Brodska pjesma za Brodskog, Radomir D. Mitrić

Brodska pjesma za Brodskog


U brodskoj utrobi, kao u eksarhiji,
dok bijah osamljen, s knjigama združen,
čtih tvoja poetska slova, dragi Josife,
vođen njihovim strujama, magmatskim,
koje uzburkavahu unutrašnja moja mora,
više nego vjetrovi, negdje u orbiti Atlantika,
bjehu to divni trenuti moje osame, u kojoj
vodih dijalog sa tobom i sa sobom,
a stisi ti bjehu obale na kojima sabirah
plodove neke divne davne melanholije,
dok mišljah kako je poezija, uistinu
samo za odabrane, skupljače žara u pepelu,
u kojem će dahom duha, sopstva,
oživljavati pjev vatre, i da je ona iskon
što govori nadzemaljskim jezikom
svete nemuštosti, zalog i sasud u koji bozi
položiše riječi prvotnog odziva stvarima.
U brodskoj utrobi, kao u relikvijaru nekom,
bijah radostan, jer imadoh pribježište,
jer spoznah da angel bdi nad svim čega
mi se misli dotiču. Riječi. I ruke.


Radomir D. Mitrić, iz knjige Mornarski Tango