Netko tko (sada ili ponovno) priča o bogovima, ne čini se time više toliko sasvim nespornim kao što je to bilo u prvoj polovici našeg stoljeća ili pak u višim krugovima već od vremena Voltairea.
Ovih dvije stotine godina dakako su kratko razdoblje i možda samo predah u usporedbi s vremenima u kojima su bogovi i demoni štovani. Zacijelo je još prije Lukijana bilo duhova koji su ismijavali bogove, barem bogove onih drugih. Ali ostajalo se na svome tlu. Još u vrijeme Augustina bogovi su prisutni, iako im on priznaje samo demonski ili titanski karakter. Njegov upit mogu li stvoriti ili održati svijet, pogađa našu sadanju situaciju u samu srž. Kada Nietzsche odmjerava Apolona i Dionisa, onda je to više no mitološka simbolika – mišljena je mitska supstancija.
“Bog” uživa stanovito štovanje i onda kada se ne imenuje ili jezik oko njega, manje ili više, uvjerljivo vijuga. Ali da se nešto ne slaže u računu s našim Sada i Ovdje, osjeća se instinktivno i spoznaje na svakom stupnju. Primjereno tome oblikuje se molitva.
Nietzscheovo “Bog je mrtav” može značiti jedino da je epohalno stanje spoznaje nedostatno. Osim toga autor protuslovi sebi samome “Vječnim ponovnim došašćem”.
Božansko živi. Kad se izriču imena, onda većina nas ima na umu pretkršćanska božanstva ili božanstva mjesnog karaktera. Njihovi su hramovi propali, a od mnogih nekad tamo štovanih ne znaju se ni imena. Bogovi su dakle smrtni, ali to ništa ne govori protiv njihovih bića i njihove zbiljnosti.
I bogovi se ubrajaju u našu predstavu. Mi im se možemo približiti, recimo žrtvama ili molitvama, ali ne i iza zavjese na kojoj se pojavljuju – oni tamo ostaju u “stvari po sebi”. Poradi takva raspoređivanja (“Religija unutar granica pukog uma”) Kant je svojedobno pozvan na odgovornost kao netko “tko je ponizio kršćanstvo i tko je opasni novator u vjeri” (pruski kabinetski nalog iz 1794. godine).
Kultovi se temelje na nadi u božanski susret; njihova zadaća ostaje podizanje nade do izvjesnosti. Kult utoliko više obuzima čovjeka što uvjerljivije slavi ovo znanje na proslavama i u umjetničkim djelima. U jednom gradu koji bi se približio Vječnom, umjetničko bi djelo moralo postati sveto, a ono sveto umjetnost. To je u ovom vremenu nedostižno – odatle u prijeporu oko slika može doći do pomirenja, ali ne i do rezultata. U Vječnom gradu nema hramova jer je umjetnost dosegla izvanvremensku ljepotu prema kojoj neumorno, a ipak zaludno teži. Moramo se zadovoljiti ponuđenim poput bakice koja komad kosti časti kao relikviju.
Ono izvanvremensko ipak nam nije tuđe. Od njega polazimo i put njega idemo: ono nas prati na putovanju kao jedina prtljaga koja se ne može izgubiti. Ono na nas baca svjetlo kada patimo i daruje život kada nas njegovo svjetlo dotakne.
Riječ “mijena lika” zahvaljujem Leopoldu Ziegleru – jednako kao i jedan razgovor o Radnikuneposredno nakon što je objavljen. Taj smo razgovor vodili posve blizu utočištu ponad kapele u Goldbachu, u kojem se, pri dobrom pogledu na jezero, okrećemo tim zapisima.
Mijena lika bogova znači da se mijenja prikaza u kojoj bivaju obožavani. Tako ima mjesta koja sveudilj slove svetima iako su se religije mijenjale. Možda se nekoć tamo pojavio anđeo, zbilo čudo. Novi su hramovi podizani na ruinama starih. Oni su ostajali da budu cilj hodočašću, svečanostima, žrtvama i molitvama. Molitve su vazda važne; no kažu da ovdje bivaju osobito često uslišane.
Borba Titana i sumračje bogova su metahistorijski – oni iz prirode i kozmosa prodiru u povijest.
