stvari, ali sve su tako lijepo odabrane, stilski urađene i vrlo funkcionalne. U radnoj sobi jedan veliki sto, polica za knjige, zidni sat, još jedan omanji sto i stolica za razgovor i predah... Kuhinja sa krasnim stolom za objedovanje, nekoliko vitrina i skupocjenim servisom.
Nekako kao da se i sada može osjetiti ritam tog života ljudi uzdignutih glava i spokojnih pokreta, koji su primali posjetioce i u ambijentu prisnom vodili beskrajno duge razgovore, nopterećeni televizorom, u dostojanstvenoj odjeći, koja je kao i danas, tako i tada uvijek nešto govorila o čovjeku... Sjetila sam se mnogih naših stanova, gdje je inflacija stvari savremenog svijeta nanijela u njih mnogo toga i potrebnog i nepotrebnog, kineske robe, plastike na koju možda više i ne obraćamo pažnju, nego samo kad smo prinuđeni da se selimo vidimo množestveno čislo njino. U kojima se stapamo sa enterijerima, foteljama kao protetičkim pomagalima, i pomalo kao da sami služimo njima a ne oni nama – sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam hodila stanom Dostojevskog, i činilo mi se da su oni tu bili gospodari, a ne stvari, rijetkih ali odabranih. Takva, no nešto malo veća i raskošnija je i Puškinova kvartira. On je bio itekako proslavljen za svog vremena i potičući iz ugledne i imućne porodice mogao je da priušti sebi malo više luksuza. Bibloteka je više nego raskošna. Boraveći u njoj – budući da nikad nisam mala neku naročitu posesivnu sklonost ka ovakvim ili onakvim enterijerima – pomislila sam: ovakav ambijent je prvi od svih koje sam vidjela koji bih sebi mogla istinski da poželim da imam ...
Hodeći kroz ove prostorije gdje su oni živjeli čovjek može djelimično da oživi život građanskog pisca druge polovine 19. vijeka. Uopšte sav taj stari dio Petrovgrada je baš onakav kakvim ga zamišljamo čitajući klasičnu literaturu i svojim izgledom provocira maštu – izgleda kao predio iz snova i muzej na otvorenom, zbog arhitektura i ljepote nevskih kanala, zaista je sjeverna Venecija i još ljepša i manje tonuća i manje vonjajuća od one južne. Velike lijepe zgrade sa visokim prozorima, žućkaste i narandžaste fasade, unutrašnji vrtovi i lavirintasto ustrojstvo stepeništa. Mali trgovi na uglovima ulica gdje seljaci i dan danas prodaju cvijeće i sitno sjvernjačko voće, borovnice, ribizle i maline kojih je ovdje u izobilju, poneko i ručne radove i stvari koje su za naša kućanstva već izgubila svaku upotrebnu svrhu... Biće da su to bila i mjesta gdje su nekada djevojčije prodavale svoje tijela i gdje je bivala u svojoj životnoj mrkoti i Sonja Marmeladova, a kuća njenog Raskoljnikova je nedaleko od Kuzn.p., i do danas stvarno postoji... Čak je tu mala tabla na kojoj je napisano da je tu živio lik iz romana Dostojevskog, zapravo prototip lika koga je pisac kasnije „pjeredumal“ u svom djelu.
