Slika flamanskog majstora, Arturo Perez-Reverte

Slika flamanskog majstora - odlomak



I.


Tajne majstora Van Huysa


»Bog pokreće igrača, a ovaj pokreće figuru. Koji Bog iza Boga pokreće događaje?«

J. L. Borges


Zatvorena je omotnica tajna koja u sebi skriva druge tajne. Ova je bila velika, debela, od tvrdog papira, s utisnutim pečatom laboratorija u donjem lijevom uglu. A prije nego što ju je otvorila, dok ju je još vagala u ruci, tražeći istodobno među lustovima i bočicama s bojom i glazurama nož za otvaranje pisama, Julia nije mogla ni zamisliti koliko će joj taj lagani pokret promijeniti život.

Zapravo je znala što je u omotnici. Ili je, kako je poslije otkrila, mislila da zna. Možda zato nije osjećala nikakvo posebno uzbuđenje sve dok nije izvadila fotografije i rasprostrla ih po stolu, zagledavši se u njih zapanjeno i bez daha. U tom je trenutku shvatila kako Partija šaha neće biti još jedan rutinski obavljen posao. Često je na slikama, namještaju i uvezima starih knjiga pronalazila nevjerojatna otkrića. Budući da se šest godina bavila obnavljanjem umjetničkih djela, stekla je već veliko iskustvo u otkrivanju originalnih tragova boje i kasnijih dotjerivanja ili popravaka; pa čak i krivotvorina. Ali nikad, do toga dana, nije ispod boje otkrila skriveni natpis: tri riječi koje je otkrila rendgenska fotografija.

Zgrabila je zgužvanu kutiju cigareta bez filtera i zapalila jednu, ne odvajajući pogled od fotografija. Nije bilo sumnje, sve je bilo jasno na pozitivima radioloških ploča veličine 30x40. Kako je doista izgledala slika flamanskog majstora iz 15. stoljeća, jasno se vidjelo na podrobnom crtežu verdacciom. Vidjele su se čak i žile u drvetu i slijepljeni spojevi triju hrastovih ploča koje su služile kao podloga na kojoj je umjetnik - čas grubim, čas nježnim potezima lustom - stvarao svoje djelo. A u donjem dijelu slike, pet stoljeća poslije njezina nastanka, radiografija je na svjetlo dana izvukla skrivenu rečenicu ispisanu goticom, koja se jasno vidjela na crno-bijeloj podlozi:

QUIS NECAVIT EQUITEM.

Julijino znanje latinskoga bilo je dovoljno da je može prevesti bez rječnika: Quis, upitna zamjenica, tko. Necavit dolazi od neco - ubiti. A equitem je akuzativ jednine od eques, vitez. Tko je ubio viteza. S upitnikom, koji je nametala uporaba upitne zamjenice quis, obavijajući rečenicu velom tajne:

TKO JE UBIO VITEZA?

Sve ju je to, najblaže rečeno, zbunjivalo. Duboko je uvukla dim cigarete, držeći je medu prstima desne ruke, dok je lijevom preslagivala radiografije po stolu. Netko je, možda i sam slikar, dodao na sliku svojevrsnu zagonetku koju je poslije prekrio slojem boje. Ili je to možda, poslije, napravio netko drugi. Bilo kad tijekom posljednjih pet stotina godina, čemu se Julia u sebi nasmijala. Zagonetku je mogla riješiti bez većih teškoća. To joj je, napokon, bio posao.
Uzela je radiografije i ustala. Sivkasto svjetlo koje je ulazilo kroz veliki prozor na kosom tavanskom krovu padalo je izravno na sliku pričvršćenu na štafelaj. Partiju šaha, ulje na drvu, naslikao je 1471. Pieter Van Huys... Zastala je pred njom i dugo je promatrala. Bio je to prizor iz svakodnevnoga života, naslikan minucioznim realizmom petnaestog stoljeća; jedan od onih interijera kojima su flamanski majstori, rabeći novu tehniku ulja, postavili temelje suvremenom slikarstvu. Glavni su motiv bila dvojica vitezova srednjih godina, plemenita izgleda, koji su sučelice sjedili pred šahovskom pločom na kojoj se odvijala partija. U drugom planu, desno, uz gotski šiljasti prozor koji uokviruje sliku krajolika, dama odjevena u crno čitala je knjigu položenu u krilo. Prizor su dopunjavale pomno naslikane pojedinosti svojstvene flamanskoj školi, zabilježene savršenstvom koje je graničilo s nastranošću: namještaj i ukrasi, crno-bijelo popločen pod, crtež na tepihu, pa čak i nekakva sitna ogrebotina na zidu, ili sjena majušnoga čavla na jednoj od stropnih greda. Šahovska ploča i figuree bile su naslikane vrlo precizno, baš kao i lica, ruke i odjeća osoba koje su svojom realističnošću i živim bojama pridonosile iznimnoj kakvoći djela, očitoj unatoč tome što je nakon toliko godina slika potamnjela uslijed oksidacije laka.