Vremenski gledano može se pretpostaviti da su Titani bili prethodnici bogova i da su upravljali kaosom. Iza toga dolazi mit o tomu da su Titani navodno stvorili bogove i poučavali ih. Njihov je ustanak uzdrmao Olimp – Zeus ih kroti i protjeruje u podzemlje. No oni se vraćaju – razulareni Prometej, primjerice, u liku radnika. Bogovi stvaraju iz izvanvremenskog; Titani djeluju i stvaraju u vremenu. Njima je srodnija tehnika negoli umjetnost. Zato Hölderlin pjesniku savjetuje da sanja i traži utjehu kod Dionisa dok “Željezni” vladaju – ali on zna da će se bogovi vratiti.
Uz umijeće računanja. Eksponent je broj što stoji iznad osnovnog broja i pokazuje koliko puta taj broj može biti multipliciran (potenciran) samim sobom. U jednadžbi: 2³ = 8, “2” je osnovni broj, “3” eksponent, a “8” rezultat. Osnovni broj naziva se i “korijen”, a eksponent “pokazatelj”. Znak jednakosti je “sredina”. Sredina posreduje; ona razdvaja i povezuje istodobno.
Uz botaniku. Ako se jednadžba prenese u parabolu, osnovni se broj shvaća kao korijen, znak veze kao stablo, a eksponent kao krošnja drveta. Rezultat je plod. Njega treba gledati ponajprije kao čist proizvod, dakle neovisno o gospodarskim, estetskim i moralnim ocjenama kojima se odlikuje.
Uz pravopis. “Eksponirati” je i “udaljiti” i “tumačiti” i “izlagati”. Ja se bavim jednim radom, pisanim djelom; do najmanjih potankosti ispitujem njegovu dispoziciju i izlažem je.
“Eksponirati se” znači “udaljiti se”, “izložiti se” – nadasve pogibli. Neutralno gledano to je “isticanje”. Ovaj talent (ekspozicionalni) ponajprije je čisto potencijalan, ali on ipak stvara činjenice.
(Slučajnost u smislu Tome Akvinskoga.) Ovisno o mjestu i ljudima, poput etikete im se kvače osobine kao što su dobro i loše, lijepo i ružno. Samoudaljavanje ipak djeluje i na optiku, a time i na stil – dakle ne “bivam smaknut”, nego “sudjelujem u smaknuću”. To se više tiče transcendencije.
Eksponencijalni udio u radnjama i djelima određuje ugled koji oni uzrokuju. O životnom vijeku poetskog ili umjetničkog djela odlučuje osnovni broj, to jest jedino njihov karakter.
Uz biografiju. U životu se svatko manje ili više eksponira. Jedni se pametno koriste svojim sposobnostima, dok ih drugi profućkaju, rasipaju i potkopavaju – između toga je prava sredina, skromno kućanstva. Pojedinac svoju snagu može udvostručiti, udeseterostručiti – to ne mijenja ništa u osnovi. Svoju prisutnost na bojnom polju Napoleon je izjednačavao sa sto tisuća ljudi. On je, međutim, propao zbog karaktera, ne zbog potencije. To eminentno vrijedi i za Hitlera.
Uz transcendenciju. Ima susreta na silu što dovode u pitanje tijelo i život – oni otvaraju široko polje između političke inteligencije i etičke discipline.
Zadnji susret, onaj sa smrću, nitko ne može izbjeći. Tu se svatko apsolutno eksponira. Njegova potencija izbjegava vrijeme i broj. Postaje imaginarna. Ako za pojedinca, kao za sebi samom neznanoga, uporabimo osnovni broj “X”, on se eksponira beskonačno: X ∞.
Tek tada individua postaje i ''nedjeljiva'' kao što to kaže njezino ime. To što njezina potencija prekoračuje svaku mjeru i svaku ocjenu, uključuje nadu što premašuje nadu raja. Umjetnost i kultovi okružuju i ukrašuju zid vremena; sakrament smrti svatko počini sam.
Tolstoj u opisu smrti Ivana Iljiča opisuje prijelaz u kojemu egzistencija više ne biva oteta, nego se čovjek nje odriče.
O tomu i Heidegger: ''Odricanje ne uzima. Odricanje daje. Ono daje neiscrpnu snagu beskonačnog''.
