In memoriam Sem Šepard 1943-2017
/iz časopisa CREEM, Septembar 1971./
Ubijeni dječače
Ubijeni dječače
Ubijeni dječače
Loš sam bio
ne činih što sam trebao
mama me uhvati sa lizalicom,
i reče da budem dobar
kad sam u dva navrata loš bio
u rupu me gurnu
i odsječe sve moje prste
i položi ih u činiju za njih
Moja majka ubi me,
Otac moj osta da žali
a sestrica moja Alma Li
pod drvetom badema plakaše
O, voljeh kola
i kad tugovah
dok sam u očevom fordu ležao
osjećao sam se bolje
ali uvijek mi je bilo gore
zbog tih ukradenih felni
čovjeka koji ih prodade ženi
a onda ih ponovo ukrade,
znaš, onda kad sam odrastao
i kad su bile na mom Hadson-Hornetu*
gdje su se valjale zgodne dame
počesto idući predaleko
Išao sam do Čikaga
išao i do Kalamazua
spuštao se do Nešvila
trkajući se u Tolkumeu
vozeći do Selenasa,
sve pored mora,
ali su ljudi bili gnjevni i galameći
upirahu prstom u mene,
rekoše da sam loš mladić
pa sa skupili svoje kćeri,
čuo sam šta su im govorili
da se drže podalje od mene,
i kako sam zaista loš,
dobar za objesiti,
sklon pljački
i da se klone moje strade
jer ja vozim pogrešnim putem,
jer sam loš
da, stvarno bijah loš,
Moja majka ubi me,
Otac moj žalio je
a sestrica moja Alma Li
pod drvetom badema plakaše.
Ona plakaše za mnom
a ja u trkačkim kolima
kad se razbih o drveće,
plakao sam
na blatobranima toplim poput anđela,
gorjelo je u meni,
dokopah se otpada,
prikačih automobile,
ubrzah ka kanjonu,
ne bježeći i ne skrivajući se
od automehaničara
uništitelja kola sa autotpada
legla lopova
ubica i šanera
sa kojima radih,
ali oni su me mrzeli, mama,
i zvali me maminim sinom,
vrištali su da ih napustim,
preteći,
majko, majko, majko,
Majko, Majko, Majko
Ponedeljka tog u ponoć,
do utorka u 2 izjutra
bijah na tekili,
misleći na tebe, mama,
vozio sam kola na tebe,
moj trkački auto je gorio,
razbijanje kola bila je moja umjetnost,
držao sam sliku tebe, mama,
udnu svoga srca,
vozio sam zatvorenog prozora,
unutra je bilo 90 stepeni,
svjetina je vrištala,
vrištali su kako me mrze,
o tome kako sam loš vozač
i kako sve to nema smisla
Ali ja ih nisam mogao čuti
ne vidjeh
ni blatobrane više koji su grijali poput anđela,
gorjelo je u meni,
ubrzavao sam na brzoj i toploj trasi,
mama, smijući se, sa svjetinom pod nogama,
rolao sam u plamenu, u rupi
gdje me sa zakrivljenim čelikom ostavi,
i svojim sranjem kad me ubi.
I mogao sam da ustanem
ali je svjetina bukvalno podivljala
taj dečko je zlo,
previše loš za uslovnu,
tako mu je loša majka,
koja ga je oborila u rupu
i odsjekla sve njegove prste
stavljajući ih u kutiju.
Majka ga je ubila
otac ga je žalio
a njegova sestrica plakaše
pod drvetom badema.
*vrsta automobila
Prevod Radomir D. Mitrić
Na slici Sem Šepard i Peti Smit
i reče da budem dobar
kad sam u dva navrata loš bio
u rupu me gurnu
i odsječe sve moje prste
i položi ih u činiju za njih
Moja majka ubi me,
Otac moj osta da žali
a sestrica moja Alma Li
pod drvetom badema plakaše
O, voljeh kola
i kad tugovah
dok sam u očevom fordu ležao
osjećao sam se bolje
ali uvijek mi je bilo gore
zbog tih ukradenih felni
čovjeka koji ih prodade ženi
a onda ih ponovo ukrade,
znaš, onda kad sam odrastao
i kad su bile na mom Hadson-Hornetu*
gdje su se valjale zgodne dame
počesto idući predaleko
Išao sam do Čikaga
išao i do Kalamazua
spuštao se do Nešvila
trkajući se u Tolkumeu
vozeći do Selenasa,
sve pored mora,
ali su ljudi bili gnjevni i galameći
upirahu prstom u mene,
rekoše da sam loš mladić
pa sa skupili svoje kćeri,
čuo sam šta su im govorili
da se drže podalje od mene,
i kako sam zaista loš,
dobar za objesiti,
sklon pljački
i da se klone moje strade
jer ja vozim pogrešnim putem,
jer sam loš
da, stvarno bijah loš,
Moja majka ubi me,
Otac moj žalio je
a sestrica moja Alma Li
pod drvetom badema plakaše.
Ona plakaše za mnom
a ja u trkačkim kolima
kad se razbih o drveće,
plakao sam
na blatobranima toplim poput anđela,
gorjelo je u meni,
dokopah se otpada,
prikačih automobile,
ubrzah ka kanjonu,
ne bježeći i ne skrivajući se
od automehaničara
uništitelja kola sa autotpada
legla lopova
ubica i šanera
sa kojima radih,
ali oni su me mrzeli, mama,
i zvali me maminim sinom,
vrištali su da ih napustim,
preteći,
majko, majko, majko,
Majko, Majko, Majko
Ponedeljka tog u ponoć,
do utorka u 2 izjutra
bijah na tekili,
misleći na tebe, mama,
vozio sam kola na tebe,
moj trkački auto je gorio,
razbijanje kola bila je moja umjetnost,
držao sam sliku tebe, mama,
udnu svoga srca,
vozio sam zatvorenog prozora,
unutra je bilo 90 stepeni,
svjetina je vrištala,
vrištali su kako me mrze,
o tome kako sam loš vozač
i kako sve to nema smisla
Ali ja ih nisam mogao čuti
ne vidjeh
ni blatobrane više koji su grijali poput anđela,
gorjelo je u meni,
ubrzavao sam na brzoj i toploj trasi,
mama, smijući se, sa svjetinom pod nogama,
rolao sam u plamenu, u rupi
gdje me sa zakrivljenim čelikom ostavi,
i svojim sranjem kad me ubi.
I mogao sam da ustanem
ali je svjetina bukvalno podivljala
taj dečko je zlo,
previše loš za uslovnu,
tako mu je loša majka,
koja ga je oborila u rupu
i odsjekla sve njegove prste
stavljajući ih u kutiju.
Majka ga je ubila
otac ga je žalio
a njegova sestrica plakaše
pod drvetom badema.
*vrsta automobila
Prevod Radomir D. Mitrić
Na slici Sem Šepard i Peti Smit
