Neobičan slučaj doveo me neki dan na veoma čudno i veoma pusto mjesto - u isti mah svima poznato i gotovo svima savršeno nepoznato: u Centralno spremište, duboko pod ledom Antarktika. Iako sam ga toliko puta vidio na holografskim snimcima, dojam me naprosto zgromio. Tehnička sredstva ne mogu prenijeti taj dojam - treba se naći unutra, kilometar pod ledom, da bi se shvatilo što je to. Brutalnije ljepote čovjek nije stvorio na Zemlji. Tvornica je veća, ali ima rafinmana, njena raznolikost pomaže da se veličina potisne u drugi plan, da i ne govorimo o tome da je, razgranatu i ukopanu tako doživljavamo kao cjelinu. Ona u sjećanju ostaje kao mnoštvo pojedinačnih dvorana, toliko raznolikih da na koncu ostaje samo difuzni dojam nečeg strašno kompliciranog. Da bi nešto dojmilo veličinom, nije dovoljno da bude nadnaravnih dimenzija - mora biti i jednostavno. More uvijek djeluje veće od planine.
Bizarno je u kontrastu sa svime na što smo navikli. Čovjek krene iz svijeta gdje je sve prilagođeno ljudskoj veličini, gdje je sve upravo perverzno profinjeno i izbalansirano, dotjerano i domišljeno, sjeda u salon magnetovakuumskog vagona, uređen s izuzetnim smislom za detalj, i na posljednjoj stanici otkriva da je lansiran u svijet u kome ne postoji ništa sitnije od čovjeka, gdje se sve mjeri milijunima i milijardama tona, gdje četrdesetotonski kontejneri postaju kvanti materije. I gdje je sve upravo geološki grubo, neljudsko i bezobzirno.
Doista, oko u prvi čas i ne može povjerovati da se radi tvorevinama ljudskih ruku. Prvi je dojam da smo se našli u središtu kakve spilje, da je sve to rezultat nekoga moćnog geološkog procesa. Asocijacija koja nas približava istini. Jer spremište je rezultat pokušaja oponašanja drevnih geoloških zbivanja - njime se vršio eonski ciklus vezanja i oslobađanja ugljika.
U početku je ugljik na Zemlji postajao vezan u dioksid, koji je jedan od bitnih sastojaka praatmosfere svih planeta. Ponekad je, kod manjih i toplijih tijela, kao štu Venera ili Mars, on praktički sam, ponekad je, kao u slučaju Jupitera, Saturna i tako dalje, velikih i hladnih tijela, pomiješan s ostalim plinovima, helijem, vodikom, amonijakom. Ponekad postoji samo u obliku leda. Bitno je ipak to da primitivna atmosfera ne zna za slobodni kisik, da je on uvijek vezan s ugljikom u dioksid. Od svih nama poznatih planeta, samo Zemlja nema neutralnu ili reduktivnu atmosferu - samo ona zna za život. To ne može biti niti jest slučajno - slobodni atmosferski kisik nerazdvojiv je od fenomena života.
Kad su se u primordijalnom oceanu pojavile prve zelene alge, počeo je gigalenijski proces vezanja ugljika iz atmosfere i istovremenog otpuštanja kisika. Sav kisik u našoj atmosferi biogenog je porijekla. Rast njegove koncentracije pokazatelj je razvoja života. U početku se ona mjeri promilima, a zatim, u doba papratnjača, eksponencijalno raste. Ugljik iz praatmosfere skuplja se u ugljenim i naftnim ležištima, dok se gotovo posve nije u njih preselio - i zato, bar teoretski, masa atmosferskog kisika i masa deponiranog ugljika moraju stajati u jednostavnom stehiometrijskom odnosu.
U trenutku kad se na Zemlji pojavljuje čovjek, atmosfera se posve preobrazila. Od svega je dioksida ostalo u zraku još samo trećina promila, a kisik, nekada element u tragovima, čini petinu njegova sastava. Slobodni kisik u atmosferi, slobodni ugljik u Zemljinoj kori, i među njima jaka želja da se ponovo združe. Metastabilna ravnoteža. Treba ih samo ponovo dovesti u kontakt da bi se oslobodile goleme količine energije.