Jednako Schopenhauer u svom ''Nauku o nerazorivosti našeg istinske biti smrću'': ''Za nas smrt jest i ostaje nešto negativno – prestanak života; samo, ona mora imati i neku pozitivnu stranu koja nam međutim ostaje skrivena jer naš intelekt ostaje posve nesposoban shvatiti je. Odatle mi valjda spoznajemo ono što smrću gubimo, ali ne i ono što time dobivamo''.
Nikakav put ne vodi preko slutnje. Veliki mislilac žali se da nam se svjetlo izgubi upravo onda kada novo jutro počinje svijetliti: ''Ako bi u međuvremenu neki filozof pomislio da će na samrti vlastitu utjehu naći u tomu da tada riješi problem koji ga je tako često zaokupljao, bit će mu vjerojatno kao onome kome se, kada je upravo bio na putu da pronađe ono što je tražio, ugasi svjetiljka''.
Čini se ipak da je ovdje dopuštena dvojba. Kada neko jako svjetlo zasvijetli, ono ne gasi slabije svjetlo, nego ga prihvaća u svoj plamen. Nietzsche predviđa vremenski bljesak takve gustoće da će u njemu tisuću godina proći ne samo ''kao jedan dan'' već kao dio sekunde. Tako ono izvanvremensko pojede ''vječno''.
Vremenski je zid za Hölderlina zid zatvora koji će se srušiti u ''najsvetijoj od svih oluja''.
Ako u prostoriji stoji cvijet, on u bujici svjetlosti neće izblijediti, nego će jače svijetliti: integriran. On biva oslobođen jer raskoš i ljepota nisu dostatni – to je razlog zbog kojeg je on smrtan. Sitniš se na carini mijenja u zlato – obol za otvarač vrata.
I nakon smjene tisućljeća nastavit će se udaljavanje čovjeka iz povijesti. Veliki simboli ''kruna i mač'' i dalje gube na značenju; žezlo se mijenja. Historijske granice će se izbrisati; rat ostaje izopćen, razviće moći i prijetnja postaju planetarni i univerzalni.
Sljedeće stoljeće pripada Titanima, bogovi i dalje gube na ugledu. Budući da će se oni vratiti, kao što su vazda i činili, gledano kultski – 21. stoljeće bit će karika, dakle ''interim''. Dieu se retire. Bog se povukao.
Ne trebamo se zavaravati da je islam navodno izuzeće: nije posrijedi njegova nadređenost vremenu, već to da je on – titanski gledano – vremenu primjeren.
Titani dohode i othode kao prirodne sile; njih u pojavnom liku reprezentiraju kako životinje tako i ljudi. Hölderlin u “Kruhu i vinu” predviđa njihovo došašće. On limitira i njihovu vladavinu objašnjavajući ih kao “interim”. Misli da je u “oskudnim” vremenima, vremenima dakle udaljenima od boga, za pjesnika “bolje da spava”. Pritom ne isključuje da se u međuvremenu zbiva nešto snažno, iako silovito. Pristižu “junaci u mjedenoj zipki”; oni su pak samo “slični” onima nebeskim.
Zadnje utočište – san, opijenost i zaborav – pjesnik nalazi u Dionisu. U tom se pogledu Hölderlin posvema slaže s Nietzscheom.
Schopenhauer motri svijet kao igralište slijepe volje; on je titanski – potčinjen doduše vječnoj mijeni, ali prolazne prirode.
“Jer sve što nastaje, vrijedno je da propadne”.
Darwin je dao odgovor na upit kako to da unatoč sljepilu volje nastaju divotne tvorevine. “Onda je valjda i Tadž Mahal nastao slučajnim nabacivanjem gomile kamenja?” – bilo je protupitanje koje mu je postavljeno.
Schopenhauer, koji je uostalom odbijao Darwinovu teoriju, navlastiti smisao humanosti traži u shvaćanju, dakle u neaktivnosti. Izvanvremenska spoznaja proizvodi kultove i ideje, a ponajprije umjetnička djela. On vjeruje da bi jednom preko Europe mogao doći “pročišćeni budizam”: “To mora dakle biti nekakva pučka metafizika, religija”. Ruskin: “Naposljetku, zadaća umjetnosti jest prikazivanje božanskog djelovanja u prirodi”. Približavanje, dakle.
