U jednoj
dremljivoj zgradi na periferiji uzavrelog grada, dvoje ljudi tintom razlijeva dušu
po
žednom
papiru. Bisera Đ., sa svojih dvadesetak godina, sanja danju u potkrovlju. Isak
A., zaturio
po
džepovima skoro sedamdeset, kuje snove noću u prizemlju.
Pogledima
se sreću tek ponekad. Gledaju se srcima natopljenim mastilom.
Svake
večeri, čim se prve zvijezde prenu iz sna, Bisera napušta stan ostavljajući
samo komad
neba,
cimera koji se smjestio u nakošeni krovni prozor. U Isakovo poštansko sanduče
ubacuje
kovertu. Potom
je noć po ustaljenom voznom redu odvodi u Fabriku metalnih proizvoda, gdje se
do jutra
njeni prsti takmiče s pokretnom trakom.
Svakog
dana, kad je sunce u zenitu, Isak napušta stan ostavljajući samo ružu puzavicu,
cimerku
koja se
smjestila na njegov balkon. Otvara sanduče ključićem sa lanca džepnog sata, i
uzima
dragocjenu
pošiljku. Potom ga dan u svom uobičajenom ritmu odvodi do obližnje pijace, gdje
kupuje namirnice
i novine, slušajući kako mu svijet šušti pod prstima.
Kad zemlja
otpleše jedan krug, Bisera otključava limenu kutijicu u koju je Isak ubacio
papirni
smotuljak.
On piše o
danima kad mu je korak bio brz, o prerano ugaslim toplim očima, izdajama, strasti...
Bisera
kroz riječi razabire zvuk potpetica na parketu, zveckanje kristalnih čaša i pucketanje
gramofonskih
ploča, smijeh, odlaske…
Ona prosipa
na papir odrastanje u ljubavi koja lomi kosti, i bijeg kad je od njihovog srastanja
duša srasla
nakrivo. Očajničku noć u zagrljaju stranca. Jutro u kom slatka šaputanja od
prethodne noći
zveče kao milostinja na pločniku.
Juče je
Isak nalivperom na hartiji urezao pitanje: “ Da li bi tvoj život mogao stati u,
recimo, tri
stotine
pedeset sedam riječi?”
“Kao da
pokušavaš izliti okean na vrh čiode”-pomislila je Bisera-“šaka slova za čitav
život”.
Ali kad
ujutru posjeti fabričkog ljekara zbog iznenadne nesvjestice, i čuje bat srca
koje kuca
ispod
njenog, sve o čemu može misliti jeste topli ljetni pljusak na goloj koži, i
sjaj kiše na zrelim
višnjama.
Tako valjda miriše svijet kad na njega stiže djevojčica.
Jedan
jedini udah ispuni joj cijela pluća, jedno ime zaigra na vrhu nepca. I tad zna,
tri
stotine
pedest sedam riječi nije premalo, već previše.
Dovoljna
je samo jedna.
Višnja.
