O istinskom odstupanju, Jakob Beme

O istinskom odstupanju


Prva glava


1. Imamo jasan primjer u Luciferu, a isto tako i u Adamu, prvom čovjeku, o tome što čini sebstvo kada svjetlo prirode uzme za svoje vlasništvo, te ga proslijedi vlastitim poimanjem. Ujedno kod ljudi obrazovanih u umjetnosti i znanosti zamjećujemo da kada svjetlo izvanjskoga svijeta ili prirode zaposjednu svojim razumom, iz toga ne proizlazi ništa drugo do njihova vlastita oholost. Ipak, čitav svijet gorljivo žudi i traga za ovim Svjetlom kao za najdragocjenijim blagom; ono zaista i jest najdragocjenije blago dano ovome svijetu, samo da je valjano korišteno.

2. Ali dok je sebstvo, naime razum, zarobljeno i u strogom zatvoru, što znači u Gnjevu Božjemu i zemaljskom, čvrsto svezano, velika se opasnost za čovjeka krije u tome da u sebi upotrijebi svjetlo Znanja, tako da ono postane vlasništvom sebstva.

3. Jer Gnjev vječne i privremene prirode u ovome će brzo pronaći zadovoljstvo, a tada će se sebstvo i vlastiti razum čovjekov uzdići u oholosti i odstupiti iz istinske poniznosti prema Bogu, te više neće kušati rajski plod nego za promjenu onaj iz vlastita posjeda, naime iz onog životnog područja gdje su Dobro i Zlo pomiješani, kao što su to Lucifer i Adam priskrbili. Tko god se otvorio žudnjom svojega sebstva ponovno se vraća izvoru iz kojega su stvorenja stvorena i odakle su nastala; Lucifer središtu i bijesu prirode, matrici odnosno utrobi koja stvara vatru, a Adam zemaljskoj prirodi, matrici izvanjskoga svijeta, naime žudnji za Dobrom i Zlom.

4. Obojici se ovo dogodilo zato što su svjetlom razuma blistali u sebstvu, u kojemu su mogli opaziti sebe, čime je duh sebstva - u čežnji da stigne do središta - dospio do uobrazilje da se oboje sami mogu uzvisiti u moći, vlasti i znanju. Sada kad je Lucifer po Majci vatri utekao u svoje središte i misli da njime gospodari više od ljubavi Božje i svih anđela, i kada je Adam isto tako poželio pomno ispitati kakva je Majka izvora odakle zlo i dobro izviru, i svjesno tome privukao svoju čežnju kako bi otuda postao upućen i ispunjen shvaćanjem: sada su i Lucifer i Adam zarobljeni u svome zlu i u lažnoj žudnji u Majci odustavši od Odstupanja koje proizlazi iz Boga, te na taj način bijahu uhićeni duhom volje, Žudnjom u Majci. Žudnjom koja smjesta zadobiva vlast u prirodi. I tako Lucifer čvrsto zaglavi u gnjevnom Izvoru vatre te ona postade očitovanjem u duhu njegove volje, gdje stvorenje svojom žudnjom postaje neprijateljem Ljubavi i poniznosti u Bogu.

5. Adam je na sličan način uhićen od zemaljske Majke, koja je zla i dobra, stvorena iz gnjeva i ljubavi Božje, i sažeta u jednu supstancu. Time je zemaljski posjed u Adamu smjesta odnio prevlast, odakle vruće i hladno, zavist i bijes, zloba i proturječnost prema Bogu postaju očitovani, postajući u njemu Zakonom.

6. Ali da u sebe nisu privukli svjetlost Znanja, tada zrcalo spoznaje iz središta i iz izvora bića - naime iz snage koju sadrži u sebi samoj - i odakle iskrsavaju uobrazilja i blud, ne bi bilo očitovano.

7. Jednako često i danas opažamo kako istom greškom dolazi opasnost nad prosvijetljenu Djecu Božju - onu koju Sunce neposredne blizine Božje svetosti obasjava, čime Život postaje pobjedom - pa razum ovdje sama sebe opaža kao u zrcalu, a volja ide dalje u sebstvu tražiti da ispita kakvo je središte iz kojega svjetlo blista, te će vlastitim kretanjem i snagom iznuditi da iz toga nastanu mrska oholost i samoljublje; tako vlastiti razum, koji je samo odraz ili zrcalo vječne Mudrosti, sama sebe predmnijeva većim nego što jest; i tada što god učini, on vjeruje da to
čini Božja volja i da je on svećenik; mada je ganut jedino sobom i povodi se za vlastitom žudnjom kojom središte prirode u isti mah jača, stupajući u ovu lažnu žudnju sebstva spram Boga. Na taj način volja otkriva samo-taštinu i uzvišenost.

8. Tada se lukavi đavo neopazice uvlači u stvorenje, pažljivo ispitujući jezgru prirode te pridonoseći zlu odnosno nedopuštenim žudnjama u njemu, tako da čovjek postaje opijen sobom; i još ga uvjerava da je gonjen Bogom, što znači da u dobrom Izvoru, po kojemu je božansko svjetlo u prirodi obasjano, dolazi do kvarenja, i na taj način svjetlo Božje iz njega iščezava.