Čovjek je bio prvo biće sposobno da to učini. Nagli rast njegove industrije, bar u početku, može se zahvaliti upravo ovom u geološkom smislu reverznom postupku. Ali već na samom početku njegove eksploatacije pojavljuju se štete - isprva zbog zagađivanja čađom i monoksidom, sumporom i šljakom, zbog unakaživanja Zemlje velikim kopovima, no kasnije, kad su ove opasnosti otklonjene, najviše zbog rasta koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi.
Taj neotrovni plin nije bezopasan, ne samo za čovjeka, nego i za klimu. On naime služi kao filtar koji izdržava infracrvene zrake - jedine pomoću kojih se Zemlja može osloboditi suviška topline. Povećati (relativno) njegovu koncentraciju znači izložiti čitavu planetu opasnosti toplinskog šoka, pokrenuti lančanu reakciju koju je teško ili nemoguće zaustaviti. Jer zagrijavanjem se smanjuje ledeni pokrov, a zbog tog smanjenja dolazi do još jačeg zagrijavanja - jer zemlja ili voda koja se nalazi pod ledom reflektira mnogo manje Sunčevog zračenja. Takav proces ima sve odlike katastrofe.
Isprva se čovjek nije plašio takve vrste zagađivanja naprosto zato što je mislio da mu to ležište fosilnih goriva kojima raspolaže to i ne dopuštaju. Nije bilo tako. Tehnologija eksploatacije fosilnih goriva doživjela je pravu revoluciju početkom trećeg milenija, tako da je ono ostalo kompetitivno nuklearnoj i termonuklearnoj energiji sve do duboko u dvadeset drugo stoljeće.
Čovjek je s plitkog i površinskog rudarenja prešao na metode podzemne gazifikacije. Bez izvlačenja na površinu, ugljen se u dubini djelovanjem topline pretvarao u dragocjenu smjesu plinova, koliko energetski toliko i kemijski interesantnih. Što je to značilo? Bušotine su mogle prodrijeti neusporedivo dublje od rudarskih okana, sa stotine metara prešlo se na kilometre i desetke kilometara; postala su eksploatabilna kako kvalitativno tako i kvantitativno siromašna rudišta, ugljen se počeo dobivati i s abisalnog dna, u bespućima, ispod kilometara debelog vječnog leda, u poplavljenim zonama i tektonski nesigurnim područjima. Takva bjesomučna eksploatacija nije mogla ostati bez posljedica - koncentracija je dioksida u atmosferi naglo porasla, katastrofa je bila na pomolu.
Naravno, taj se proces mogao zaustaviti reciklizacijom, jednostavnom preradom ugljičnog dioksida - recimo u staklenicima ili alginskim bazenima gdje bi se on ponovo vezao u obliku organske tvari. Ali to je bilo moguće samo teoretski - jer je većina potrošača bila mala, najčešće su to bili pokretni strojevi, a kod njih je takav sistem reciklizacije posve neprovediv. Osim toga, druga polovica dvadeset prvog stoljeća i gotovo čitavo dvadeset drugo doba je Velike krize, oštrih preokreta u čitavom svijetu - političkih, etičkih, znanstvenih, gospodarskih i tehnoloških; to je doba bezbrojnih nedeklariranih, no zato ne i manje okrutnih "lokalnih" i "ograničenih" ratova koji su se, iako su ponekad dovodili do milijunskih žrtava, službeno nazivali "pograničnim sukobima". U to doba velikih previranja malo je tko imao vremena i živaca misliti o dioksidu - nastala je trka industrijskih potencijala u kojoj se, istina, ponekad i mislilo o zagađivanju vlastite sredine, no nikada ili gotovo nikada na zagađivanje takvog općeljudskog prostora kao što je to Zemljina atmosfera. Tek kad je kriza završena, kad se svijet napokon ujedinio, kad je začet Medis i stvoreno Veliko ekološko vijeće, kad su prokopani prvi kilometri orbitalnog katapulta i izgrađene prve dionice euroazijskog satelitskog tunela, moglo se početi ozbiljno razmišljati o tom problemu, i shvatilo se da je još samo minuta do dvanaest.