Tko je ubio viteza. Julia je gledala radiografiju koju je držala u ruci, a zatim sliku na kojoj golim okom nije primjećivala ni najmanji trag skrivena natpisa. Ništa nova nije donijelo ni pomnije proučavanje binokularnim povećalom sa sedmerostrukim uvećanjem. Zatim, zatvorivši rebrenice na malom prozorčiću, zamrači sobu i štafelaju približi tronožac na koji je bila postavljena Woodova svjetiljka s crnim svjetlom. Pod njezinim ultraljubičastim zrakama najstariji materijal, boja i glazura, postaje fluorescentan, a noviji slojevi boje ostaju tamni ili crni. Tim se postupkorn otkrivaju tragovi dotjerivanja ili namazi nanijeti poslije nastanka slike. No, crno je svjetlo otkrilo samo glatku fluorescentnu površinu koja je pokrivala i skriveni natpis. To je značilo da ga je prekrio sam umjetnik, ili je skriven neposredno poslije nastanka slike.

Ugasila je svjetiljku, razmaknula zastore na tavanskom prozoru, a čelično svjetlo jesenskoga jutra ponovno je obasjalo stalak i sliku, ispunivši atelijer pretrpan knjigama, policama sa slikama i kistovima, lakovima i razrjeđivačima, priborom za rezbarenje, okvirima i alatom, starim drvenim i brončanim kipovima, okvirima za slike, slikama koje su okrenute prema zidu stajale na skupocjenom perzijskom tepihu zamrljanom bojom i glazbenom linijom smještenom u uglu na komodi Louis XV okruženom gomilama ploča: Doma Cherryja, Mozarta, Milesa Davisa, Satiea, Lestera Bowiea, Michaela Edgesa, Vivaldija... A na zidu je venecijansko zrcalo u zlatnom okviru Juliji otkrivalo vlastiti, pomalo zamagljen, lik: kosu ošišanu u visini ramena, jedva primjetne snene podočnjake ispod velikih, tamnih, još nenašminkanih očiju. Lijepa poput Leonardova modela, govorio bi Cesar kad bi, kao sada, zrcalo zlatom uokvirivalo njezino lice, ma piu bella. I premda bi se Cesar prije mogao nazvati stručnjakom za efebe nego za madonne, Julia je znala da je ta tvrdnja vrlo točna. Voljela se ogledati u tom zrcalu sa zlatnim okvirom jer joj se činilo da se našla s druge strane čarobnih vrata koja su, čuvajući vrijeme i prostor, njezinu odrazu davala snagu talijanske renesansne ljepote. Nasmiješila se, pomislivši na Cesara. Uvijek se smiješila pri pomisli na njega, još dok je bila djevojčica. Nježnim, često urotničkim osmijehom. Odložila je zatim radiografije na stol, ugasila cigaretu u teškoj brončanoj pepeljari s Benlliureovim potpisom i sjela za pisaći stroj:

»Partija šaha«:

Ulje na drvu. Flamanska škola. Iz 1417. Autor: Pieter Van Huys (1415. -1481.)

Podloga: tri hrastove ploče, povezane lažnim jezičcima Dimenzije.~ 60X80 cm (tri potpuno jednake ploče veličine 20×80), debljina ploče: 4 cm

Očuvanost podloge:

Nije nužan popravak. Ne primjećuje se šteta nastala djelovanjem ksilofaga.

Očuvanost boje: Dobre stratigrafske prionljivosti i povezanosti. Nema promjena boje. Mogu se primijetiti pukotine nastale zbog starosti, ali nema ogrebotina ni tragova ljuštenja.

Očuvanost površinskog sloja:

Nema rupa nastalih izlučivanjem soli ni vlažnih mrlja. Caklina potamnjela zbog oksidacije; sloj se mora zamijeniti.

