miris koji se ravna sa značenjem.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige –
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?
Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle – možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima – knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.
Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.)
Kako mirišu svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.
Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.
Najčudesnije mirišu knjige u
Argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove i prošlost.
Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?
Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.
Grad punog mjeseca, OKF, Cetinje, 2014