9. No vanjsko Svjetlo, ono izvanjske prirode, još uvijek blješti u stvorenju; jer se njegovo
vlastito sebstvo ondje prebacuje predmnijevajući da je još uvijek riječ o prvobitnom svjetlu
Božjemu; ali nije tako. A u tom samo-uzvišenju u svjetlu njegova izvanjskog razuma, đavo se ponovo projicira (mada je u prvom Svjetlu, koje je bilo božansko, bio prisiljen nestati), vraćajući se sada sa sedmerostrukom žudnjom na koju je Krist mislio rekavši: Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći odmora, ali ga ne nalazi! Tada ode pa sebi prisvoji sedam drugih duhova, slabijih od sebe, te se nastani u prvobitnu domu; nalazeći ga očišćenim i okićenim, on u njemu prebiva, i tako je tom čovjeku gore nego što je bilo prije.".

10. Ovaj dom, koji je dakle očišćen i okićen, jest svjetlo razuma u sebstvu. Jer ako čovjek svoju žudnju i volju prinese Bogu, kada dolazi do uzdržljivosti od ovoga grešnog života i iskrene žudnje za ljubavi Božjom, tada će mu se ona zaista i očitovati svojom najprijaznijom i najradosnijom naklonošću kojom je izvanjsko svjetlo ujedno i rasplamsano. Jer, gdje je svjetlost Božja rasplamsana, ondje će sve biti Svjetlost; đavo tu ne može ostati nego odavde mora otići; i tada preko Majke iskonskoga života traži središte, ali otkriva da je ono postalo jalovim. Jer Gnjev Božji, naime, središte prirode, u vlastitomu je posjedu potpuno nemoćno, jalovo i neplodno, i ne može preuzeti vlasništvo nad svojim gnjevnim načelom. Satan tuda neprestano traga ne bi li pronašao otvorena vrata da uđe vlastitom žudnjom i na taj način poluči da duša uzveliča svoje sebstvo.

11. A ako se sada Duh volje stvorenja svjetlom razuma prebaci natrag u središte, naime u sebstvo, te pristupi veličanju sebstva, tada time ponovno izlazi iz svjetlosti Božje; u isti tren đavo pronalazi otvorena vrata kroz koja ulazi i urešeni dom gdje će prebivati u svjetlosti razuma. Tada on sebi uzima sedam oblika u vlasništvu života sebstva, naime od ulizica koji su istupili iz Boga u sebstvo; ovdje on otkriva i svojom žudnjom doprinosi strasti sebstva i bezbožnim uobraziljama gdje se Duh volje opaža u oblicima životnih posjedovanja u izvanjskome svjetlu; tada čovjek tone u sebe kao da je pijan, a zvijezde se prostiru zadržavajući se nad njime te dovode svoje utjecaje vanjskom razumu da ovdje potraži čuda Božja, tako da se ovdje mogu očitovati. Jer sva stvorenja uzdišu i žude za Bogom. I mada zvijezde ne mogu dograbiti duh Božji, ipak bi one rado imale dom Svjetla u kojemu se mogu veseliti, nego onaj ušutkani, gdje nemaju počinka.

12. Na taj način takav čovjek nastavlja kao da je pijan, u svjetlu izvanjskoga razuma koje je dozvano zvijezdama, dohvaćajući velike i predivne stvari u kojima ima stalnoga vodiča. A tada đavo u isti čas bdije vidjeti nisu li koja vrata, kroz koja može rasplamsati središte života, za nj otvorena tako da Duh volje može zakoračiti u ponos, taštinu ili pohlepu (odakle iskrsava oholost, volja razuma koji žudi biti slavljen); jer - pretpostavlja da se pridobivanjem svjetla razuma postiže zbroj svih radosti, te može procijeniti da je dom skrivenih misterija čvrsto zatvoren, mada ga Bog može mirno otključati. Zavaran čovjek nakon toga predmnijeva da je sada
dosegnuo željeni cilj i da je čast njegova, jer je zadobio razumnost uma, a nikada nije ni pomislio da se to đavo svojom žudnjom možda usrećio u njegovih sedam oblika života iz središta prirode, niti kakvu je odvratnu zabludu podigao.

13. Takvim je shvaćanjem lažni Babilon predstavljen Kršćanskom crkvom na zemlji, gdje ljudi mjere i uče po zaključcima razuma postavljajući dijete, koje je opijeno svojom gordošću i ja-žudnjom, na tron kao pravoga djevca.

14. Ali đavo je ušao u njegovih sedam životnih oblika iz središta, naime u taštinu njegova vlastita uma, i svoju žudnju neprestano privodi ovom obučenom i nakićenom djevcu kojega zvijezde prihvaćaju. On je zvijer na kojemu djevac jaše, fino urešen vlastitim životnim moćima, kao što se to može vidjeti u Ivanovim Otkrivenjima. Na taj način ovo dijete sebstva uzima u svoj posjed izvanjski sjaj božanske svetosti, naime Svjetlo razuma, a sama sebe predmnijeva ispravnim djetetom u domu, mada đavo ovdje konači sve ovo vrijeme.

15. I ovako je sa svima onima koji su jednom bili prosvijetljeni od Boga, a potom iznova izašli iz istinskoga Odstupanja, te sami sebe odbili od čistoga mlijeka svoje majke, naime od istinske poniznosti.


Jakob Beme


O istinskom odstupanju