*
Prosto, neki poredak gradskog života može da se rekonstruiše na ovakvim mjestima a i na osnovu predznanja o tom vremenu. Ponekad, sav Petrovgrad mi je izgledao kao grad u kome je konzervirana prošlost njegova jedina sadržina. Prelijepe zgrade kojima se čuvaju fasade od propadanja i resturiraju svakih nekoliko godina da bi eksterijer ostao kakav je bio i ranije, i unutrašnjost muzeja i dvoraca koji enterijere čuvaju zamrznutim. U slobodno vrijeme sam obilazila dvorce i putovala u carske ljetnje rezidencije u okolini Petrovgrada. Da li me je sve to fasciniralo? Ne znam, svakako je da čovjek ne može ostati ravnodušan pred svom tom raskoši, ali danas se i tu jasno vidi trag vremena... Prašnjave zavjese, ustajali vazduh, s jedne strane, s druge velelepnost svake od tih prostorija koja je imala svoju posebnu namjenu i poseban stil uresa, ali i pitanje koje se nametljivo postavlja – kako je iko tu mogao da se osjeća „kao kod kuće“? Bjesomučna potreba da se podražava sve što je „evropsko“. Kako smrznuta i lažno scenografična izgleda sva grčka i rimska mitologija na kartinama i reljefima po zidovima starog, sjevernog, Peterburga... Najljepši su ubjedljivo radni kabineti i biblioteke, gdje nema silnih zlatnih ukrasa po zidovima i stilskog eklektizma od koga se može čovjeku zanebesati, ali i sale za ples i koncertna izvođenja, jer su jednostavne, prostrane i svijetle. Dvorac carice Ekaterine u Carskom selu je nešto drugačiji, jer bio je srušen za vrijeme 2. svj. Rata i sada ga obnavljaju, pa zrači svježinom... U njegovoj blizini je polusrušena rezidencija Romanovih, gdje je živjela carska porodica prije ubistva 1917., pečalni pečat skorije istorije...
Od svega toga – na stranu carevi i dvorci, premda ne možeš se oteti utisku da je gotovo nevjerovatno šta je sve jedan čovjek uspio da uradi za svoju državu i grad – meni je možda ipak najvažnije bilo da nekako rekonstruišem život države koja je imala intelektualce i darovite ljude kao svoj veoma važan i integralan dio društva, a koji su imali sa svojim idejama veliki uticaj upravo na društvena kretanja, oblikovanje ukusa i stila jedne epohe... Ideje su nalazile provjere u razgovorima, a ideja jedinstva ruskog naroda stajala je možda u pozadini svega (kako su njihovi starci govorili: Narod, ne dumaющiй o nebe, ne dostoin žitь na zemle) i Puškin je, recimo, kao nacionalni pjesnik opjevao svu njihovu geografiju i istoriju. Zato, do danas je on ostao pjesnička ikona svih potonjih pokoljenja, i podrazumijeva se da ljudi ovdje znaju mnoge njegove stihove napamet... Solženjicin, njihov savremeni nacionalni ideolog, umro je u te dane dok sam bila u Rusiji. Toržestveno su obilježili njegov odlazak. Imam osjećaj da je sa njegovom smrću potpuno nestala i cijela jedna generacija starih Rusa i njihov autentični duh. Nešto približno onome što mi u svojoj kulturi osjećamo kao uticaj ruske emigracije poslije Revolucije, a kod njih je to bio stil života koji je potpuno oblikovao mentalitet i atmosferu jedne epohe... Danas – „ne tako“, sve je manje ljudi koji imaju u sebi onaj ideal integralnog znanja, kao i onih koji bi bili spremni na žrtvu radi ideala, ili naroda... Htjela sam da idem na njegovu sahranu, ali sam tih dana bila tako umorna... Sad mi je žao, ali i drago što su ga njegovi tako ispratili, jer se ipak pokazalo da nije umro neprepoznat od svojih.