U kuhinji zazviždi aparat za kavu. Julia ustane i natoči veliku šalicu, bez šećera i mlijeka. Vrati se u sobu sa šalicom u jednoj ruci, brišući drugu u široki muški pulover koji je odjenula preko pidžame. Bio je dovoljan tek lagani dodir prstom da zvuci Vivaldijeva Koncerta za lutnju i violu ispune atelijer, pretapajući se sa sivom jutarnjom svjetlošću. Srkne gustu i gorku kavu koja joj opeče vršak jezika. Zatim bosonoga sjedne na tepih i nastavi tipkati izvješće:

Ultrazvučno i radiološko ispitivanje:

Nema tragova bitnih promjena, popravaka ili kasnijih slojeva boje. Rendgenske zrake otkrivaju skriveni natpis iz tog vremena, napisan goticom. Vidljiv na priloženim fotografijama. Ne primjećuje se konvencionalnim istraživanjem. Uklanjanje sloja boje koja ga prekriva i njegovo moguće otkrivanje ne bi naškodilo cjelini.

Izvuče papir iz stroja i odloži ga u omotnicu, priloživši dvije radiografije. Popije ostatak još tople kave i zapali novu cigaretu. Pred njom su, na svom stalku, ispred dame koja je ne obazirući se na njih čitala knjigu, dvojica igrača i dalje igrala pet stoljeća staru šahovsku partiju, koju je Pieter Van Huys prikazao tako strogo i vješto da se činilo kako su figure, kao i ostali predmeti na slici, reljefne i da stoje izvan slike. Osjećaj realnosti bio je toliko jak da je u potpunosti ostvarivao učinak kojemu su težili flamanski majstori: potpuno uključivanje promatrača u naslikanu cjelinu, toliko da mu se čini kako je mjesto s kojeg promatra sliku dio nje. Kao da je slika djelić stvarnosti ili je stvarnost djelić slike. Tomu su pridonosili prozor na desnoj strani kompozicije, koji je uokvirivao udaljeni krajolik negdje daleko iza slike, te okruglo konveksno zrcalo na zidu s lijeva, u kojem su se vidjeli odrazi igrača i šahovske ploče, iskrivljeni iz perspektive promatrača s ove strane prizora, ostvarujući tako zapanjujući dojam povezivanja triju planova - prozora, sobe i zrcala - u samo jedan ambijent. Kao da se promatrač - pomisli Julia - ogleda između dvojice igrača, u samoj slici.

Ustane, približi se štafelaju i prekriženih ruku još jednom dobro promotri sliku, nepokretna, jedino uvlačeći dim cigarete koji joj je ulazio u oči. Jedan je igrač, onaj s lijeva, imao, čini se, trideset i pet godina. Smeđe kose, podšišane u visini ušiju, u srednjovjekovnom stilu, oštra orlovskog nosa i odsutna izraza lica. Odjeven u tuniku bez rukava, čija se cinober boja vrlo dobro održala unatoč vremenu i oksidaciji glazure. Oko vrata nosio je Zlatno runo, a u visini desnog ramena okitio se umjetnički izrađenim brošem naslikanim do najsitnijih filigranskih pojedinosti, uključujući i neznatan odsjaj dragoga kamenja. Na stol, na kojem je bila ploča, naslanjao se lijevim laktom i desnom rukom. Među prstima je držao jednu od figura koje su bile izvan ploče: bijeloga konja. Uz njegovu je glavu goticom bilo zapisano:

FERDINANDUS OST. D.

Drugi je igrač bio vitkiji, u četrdesetima. Visoka čela i gotovo crne kose, na sljepoočnicama prošarane sićušnim potezima olovno bijele boje. To, izraz lica i suzdržanost davali su mu izgled prerano sazrela čovjeka. Profil mu je bio miran i dostojanstven a, za razliku od drugog igrača, nije nosio skupocjenu odjeću nego jednostavan kožni lagani oklop a, na ramenima, oko vrata, ovratnik od uglačana čelika koji je zorno pokazivao kako je riječ o vojniku. Nagnuo se nad ploču jače nego protivnik i, ruku prekriženih na rubu stola, pozorno proučavao igru, naizgled daleko od onoga što se dogadalo oko njega. Okomite bore na čelu jasno su pokazivale njegovu usredotočenost. Figure je gledao kao da su težak problem koji neće moći riješiti ako mu ne posveti sve svoje misli.

Pokraj njega je pisalo RUTGIER AR. PREUX.

