Nebo proglašeno ljubavlju, obasuto zvijezdama
u ovoj svečulnoj i pitoresknoj ljetnoj noći,
nelagodno od cikada u izvijenim borovima,
dok valja preobilnu svoju grafijsku nisku sunaca,
polaganu i teturavu tu prapovijest svjetala
na tajušnom kalendaru mojih očiju:
Avgust 1995.
Namah se može misliti samo o tom sjaju zviježđa,
i njegovome beskraju, što se širi do u doba propasti,
a onda najednom ugljik, grafit, dijamant
i život, divlja ta slučajnost, nagrada i sušt,
prepredeni taj zaokret, žig srca,
obris naš u ništavilu tame,
susret i premin.
Grabim prema skladu, uravnotežena, na balustradi
nad ovim strmim liticama, ponirući tamo
gdje lampioni ribarskih brodica, luče se nad vodom.
Nad zalivom je vitorogo obličje Vezuva,
poput dječijeg klinastog pisma, tamna spoznaja,
utisnuta u sjećanje na rasprslu našu zvijezdu
u užarenom tom horizontu.
Preslovosložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