Svi snovi koje sam imala kada je u pitanju tradicija ruskog znanja, ruskog školstva, institucija, zadužbina i tekovina velikih ljudi koji su oblikovali kulturu ovog grada, a onda – s obzirom na to da je SPb sjeverna prestonica – i ostatka naroda sublimirani su možda u nazivu škole u koju sam se zaputila da učim jezik: Imperatorski Gosudarstveni Univerzitet Sankt-Peterburga, odjeljenje Filološkog fakulteta, zdanija iz 18. vijeka koje se nalazilo tik do Menšikovskog dvorca – prvog kamenog zdanja u SPb. I zaista, zgrada je velika, neobična, jako stara i pred rekonstrukcijom, a njihov dekan ima neobčinu sklonost ka skulpturama pa je sav okoliš naselio najčudnijm i ponegdje najgrotesknijim statuama koje sam ikada vidjela. Najljepša je ona posvećena Malom princu, u unutrašnjem vrtu gdje bi prosto čovjek od miline sjedio, listao knjige i razgovarao s ljudima. Inače Egziperija Rusi dobro znaju, čitaju i poneki misle da je on zapravo Rus, u toj mjeri su ga prepoznali kao svoga. Ima i jedan dio vrta gdje se nalazi kamenje, oko 100-ak komada iz svih važnih Univerziteta svijeta, i ja sam baš poželjela da i mi tu donesemo jedan kamen sa svoga... ali bio je odmor i nikoga na Fakultetu nije bio kome bih mogla da predložim tu ideju... nažalost... Odjeljenje za rad sa strancima FilFak-a se nalazi nešto dalje i mislim da je daleko od ideala „ruskog obrazovanja“ onako kako ga mi to sebi često predstavljamo. Danas je to manje-više biznis-institucija koja pokušava da opskrbi tržište sa kakvim takvim znanjem ruskog jezika, za koga je interesovanje u svijetu rastuće i u rapidnom progresu.
Nivo časova i nije tako loš, ali je osoblje bilo blisko savremenom stereotipu o Rusima, kojeg su nažalost stranci već izgradili... Generalno, zamjeraju im zbog neljubaznosti, zbog toga što ne vole pridošlice i što samo gledaju kako da od njih izvuku novac, što mnogo piju i što su u poslu jako jako aljkavi i nepouzdani. Zapadna pamet na to nikako ne može da se privikne. Jedan Kanađanin mi je govorio dok smo čekali da uđemo u muzej Kunstkamera da on ovdje ne vidi jedno srećno društvo, nego društvo koje hoće da otme od drugoga zato što se od njega svaki dan otima na najočigledniji način. Ovi se ljudi ne smiju, kaže. Njegova prijateljica Ruskinja kada govori engleski, veli, smješka se i ljubazna je, a kada govori ruski čak i kada joj je prijatno nikada nema takav izraz lica. Ne znam je li u pravu, ali sigurno je da sa preuzimanjem nekog jezika, preuzimaš i mentalitet i sistem razmišljanja i pristupa životu koji taj narod ima. To sam i ranije slutila, a sad mi je to postalo tako očigledno. Naravno, možeš i da ne prihvatiš ponuđeni kod, da budeš prosto operativan, ali to rjeđe biva. Poslije kad smo ušli u Kunstkameru (muzej antropologije i etnografije naroda svijeta) oni su bili užasnuti što su direktno na eksponatima ispisali šifre, flomasterima neizbrisivim. Tako na nekom etiopijskom rukopisu iz 8 vijeka, tako na statui Bude iz 16.vijeka, tako na... svemu gotovo, nema papirne etikete, nego tako pisano direktno po površini.
Primijetila sam i jednu zanimljivu stvar kod ljudi koji dolaze sa Zapada – to da oni vjeruju u ideal građanskog društva i socijalne pravde, odnosno to im se podrazumijeva. Ljudi iz Kanade i Amerike su potomci bukvalno emigrantskog stanovništva i prirođen im je entuzijazam i neka sposobnost da reaguju u datom momentu jednostavno, snalažljivo ali sasvim sasvim konzumentski. Oni očekuju da im sve bude kako treba servirano u ovom svijetu, koji je – kako se to često podrazumijeva kod nas na Balkanu „tiran tiraninu a kamo li duši blagorodnoj“. Nekako naš čovjek i kad zna da je ovo svijet Božiji i čak u mirnodopskim uslovima i kad vjeruje npr. presjedniku koji mu je na čelu države, ili kralju – ipak je na oprezu. Naučen je tako. Pogledajte stare ljude naše, kako te spremaju kad negdje polaziš, savjetima, blagoslovom, upućuju na neku pripravnost ličnu, a ne institucionalnu koju očekuješ da ti se pruži. Ne znam šta je bolje od toga dvoga, ali čini mi se i to da je jako zreo i odgovoran zapadni svijet, disciplinovan, ali da mi to nekako često prenebregavamo.
