I
I nebo mrkim vjetrom obavito,
I gore što su svoje otpjevale,
Putuje sunce samo sebe sito,
U meni su se munje pohvatale,
Daleke duše legle pod kopito
Oči, što su se nožu obećale,
I grudi nebu kad ljosnu s vješala,
Za mnom su otrovne slobode ostale,
Što zna sem da gine Crna Gora mala,
Glađu su mi riječi zasjale
Glava i šaka k nebu podignuta,
Prostorom mračnim još se sijeku boje,
Oko mog srca mač krvnički luta,
Mrtvi i živi teže da se spoje
U velikoj muci nasred moga puta
Crna slobodo, crno junaštvo i časti,
Svaki je grm raka dva vojnika,
Tu se bije bitka do propasti,
Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,
Iz svakog će čela po kamen izrasti!
II
Strašnu svijeću dade istorija,
Grije ljubav smrću nadahnuta,
Mjesto sunca sija pogibija,
Krv moja bez reda prosuta,
Strašnu svijeću dade istorija
Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena,
Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek
Grana granu, rana ranu veže,
Nit daleka nit buduću krene,
O, ognjište, što iskru ispreže,
O, daleko neko pokoljenje
To nije svijeća, već je luča mrtvih,
Njivim u srcu grobove kao ljude,
Na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvih
Njivim u srcu grobove kao ljude,
Na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvih
III
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive,
Već možda služe sjenki crne snage,
Pomozite mi noći rosne blage,
Pomozite mi noći rosne blage
Ovo biće je polu-kamen polu-čovjek,
I dijelimo se i rušimo se oba,
Ja što hoću da niknem iz groba,
No biće je ovo polu-kamen,
Polu-čovjek
Toliko mrtvih leži u zabludi,
S glavom što jetko sagorijeva,
Montenegro, usred tvojih grudi,
Jedno srce prska a drugo zrijeva
S glavom što jetko sagorijeva
Na zaokretu,
Na putu ka nadi,
Tvoja zvijezda sija i ubija,
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive
IV
O buduće vrijeme da li si mi tuđe,
Vjerna tama vjernom srcu osta,
Ja čekam da sunce u krv uđe
I otiče kao rijeka prosta,
O, buduće vrijeme da li si mi tuđe
Kamen se potuca kao čovjek,
Na mome putu to je strašni znamen,
Montenegro, crna pjesmo dovijek,
Pada čovjek zgažen kao kamen,
Polu-kamen polu-čovjek
Glava i šaka k nebu podignuta,
Prostorom zračnim sijevaju boje,
Oko mog srca otrovi se pute,
Montenegro, tragičejska goro,
Zvijezdo u crnoj noći udahnuta
Ko je oko noža sunce svio,
Na razbojištu dom zdomio,
Neka ljubav u krv uđe,
Montenegro, lučo, istorijo,
Montenegro, lučo, istorijo!
V
Orevuar Montenegro,
U meni su se munje pohvatale,
Sablje što su sjekuć zarđale,
Orevuar Montenegro
Hajko za mojim grobom preko svijeta,
Najcrnja pjesmo i jamo u duši,
Ljubavi i smrti u jedno ponijeta,
Strijelo u srcu i pošto se sruši,
Hajko za mojim grobom preko svijeta
Lučo čije doba više nije,
Plamena iskro u kam zamrznuta,
Neka me mrkli vjetar obavije,
Oko mog čela trošno vrijeme luta,
Lučo, čije doba grije
Orevuar Montenegro,
Velika pjesmo bačena u stijene,
Jedina moja noći, noći bez zamjene,
Orevuar Montenegro!
