Svoju zemlju sam oduvijek doživljavao kao lirsku sliku Federica Garcije Lorce, i to sliku naranče u crnini. Te dvije boje, u mom umu je i dalje najbolje karakterišu. Kao preveliki antagonizam svjetlosti i mraka i njihovo potpuno sjedinjenje. Neodvojenost od ovih boja u mom doživljaju domovine, proizvedeno je iz sublimnog njihovog odnosa kroz historijska njena dešavanja. Bosna je prečesto bila zemlja kobi. Glas vapijućeg u pustinji. Bosna, od vatre i dima. Bosna od pepela i humusa, koji najbrže na ovoj planeti poravna bivša ognjišta i upije ih u kore crnog zemljanog grotla.
Mjesto je to susreta i sukoba Istoka i Zapada. Sa obje strane svijeta Zlo je dolazilo u posjetu, uz zvuke zurli i ratnih doboša. Pitao sam se, uvijek u čemu je tragika ovog prostora, moguće je da je okrvavljena krvlju iz ratova koji prethode stvorenju ljudi. Čim je toliko strašno njeno raspinjanje.
Ako bi neko pokušao da pojede tu naranču, iznenadio bi ga ukus njene oporosti. Ubrane u mediteranskom kršu njenog južnog lica, Hercegovine. To su te dvije sestre, koje dijele istu Antigoninu sudbinu, kroz prethodivše vijekove. Bosna i Hercegovina u sijamskom grču. Bosna od robusnih planina i Hercegovina od primorskih šaptaja.
Muzika na citri moje domovine je muzika saza i muzika andalucijske gitare. Koja duguje mnogo arapskom predlošku. Uvijek sam spajao muziku sevdaha sa muzikom fada. Isti je bol pjevača, koji pjeva te pjesme, taj bol što spaja sevdalinku i fado ariju. Bol koji nastoji dosegnuti sreću izgubljenog. U pjesmi koja je istovremeno i radost i tuga, čežnja i zadobijanje naslućenog. To sam spoznao i onog seviljskog jutra kad sam započeo pisanje ove knjige, kad u uhu uspoređivah bliskost tamošnjih melodija, i onih iz mog kraja. Tu sam bliskost između dva podneblja osjetio i kada sam posjetio palatu Alcázar, nalik granadskoj Alhambri, kad boravih u gradu na Guadalquiviru. Izgradili su je muslimani, za kršćanskog vladara, jevrejskim novcem. U njenoj kupoli je slika naranče, koja je simbol univerzuma.
Svod palate Alcázar
Sve me je to toliko podsjećalo na moju zemlju. Samo što bi takva građevina teško opstala na balkanskim stranama. Jedino kao dubinska transcendenca. Da bi sličnost bila još potpunija, andalucijski konji, koje sam gledao u Jerez de la Fronteri tada, bili su mi istovjetni konjima iz moga kraja, na kojima bi stare ćumurdžije silazile u jesen, iz šuma, u slike mog djetinjstva. Zbog ovakvih paralela je i nastala ova knjiga, iz straha da ostanu neprepoznate, u ovom ubrzanom proticanju vremena, koje nam sužava prostor za disanje, za mišljenje, za uspostavu takvih paralela, ili vertikala, po svojoj lucidnosti.
Ima ona ponešto od Lukretije Borgije. Od Ines de Castro. Od Marije Antoanete. Od Jeanne d'Arc. Ali uvijek je zamišljam raspletene kose, kako noću luta zemljinim šarom, renesansna i čedna, i vraća se sa na krilima vjetra, u plave magle nad Bobovcem. Ujutru osvane na portretu bosanske kraljice Katarine, na njenom osmijehu, koji je naranča. I medovina trenutka što je otsluh vječnosti.
U svijetlu i tami, bez dozrenja, zri ta naranča zanavijek, vječno mlada.
Radomir D. Mitrić, odlomak iz knjige Šum Panonskog mora