Starijim narodima je za formiranje njihovog etniciteta bio objedinjujući faktor kult i jezik, poslije moguće i hrišćanska vjera, a za svijet sjevernoameričkog kontinenta je to emigrantstvo i nova lingva franka – engleski jezik. Zato, prirođena im je jedna upućenost ka drugom čovjeku, poštovanje elementarnih „ljudskih prava“ sad već kao pisanog kodeksa jednog društva koje se dogovorilo da mu to bude u ustavu, nego li kao organskog, izvirućeg etosa kako je možda to kod nas slučaj. Takođe i pragmatizam. Oni prosto ne mogu nikako da shvate tako čestu rusku kapricioznost kad je biznis u pitanju, nemar čak. Zar ovim ljudima nije stalo do novca, pitao me je jedan poznanik koji je živio u studnetskom opštežitiju i tamo je bilo dovoljno mjesta i za druge ljude, ali administracija nije htjela da ih primi iz nekog svog razloga, najvjerovatnije što je nekom tamo bilo u datom momentu mrsko da se bakće sa papirima. Svako jutro smo pili kafu u bifeu fakulteta, i tamo je radila jedna namrgođena djevojka koja samo što nas nije gađala šoljicama. Nikad ali nikad se nije smijala. Amerikanci su bili postojano u šoku, kažu da bi drugi dan ona dobila otkaz kod njih, a mi smo im govorili da je ona možda sestra ili kćerka upravnika nekog sektora... Njihovom čuđenju nije bilo kraja ni kad smo svaki dan posmatrali zgradu pored fakulteta i radnike koji su tu nešto kao radili, a ni nakon sedam dana progresa nije bilo... I tako dalje, mnogi su primjeri. Mene je sve to podsjetilo na nas. Dok smo čekali u redu da uđemo u neki muzej grupa ljudi je prošla mimo nas i ušla unutra iako nisu čekali, a moji drugari su bili spremni da se potuku zbog toga. Kad sam se ja nasmijala oni su to shvatili kao duboku uvredu njihovih socijalnih osjećanja...
Smiješno je i na primjer kako u jeku turističke zone u Petrovgradu na svim šalterima, svugdje gdje se radi sa ljudima sjedi po jedan čovjek, ili bakica češće i natenate ispisuje papire i prodaje biljete, a niko da se sjeti da uposli još ponekog, a i te bakice često te gledaju kao posljednji škart jer si stranac... Rusi ne vole strance, ja se ne osjećam prihvaćeno u ovoj zemlji, kaže ovaj Kanađanin. Slušala sam i ispovijest jedne Indijke iz Britanije, koja je plačući govorila kako u Moskvi nije smjela da uđe u Metro poslije osam sati uveče jer se plašila skinhedsa, kojih je ovdje sve više. A to je tek paradoks nad paradoksima – Rus nacista sa fašističkom simbolikom, koji slavi Hitlerov rođendan i mrzi Jevreje, Cigane i Azijate. No, najgore od svega jeste što su oni zbog svojih rezervi nafte i gasa potrebni svijetu i svijet je prinuđen da sarađuje s njima a to znači i da se povinujemo „uslovima“ koji oni nameću... produžio je svoj elaborat Luk. Vidjela sam da je i to njegov lični problem, kao budućeg diplomate za šta se sprema da postane.
Za biznis su jako nezahvalni saradnici, moguće je da je Putin uspio tek da počne da rješava odnos svoje zemlje sa ostatkom svijeta, a sa unutrašnjim uređenjem još ništa nije urađeno, ili bar ne mnogo toga... Za zapadnog čovjeka prosto je suludo kad se ne poštuje operativnost, a kod Rusa, često će reći npr. „vas/nas nje povezlo“, što otprilike znači, „nije vam/nam pošlo za rukom“ da se nešto uradi iz ko zna kog razloga. Dok sam gledala kako mi umiče avion iz Sankt-Peterburga zato što nikog nije bilo na aerodromskom šalteru da mi čekira kartu u tom momentu, žena sa susjednog šaltera je kao najozbiljniji argument i razlog rekla: Vas prosto nje povezlo... Pričao mi je jedan profesor koji je radio kao lektor u Delhiju, u Indiji dugo vremena kako su Indijci takođe kapric u poslu, kod njih ima npr. neko vjerovanje da ako ujutro kad krene na posao ne sretne dobrog čovjeka, ili sretne hudog, on će se radije vratiti kući. Kod sklapanja poslova takođe, čak i kad su u pitanju velike sume novca, ako im proradi neka „loša intuicija“ u vezi sa partnerom koji sjedi preko puta, nema šanse da će sklopiti ugovor...