Dama je sjedila uz prozor, u odnosu na igrače duboko u unutrašnjosti slike, u naglašenoj linearnoj perspektivi koja ju je smještala u sam vrh slike. A njezina crna baršunasta haljina, na kojoj je volumen nabora bio istaknut mudrim omjerom bijelih i sivih namaza, kao da je izbijala u prvi plan. Realističnosti njezina lika ravan je bio samo pomni prikaz tepiha, naslikanog do zadnjeg uzla, te spojeva i žila stropnih greda ili kamenih podnih ploča. Nagnuvši se prema slici kako bi što bolje vidjela efekte, Julia osjeti žmarce izazvane profesionalnim divljenjem. Samo je majstor poput Van Huysa mogao istaknuti partiju crninom haljine: bojom koja to zapravo nije i kojom su se malobrojni usudili služiti tako snažno, a ipak toliko stvarnom da se gotovo čulo nježno šuškanje baršuna na klupici s jastučićima od prošarane kože.

Promatrala je ženino lice. Bila je lijepa i vrlo blijeda, po ukusu onoga vremena. Kapom od bijelog muslina skupila je gustu svijetlu kosu. Iz širokih rukava haljine provirivale su ruke prekrivene svijetlosivim damastom, a dugim i tankim šakama držala je brevijar. Zraka svjetlosti koja je dopirala kroz prozor davala je isti metalni odsjaj otvorenim koricama brevijara i zlatnom prstenu, jedinom ukrasu na njezinoj ruci. Ispod spuštenih kapaka mogle su se naslutiti plave oči, doimala se skromnom i mirnom, što je bilo uobičajeno za ženske portrete iz tog doba. Svjetlo, koje je dolazilo iz dvaju izvora - kroz prozor i iz zrcala, smještalo je ženu u isto ozračje u kojem su bili i igrači, iako je njezina diskretna udaljenost još više isticala perspektivu i sjene. Njoj je odgovarao natpis:

BEATRIX BURG. OST. D.

Julia se odmakne dva koraka i promotri cjelinu. Riječ je, nedvojbeno, o remek-djelu, što su potvrdili stručnjaci. To je značilo da će u siječnju vrlo dobro kotirati na Claymoreovoj dražbi. Možda skriveni natpis, uz odgovarajuće povijesne dokumente, slici povisi cijenu. Deset posto dobio bi Claymore, pet Menchu Roch, a ostatak vlasnik. Oduzeti se mora jedan posto za osiguranje i troškove čišćenja i restauracije.

Svukla se i otišla pod tuš, ostavivši otvorena vrata kroz koja se Vivaldijeva glazba ispreplitala s parom. Restauracija Partije šaha, kako bi mogla biti ponudena na tržištu, mogla bi joj donijeti prilično veliku naknadu. Samo nekoliko godina nakon diplome, Julia je već stekla velik ugled u krugu restauratora umjetničkih djela koje su najviše tražili muzeji i antikvarijati. Metodična i disciplinirana, prilično talentirana slikarica u slobodno vrijeme, postala je poznata po tome da svakom djelu prilazi s velikim poštovanjem i etičnošću koju njezini kolege nisu uvijek imali. U teškom i često neugodnom duhovnom odnosu koji se razvijao izmedu svakog restauratora i njegova djela, u oštroj bitki izmedu konzerviranja i restauracije, mlada žena nije zaboravljala temeljno načelo: umjetničko se djelo ne može bez veće štete vratiti u prvobitno stanje.

Iz kupaonice je izašla umotana u frotirski ogrtač i dok joj je s vlažne leose voda još kapala po ramenima, upali petu cigaretu toga dana, odijevajući se ispred slike: u cipele s niskom potpeticom, kožni kaputić i smeđu plisiranu suknju. Baci zadovoljan pogled u venecijansko zrcalo i, vrativši se opet dvojici oštrih igrača šaha, izazovno namigne, što nijedan od njih nije primijetio niti je zbog toga promijenio svoj strogi izraz lica. Tko je ubio viteza. Ta joj se rečenica, poput zagonetlee, vrtila po glavi dok je u torbu stavljala izvješće o slici i fotografijama. Zatim uključi elektronski alarm i dvaput okrene ključ u sigurnosnoj bravi. Quis necavit equitem. Bilo kako bilo, to je moralo nešto značiti.

Tiho je ponavljala tri riječi, spuštajući se stubištem i klizeći prstima po broncom ukrašenom rukohvatu. Slika i skriveni natpis doista su je intrigirali, ali nije bilo u pitanju samo to. Osjećala je i određeni strah, a to ju je zbunjivalo. Kao kad je bila djevojčica i kad bi do kraja stubišta pokušavala skupiti dovoljno hrabrosti da proviri u mračnu unutrašnjost tavana.


Arturo Perez-Reverte