Dok Hölderlin sa strahom gleda u smjeru interima, a Schopenhauer se skeptički i pesimistički susreće s titanizmom, Nietzsche se u njemu osjeća kao kod kuće. U svojoj sudbonosnoj 1888. godini bilježi da on 21. stoljeće prepoznaje kao svoje duhovno domište. Naglo razviće energije u okviru svijeta tehnike korespondira s tim sve većim naglašavanjem volje.
Za Nietzscheovo potvrđivanje volje karakterističan je njegov odnos spram vremena. Dok Kant vrijeme ubraja u oblike zora, ono za Nietzschea ima karakter bezuvjetne realnosti. Ta pozicija dostiže krajnju točku u nauku u Vječnom ponovnom došašću.
Taj se nauk utoliko pogrešno shvaća što on nije plod spoznaje, nego je vjerovanje.
Oswald Spengler naglašuje vrijednost koju Zapadnjaci propisuju vremenu. Tomu slijede specifični oblici mjerenja vremena. Od vremena gotike osim križa satovi ulaze u opremu crkvenih tornjeva. Njihovo znamenje nadjačava i zasjenjuje Zemlju.
Ovo razviće je počelo oko tisućite godine otkrićem zupčanog sata, koji je zamijenio elementarne satove. Naš se svijet između ostaloga može označiti kao doba satova: njihova preciznost i vijek trajanja približavaju se savršenstvu. Njihov ritam, osim toga, ne mjeri samo ono najmanje i najveće od atoma do univerzuma, već, primjerice, određuje svakidašnje gibanje u motoru.
Kvarcni satovi povratak su elementarnih satova na duhovnoj razini. Zemlja svlači košuljicu.
Propast “Titanika”, njegovo razbijanje o ledeni brijeg, proročansko je znamenje kakvih inače ima samo u mitovima. Iz toga se između ostalog daje zaključiti da je kod napretka zapravo riječ o interimu – o pojavi koja ima početak i kraj. Sveudilj se naravski znalo da drveće ne raste do nebesa.
Sad se postavlja upit kako će Zemlja tada izgledati – ili “što ona hoće”. Čini se da se na kraju ovog tisućljeća ponavljaju apokaliptične vizije – one su danas, u skladu s raspoloženjem u svijetu, pretežito tehničke naravi.
Usuprot tomu astrolozi predviđaju strašno oduhovljenje. S tim u skladu je kršćansko očekivanje doba Svetog Duha, koje se pojavljuje kao treće iza Svetog Oca i Sina. A s njim i Treći testament, obrada kojega ostaje uskraćena pjesnicima.
Ako se interim gleda kao nepritajeno, dakle i pojavno uzdizanje Titana, onda s tim u svezi mora biti prije svega preinaka Zemlje kakva se već naviješta; i to osobito u obliku katastrofe. Pritom se vjerojatno precjenjuje čovjekovo sudjelovanje i njegova krivnja. To se ex negativo može zaključiti na temelju onoga što se on odnedavna pokazuje kao nemoćan – ako čak i ne dolijeva ulje na vatru.
Već dvjesto godina u revoluciji smo svijeta kojom se mijenjaju priroda i društvo; pritom tehnički impulsi prethode socijalnima. Historijski gledano, ponavlja se situacija kakva je već tako često postojala, kao primjerice nakon otkrića oružja i alata – ratovi, seobe naroda, pustošenje krajolika nerazboritim iskorištavanjem šuma i pašnjaka.
No postavlja se pitanje je li historijska perspektiva dostatna i stojimo li to mi možda na kraju povijesti. Puno znamenja govori u prilog tomu da jedna revolucija zemlje opkoljava i određuje revoluciju svijeta. I to bi bilo ponavljanje, doduše u većem ciklusu, u kojem se ne mjeri historijskim epohama, nego Zemljinim dobima. To se u mitskom pogledu približava Hesiodu, a u znanstvenom Cuvierovu sustavu.
Ta se perspektiva sve više prihvaća, pa čak biva i popularnom. Pritom valja razmisliti procjenjujemo li pravilno značenje velikih problema kao što su promjene klime, atmosfere, broja novorođenih. Poštivanje statistike i otpor spram velikih Titana je neznano.