*
Možda sam snačala zbog svega pomenutog o čemu sam maštala a čega nije bilo u stvarnosti tako pisala o Rusima. Nikome Bog ni priroda ne oduzimaju sve, naravno, kako to pametno reče moja profesorica engleskog jezika (: Pogotovo ne Rusima. Može se reći da je Rusija „Durakovo“, ali koje i kakvo, to je pitanje? „Bog proslavi lude da posrami mudre“. Sjetimo se samo progona i stradanja Ruske crkve u 20. vijeku, bukvalno katakombne crkve u moderno doba, to je neizbrisiv i neporeciv zalog za buduća vremena...
Ali nije svaki Rus Dostojevski, to je izvjesno, kao što nije svaki Amerikanac Štajnbek. Tako ni svaki Petrovgrađanin. I Dostojevski je, kao što O. kaže, pisao o mrkotama Petrovgrada i tadašnjeg društva, opisao mrak koji ovaj grad u sebi negdje nosi. Ali koji to veliki grad nema takvoga čega? Kakvi li bi to utisci bili iz jednog Njujorka kada bi se iznutra malo pročačkao, ili Pekinga ili ne znam ni je kog megalopolisa. Veliki gradovi su zapravo cijeli jedan socijalni fenomen savremenog društva o kome treba promišljati...
Meni se ispočetka činilo da ću da se smrznem u toj zemlji gdje sam očekivala da sve vrca od ljudske topline. A onda sam upoznala nekoliko divnih ljudi, i primila blagoslov od nekoliko divnih sveštnika i susrela nekoliko lica... „svjetlijih od onih odnjegovanih u raskoši“, i počela da upoznajem jezik. Imala sam pomisao da ih jezik, prepun topline i sveštenih slojeva iz prošlosti, čuva od smrzavanja a da toga nisu ni svjesni. Svaki „modernizam“ u ruskom jeziku tako smiješno zvuči... Naš zajednički stari jezik je svoje pisano uobličavanje a potom i umjetničko dobio sa prevođenjem Biblije i hrišćanskih spisa, i uopšte iznačalno je bio misionarski i bremenit duhovnom leksikom, pogotovo kad se uzme u obzir da mu je struktura i obraz po kome su mu sdjelana sintaksička korita bio stari grčki, po nekima najbogatiji umozriteljni jezik svijeta...
Rusi čuvaju mnogo više od te starine nego Srbi, a danas se najočitije povezujuće asocijacije sa staroslovenskim jezikom i kod nas i kod njih javljaju kod glagolskih imenica na –ije, gradozidanije, ukrašenije, popečenije itd. – i nedvosmisleno upućuju na stari jezik, uglavnom sugerišući na crkveni diskurs i raniju gramatnost. Kod njih su se okamenile i konstrukcije iz jektenija „drug druga“ (u značenju jedan drugoga), „mir miru“ i sl. iz crkvenoslovenskog, a širok je spektar i asocijacija koje izaziva ostala slovenska leksika. Simpatično je kako nazivaju veb-dizajn – „sozdanije sajtov“, a kad sam npr. tražila dozvolu sa korištenje biblioteke FilFak-a papir kojim mi je to omogućeno nosio je naziv „Hodatajstvo k biblioteke“. Asocijativno polje stvarno silno i iskonsko.
Toliko je toga o čemu bi moglo da se piše još... ali bi riječi mogle da se umnože odveć. Zato ovdje završavam. Oprostite na nesistematičnosti, na „zbrdazdolnosti“. I hvala za ljubav.
Anja Jeftić (1980 - 2008)
