Ustani,
govorila sam ti, ispoštuj Sunce. Naše
Sunce.
Ustani, ispoštuj me, značilo je ..
odzvanjalo je.
Volio si što sam tu. Svaki trenutak proveden sa mnom. Volio si.
Svaku izgovorenu riječ. Volio si.
Svaku pjesmu. Naročito onu uz koju ćeš da me sahraniš.. koju si mi svirao. Moju. Volio si.
Svaku suzu koja je plovila beskrajnim
zelenim dubinama, u kojima si se gubio, koje si posmatrao, izučavao, u
kojima si plivao, ronio, davio se… suze, koje su kvasile usne i obraze moje,
kvasile čelo.. baš ono čelo koje si ljubio i milovao. A ja sam
oduvijek znala ko se ljubi u čelo… Volio
si.
Volio si svaki pogled. Govorio si kako me osjećaš,
kako je to nešto što se ne da objasniti. Volio si. A ja sam ipak osjećala da se
plašiš. Sebe. Mene. Nas.
Volio si svako moje “dobro sam”, a znao si da nisam. Svako moje “ne znam kako
ću dalje”… volio si, jer je zbog tebe.
Volio si.
Voljela sam.
Volio si svaku kap ispijenog 0.5. A ja.. Voljela sam.. naročito tvoje
(ne)istine kako najviše voliš da ispijaš i da se sa mnom opijaš. Voljela sam. Vjerovala sam.
Znam da si
dobro. Jedino to i ide uz tebe.
Dvadeset
i četiri dana kako te vidjela nisam. Duga dvadeset i četiri dana. Duža nisu mogla biti. Falio si mi. I fališ mi. Shvatih danas.
Tvoj osmijeh. Stisak jak i topao koji budi sva
čula, koji draži svaki dio mog tijela… Drhtavog tijela. Zbog tebe. Tvoj miris.
Mekoća tvoje brade. Oči boje kestena. Ruke. One ruke koje su me vodile,
koje nisu dale da se izgubim. Koje nisu dale me izgubiš. A ustvari sam jedino
ja ta koja gubi. Sebe. Pa tebe.
I boli. A volim.
Hajde, ustani, ispoštuj Sunce, pobogu! Otići će pa će ti
biti žalije.
Ispoštovao
si.
Ali ja
sam, ipak, željela da ga voliš. Da ga ne daš nikome. Da me ne daš nikome.
Slika: Flickr