Očekivati se mogu ne samo gubici nego i iznenađenja. Tako, primjerice, nove materije i sile u anorganskom i nove vrste životinja u organskom svijetu. Vožnje po nevidljivom mogu vrijediti kao otkriće kontinenta.
To su razvića prirodnih u koje se uključuje ljudska potpora. Oni se ne mogu zamijeniti pojavama u kultnom pogledu. S njim se okončava interim.
I tamo gdje se prirodne sile međusobno izjednačuju, to se ne zbiva bez reda. Počinju se ocrtavati heraklovski, kentaurski i prometejski likovi – a kao prvi likovi radnika. Tehnika je njegova odora. Kao svjetski jezik ona oslobađa trijarije (vojnike trećeg bojnog reda) od bubanja brojeva i abecede, možda i od obvezatna školovanja uopće. Uči se igrom i gledanjem – egzistencijalno.
Ne treba zaboraviti Gigante i Himere; oni se pojavljuju tamo gdje istraživanje dodirne granice i počinje ih prekoračivati, primjerice u tehnici gena i u atomskoj tehnici.
Doduše, sve veće oduhovljenje veoma je pogibeljno, ali je u stanju parirati uništenju – primjerice ratu, svodeći ga na razmjenu formula. Onaj podređeni predaje se kao u partiji šaha. Ako on obori stol, sljeduje ga usud Giganta.
Ni svjetska država neće ukinuti silu jer ona se uklapa u stvoreni svijet. Rat se pretvara u policijske akcije manjeg ili većeg opsega. Budući da je atomsko oružje monopolizirano, ustanci nemaju nikakve izglede, ali će se teror povećati.
Napredak tehnike može se završiti u magiji. Pretvaranje misli u akciju počinje se u nekim poljima naviještati, nadasve u prometu. Ni obični telefonski razgovor nije tako jednostavan kao što se čini. Rampe na bazi fotoćelija, transplatanti, himere, pojavljivanja mrtvih na ekranu itd. Sve je više biotopa na kojima, kako bi djelovali, jedva da treba pomaknuti ruku. Takvo stanje udaljava iz povijesti već zato što godi. Nietzsche ga je u “zadnjem čovjeku” predvidio, a Huxley detaljno prikazao. Interim postaje površan. S tim u svezi je felahizacija – opstanak bez historijske svijesti i većih zahtjeva – živi se od danas do sutra.
Elite bivaju sve manje i moćnije, jer i one dosežu granicu na kojoj se misao transformira.
Titani žive i djeluju u vremenu. Njihova se moć potvrđuje u Vječnom ponovnom došašću. Ta vječnost nije kraj vremena ni vremenâ, nego njihovo beskonačno rastezanje. Jedan rez, i njihov je kraj dosegnut.
Titanima nisu potrebite molitve; njima se služi radom. Njih veoma štuju iako im se ime krije iza djelovanja. Tako se više danas ne kaže: “Uranos”, već “uran”. Ni plutonij, iako ima moć na zemlji, ne pripada u Olimp.
Bogovi nisu vječni, nego izvanvremenski – utoliko njima upućene molitve ne ispunjuju zemaljsku nadu, ali se one valjda ispunjuju izvan svake nade.
Prispijeće bogova može se naslutiti – ali se ne može ni proračunati ni predvidjeti. No oni se moraju pojaviti jer bez bogova nema kulture. Kako naivna tako i razložna očekivanja usmjeruju se na pojave pred velike mijene.
Neka pojava može i tisuću godina grijati o odsjaju i odgovarati kao eho, ali ona s vremenom biva slabija; tako slabi teologija. Svaka molitva postaje manje ili više posmrtni govor. Poradi toga ona najsnažnije djeluje na grobovima.
Ni u pjesništvu nisu u interimu bogovi vremenu primjereni; njihovo je ime najbolje neutralizirati. U skladu s tim božanskim nije potrebita ni životinjska ni ljudska krinka da bi se pojavilo u visokom oduhovljenju. Nove mutacije uvjetuju, prirodno, i novo stanje spoznaje. Toga neće manjkati jer škare su najoštrije kad se počnu zatvarati.
Ernst Jünger, Gestaltwandel (1993), Sämtliche Werke, Stuttgart, vol. XIX, 1999.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Izvornik: Odjek, jesen 2010
