Pismo starom pjesniku, Radomir D. Mitrić

Pismo starom pjesniku


Vjeruj u besmrtnost riječi, čak i sada kad gacaš kroz mrak, a svjetlost tuli božansku iskru Logosa u tebi.

Ne sluti, već idi prema dogođenom i iskustvenom.

Ne opiri se stihijama, nego im se prepusti.

Zreo plod je vrijedniji od zelenog, u Stvoriteljevim očima, on zatvara ciklus životodajni, stvarajući mjesto novom plodu.

Sjećaj se ljubavi kao Izgubljenog Raja, ona utire put i posledujućim putevima.

Budi iskren duboko u sebi, ne misleći samo o dobrim djelima nego i o prelestima i sagrešenjima svakojakim.

Tvoj demon je sad budniji no ikad, moraš da istraješ u borbi sa njim.

Vjeruj u Poiesis, čak i onda kad ti se čini da su svi tvoji stihovi raspršeni kao jato golubova pod naletom grabljivog jastreba.

Uči se ćutanju od rijeke, planine i šume, priroda istrajava zahvaljući samobnavljanju.

Nikad se ne vraćaj kući istim putem. Ako čitaš poznati tekst, čini to sa nedoživljenim žarom.

Ne bježi u potpunu agrafiju, tvoj duh nije u zatvoru, svjetlost svakog novog dana iznova donosi
nove sadržine, raduj im se kao što si im se radovao u doba dječaštva.

Vrijeme ti daje jednu jedinu prednost nad onim što te čeka, a to je misao o ostvarenom. Budi uvjeren u vrijednost onoga što je djelo tvojih ruku, misli. Prije smrti je moguća besmrtnost, ona se ne odražava samo u pamćenju drugih, nego prije svega u tebi, u zaveštanju tvoje ovosvijetovne misije.

Živi sa mjerom, nikad ne prestaj sa divljenjem prema malim stvarima.

Biraj da ne budeš sam, pa makar jedini živi stvor bio uz tebe mačka ili pas.

Ne odustaj nikad od panteizma, kamen i drvo su životovorni kao i čovek ili ptica. Kamen se pomjera, a drvo raste i diše.

U ogledalu ne gledaj samo bore, ispod bora je znak na čelu, utisnut još prije tvog rođenja sa tvojim pravim imenom, njime će te oslovljavati sudija koji razmjerava za život pakleni ili vječni.

Ako pišeš, neka ti pjesme ne budu lamentacije i moratorijumi, nego ode i ditirambi, nihilizam je kratkotrajne prirode, lako je odmjenljiv.

Gradi kulu, ako je već do sad sagradio nisi, ali tako da opstane i kad daždovi potopni dođu.

Budi istrajan, ako se moliš, čini to bez gordosti, nego onako kao ruske matuške. Ako, pak, ne, sjeti se Tantala i njegove sudbine.

Ne misli o propuštenom, sve je bilo tako kako je trebalo biti.

Najveći nauk ovoga svijeta je u strpljenju.

Misli o tome kako se rađamo zbog pokajanja, čak i kad ne bismo imali zašto.

Ne posjećuj kafane, izbjegavaj isprazne priče o književnosti, boemija i pjesništvo su stvar varvarstva u književnosti.

Ako držiš govore, neka tvoj govor bude tečan, kao da stojiš na agori. Dok govoriš dvije riječi misli na treću i četvrtu.

Svijet posmatraj kao solipsista, sve je udešeno prema unutrašnjem nahođenju a ne prema spoljašnjosti.

Budi branitelj i kad zanemoćaš.

Ne misli na grob i stećak koji te čeka, duh se iz smrti uznosi kao isparenja nad vodama u doba ljetnje kiše.

Ne prestaj sa čuđenjem nikad, kao što se Zemlja čudi Suncu svakom novom zorom.

Biraj optimistički karakter svega što te okružuje. Knjige ili bilo kog drugog medija. Hortenziju prije orhideje, bijelu odoru na sebe prije negoli crnu, kao kod istočnjačkih naroda kad nastupi samrtni tren.

Tvoj duh je tvoj atlas, za njega ne postoje zakoni ovoga svijeta, niti lanci koji bi ga okovali.

Ne idi u pozorište, isključi televizor, izađi u polje, izuj obuću, tamo je najveća predstava ovog svijeta. Razlika je velika u iskrenosti predstave, u mimetičkom odnosu.

Čitaj Montenja prije nego Šopenhauera, Hamvaša prije Hartmana, ovi drugi su za pobune u mladosti.

Ne očajavaj, jer si se dogodio.

Sjeti se Propovjednikove metafore o gradnji i urušavanju, neka ti uvijek bude na umu.


Radomir D. Mitrić