Izgrađeni su golemi uređaji za ekstrakciju dioksida iz atmosfere - poput gora velike vjetrolovke - a podignute su i instalacije za njegovo odvajanje iz morske vode. Zadatak je bio opsežan ali ipak ne i neizvediv. A onda se pojavio novi problem - što učiniti s tolikim količinama tog plina? On nije krutina, ne može se naprosto negdje deponirati. Da ga se pokuša vezati uz neke okside koji bi se dobili razgradnjom silikata? Nepraktično i skupo, ekološki neopravdano. Pirolizirati ga u grafit? Ni to nije pravo rješenje. Na koncu su se ljudi ipak odlučili na fotosintezu. Podignuti su golemi kompleksi alginskih bazena u kojima se dioksid prerađivao u proteine, a kasnije, industrijski, iz proteina u ugljikovodike, najčešće inertni polietilen, idealan za vječno i bezopasno uskladištenje.
Dio je ipak prerađen u hranu, najviše zahvaljujući razvoju novih metoda njezine proizvodnje. Somatski uzgoj tkiva omogućio je da se alginski i bakterijski protein ekonomično preradi u nama mnogo prihvatljiviji protein kralješnjaka, staklenici dignuti u besplodnim bespućima pretvorili su milijarde tona dioksida u biljnu hranu - sve pod režimom hidrofoničnog rasta i danonoćne osvijetljenosti svemirskim zrcalima. Računa se da je u samo pedeset godina, koliko je ta akcija trajala, proizvedeno više namirnica nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Pohranjene su u spremišta upravo geoloških razmjera koja su, kao ležišta alimentarnog goriva, postala prvi pandan nekadašnjim ležištima fosilnog, iz čijeg su ugljika zapravo i bile izrađene.
Praktički su svi depoziti podignuti u vječno smrznutom tlu, u kojoj od prirodnih Zemljinih hladnjača: u Sibiru i Aljasci, Kanadi, Grenlandu i vrhu Skandinavije. Najveće je izgrađeno u vječnom antarktičkom ledu, i u njemu sam se neki dan našao.
U jednom eruptivnom platou, seizmički vrlo stabilnom, ispod kilometar debele ledene ploče, izbušeno je petnaest kilometara široko saće sastavljeno od sedam tisuća simetrično poredanih silosa. Njihovi vrhovi, svedeni pod granitnim kupolama, povezani su širokim otvorima i tako djeluju kao strop jedne goleme, masivnim stupovima razdijeljene dvorane.
Velim, brutalnije ljepote čovjek nije stvorio na Zemlji. Vozili smo se tamo, prijatelj koji me je doveo i ja, lebdjelicom preko smrznute površine. Bez navigacijskih uređaja čovjek bi se ondje posve izgubio, jer dvorane se nižu u beskraj, savršeno jednake, savršeno bijele i prazne. U tom golemom prostoru nema nikoga - samo redovi bunara i sto pedeset metara širokih kupola. I led. Unatoč jarkom osvjetljenju, dojam je zastrašujući.
Zaustavili smo se nasumce, u jednoj dvorani ni po čemu različitoj od sedam tisuća drugih, i došli do dvadeset metara širokog otvora u njenoj sredini. Klizali smo se i gotovo pali, iako smo imali okovane cipele. Bilo je studeno, suze su se mrzle u očima, i jedina je sretna okolnost bila što u tom zatvorenom prostoru nije bilo ni ćuha vjetra. Naslonili smo se na kamenu ogradu i pogledali u dubinu. Pod nama je zinuo bezdan kilometar dubokog bunara, negdje se pri dnu mogao nazrijeti sićušni stroj za manipuliranje kontejnerima. Bezbrojni katovi sijevali su pod nama, bezbrojni katovi krcati hranom.
