Ako slučajno zagazim u stvarno
vidjeću maštano okačeno o nemogućnost
i miris noći što se širi kroz krvotok iluzije,
kao tanak i modar vrat obješenog sjećanja.
Pamtim dodir istetoviran u kostima lijeve ruke.
Ako treba odlijepiću ruku sa ramena
i više se neću sjetiti da treba da imam dvije.
Krećeš se, pitam se da li odmičeš
ili to ja hodam unatraške, kao melanholija.
Jutro je i sve više mislim o blijedim bojama,
moj se ukus raspada, a nemam svoje oči.
Nekako uvijek izdržim kraj ili se na početku ubijem,
sad baš odmjeravam i mislim da dovoljno kasnim,
cirkus raspadanja i sve u krug, redosljedom.
***
Prelazim ulicu dijagonalno, ako nemaš osjećaj za prostor
onda je najbolje ne odreći se letjenja, jer na nebu nema semafora.
Vazduh udara o pluća, kazaljke pretiču jedna drugu,
predveče, kad se tvoje trajanje pomjera ulijevo.
Radost izmiče, rastače se ogavno, kao sline po rukavima glupog klinca.
Pretjeranost doživljaja probija stvarnost.
Preda mnom više nije spoljašnji svijet nego oduševljenje što premašuje ravnotežu,
onda kad treba ćutati, kad nema mjesta za riječi u prvom redu.
Prelazim ulicu dijametralno, nemam osjećaj za prostor,
zato se ne odričem letjenja, a kad sječem vene činim to vertikalno.
Oklijevao je da se rodi jer to nije bilo naročito značajno.
***
Osjećanje totalnog života. Opozicija svjesnom.
Pokušaj da se sagleda provalija
između osjećanja što se međusobno isključuju.
Zračiš, kao da ti je u ustima solarna struktura,
zauzimaš svoje mjesto u kosmosu,
ja rukama vučem desnu nogu iz haosa.
Kad svjetlo prokune mučninu, sunčaće se bezbrižnost, udvoje.
Opozicija stvarnom. Osjećanje trnjenja u ambivalentnosti.
Nadolazeće svjetlo, raširene ruke i uzdah, iznutra.
Voljela bih da su mi ruke raširene kao zavjesa. Na vjetru.
***
Postojanje prestaje nakon škripe guma.
Misli uvijek proždiru osmijeh, svako marširanje je zalet u prazno,
a pukotine se ne krpe djelovima rastrzane kože.
Ničeg se ne pridržavaš istinski,
mrvi te svaki slučajan pokret i krtost uma
pritisnutog odjećom što se lijepi znojem.
Uvezena misao, od plastike, držeći se nje ne toneš,
učestvuješ u gluposti priljubljen uz metalne cijevi,
prazan prostor i krkljanje što prerano zaudara na ustajalu krv,
udarac karoserije i blijedi otisak skrajnutosti.
***
Nisi više u vazduhu, ne njiše te vjetar,
postaješ replika, doslovno odbačena podijeljenost,
nastavak, pa zvuk skončavanja.
Prašina ti priljubljuje trepavice, u neizdrživoj fazi,
dok povraćaš sopstvenu odbačenost, istančanu okrutnost neodazivanja
i međuvrijeme što pulsira prazninom epileptičnosti,
van prostora, gdje je svaka misao oivičena granicama Poljske.
Tišine ne mogu svjedočiti jedna drugoj,
naslonjene uz različite kalupe, disanje, cementirano nebo,
tvoje noge razbijaju vrata prije nego sklizneš i odsječeš crte lica.
Utopljeni uvojci i blijede, krhke kosti, beskorisni skelet,
gledam, a ne vjerujem da postoji nužnost doživljaja.
Samo ogromne rake za promišljanje ništine.
Duše. Ružičaste krematorijumske peći.
Izvornik: Ljudi niotkuda, žutakornjača.me
