U teoriji književnosti, koja književnost kao fenomen uzglobljuje u ravan naučnog posmatranja, ovaj pojam je vrlo šturo objašnjen, naime sinestezija se definiše kao metaforičko zamjenjivanje pojmova u čulnom doživljaju i konstituisanju određene pjesničke slike. To bi moglo da se shvati kao prvi semantički stepenik u shvatanju pojma sinestezije. No, ona je ipak nešto više od toga. Vjerovatno najveće otkriće u antičkoj poeziji, docnije kod istočnjačkih naroda(Japan, Kina), sinestezija je pojam koji zatičemo i kroz srednji vijek, kod mistika, u renesansi, i osobito kod romantičara, sve do današnjih literata.
Sinestezija je krovni pojam kojim se može nazvati cjelokupan interakcijski doživljaj u relaciji od autora i čitaoca do umjetničkog djela kao medijuma i njegovog tumača. Najbolje svjedočanstvo o sinesteziji daje Rembo u njegovim Pismima Vidovitog kada govori o "rastrojstvu svih čula". Za poeziju je potrebna izvjesna vidovitost. Nepažljivi čitalac bi mogao da shvati poeziju kao svojevrsnu lunatičku djelatnost, pošto ta imenica danas ima primarno takvu konotaciju. Ona je prije svega djelatnost stvaraoca kao Homo Ludensa prije negoli izraz ludosti, ali da se vratimo toj imenici "rastrojstvo". Ona najbolje prevodi neprevodivu grčku riječ Συναισθησία, što je zapravo složenica pojmova syn(sa) i aesthesis (osjećanja, čula, opažanja, čuvstva). Sinestezija pretvara čovjeka u malog Pantokreatora smisla. U vrijeme kad je Pindar pisao svoje Epinikije, za umjetnost se vjerovalo da potiče od bogova. Umjetnost u doba Stare Grčke je bio svojevrsni memento, sjećanje na Izgubljeni Raj, krađa sa trpeze olimpskih bogova, poslije kojeg uslijedi pad u ovosvijetovno. To su rijetki trenuci kada se ljudski duh uzdiže iznad materijalnog kao jedino mogućeg. Sinestetičko iskustvo nije vezano samo za ratio, ono nadilazi njegove okove.
U novijem dobu sa razvojem psihologije sinestete se posmatraju kao osobe kojima su čula izmješana, zamijenjena. Osjetila su fluidna, u bliskoj su vezi. Tuga i radost, miris i ukus, slika i zvuk. Ljudski mozak ima ulogu receptora, koji nadilazi materijalnu potku okružajnog. Sinestezija izvire iz unutrašnjeg doživljaja, nju stvara podsvijest. Savremena psihologija koja prati Frojdove putokaze ukazaće na to da su i primitivni narodi puno davali na značaju podsvjesnoj komponenti ljudskog bića. Imenica "rastrojstvo" najprije ukazuje na razjedinjavanje, ali istovremeno ta imenica označava i njihovu fluidnost. Ukratko, sinestezija najprije rastrojava čula, da bi ih spojila u jedno, kojem teže sva ostala. Mistici su govorili o trećem oku, pjesnici su do sinestezije dolazili raznim načinima. Francuski simbolisti, kojima je pripadao i Rembo, mada ih je sve nadišao svojim izvanrednim obrazovanjem po uzoru na antiku i potragom za djetinjstvom svijeta u Abisiniji, sinesteziju su spoznali kroz zavjese opijuma. No, nije li i sama umjetnost takva da traži potpuno prepuštanje njoj samoj? Umjetnost pripada metafizici i jedino tako nadrasta opažajno, podražavalačko.
U definisanju pojma sinestezije mora se poći od dijalektike, ona traži srodnost nasuprot antinomičnom karakteru kako se sinestezija u većini slučajeva shvata. Gradacijski posmatrano u izobražavanju svijeta kroz pjesničke slike i doživljaje, prvi i osnovni element je pikturalni, osnova svega je slika. Prvo polazište je oko. Zatim slijedi zvuk. Poslije njega to je miris, i zatim se nastavlja ukus, dodir. Petočulna komponenta osjetila gradi sinesteziju. Stapanje svih čula u jedno. Sinestezija spada u domen intuitivnog i imaginacijskog.
Pet čula, pentet slika Hansa Makarta
U poeziji, najglasovitije primjere za sinesteziju daju Homer, Džon Don, Lorka, Bodler, Rembo, Šeli, ali ponajviše njemački ekspresionisti na čelu sa Traklom, kojima je sinestezija bila osnovni postupak u metaforizaciji pjesničke slike. Sinestezija je iskorak, oneobičenjenije, nadilazi kanone mišljenja i pjevanja u odnosu na posmatrano i doživljeno.
Sinestezija je kontemplativna, onirička, do nje se dolazi dubokim razmišljanjem ili naglim poniranjem u podsvjesno. Empirijski natčulna, a naslućena, ona je najveći dar muza. To zamešateljstvo čuvstveno nadilazi matricu po kojoj su stvari onakve kakve nam se čine da jesu. Poezija se začinje upravo na način na koji funkcioniše sinestezija, u stilizaciji markiranih riječi koje prizivaju u koloplet riječi koje su nam na prvi mah nespojive. U takvom prizivu i semantički nespojivih riječi i njihovom neočekivanom semantičkom odzivu, uspostavlja se suštastvo duha, na kojeg zaboravljamo sve više sa svakim novim danom u ovom tehnokratskom dobu.
Sinestezija, to je bježanje od naslijeđenog, zasniva potpuno novu objektivnost. Sinestezija je šamanizam poezije.
Sinestezija, to nisu samo epiteti i metafore, to je mogućnost povratka u suštastvo iz kojeg smo potekli.
Sinestezija, to je obrat u hijerarhiji riječi, u egzistencijalnom odnosu prema njima. Ona spasava od puke deskripcije, ona nadilazi puki odnos oznaka - označeno.
Radomir D. Mitrić
