Dođi u Oranžeriju*. Posjedi malo.
Sunce je u zalasku: rubovi verande
poput su osvjetljena lista Italije.
Zlatno i zeleno i plavo, udar za udarom,
čini se da govori šta bi priroda i čovjek mogli učiniti od toga,
da je samo njihov savez sačinjen na nebu. Ali vidi,
čak iako smo vlastni nad slikom,
boje već blijede, linije se urušavaju
onesvešćujući se u snu što će se upravo sniti.
Ponovo? Ponovo smo zbunjeni zbog onih koji tragahu
tako dugo da u sadašnjosti pretope formu
Vječnog. Nema brzog umiranja. Stalno? -
To je riječ koju opjevaju sirene
na kostoostrvu. Ne osluškuj, stani
sa zaludnim zurenjem kroz maglinu,
taličnu mrlju u kojoj se mijenjamo i zrimo,
ne mareći nizašta. Kad čak i zagrlimo
sjenke dok odnose naše opale dane.
Ponovo ponovo ponovo, žabe skriče
dole na ljiljanovom jezercetu. Slušaj! Uzvratiću im odjek
zadobiti zadobiti zadobiti**. Možemo li privoljeti
zrno jednog trena što nestaje da se premetne
u zlatoduha, gubitak tad bi postao dobitkom,
Ljubav bi se razotkrila stupajući iz školja iluzije,
usudimo li se to da prozremo,
sve stvari za nas, ti i ja jedno drugome,
stojali bi u goloj moći ovoga zbogom.
*staklena bašta, staklenik za narandže
** neprevodiva igra riječi (again/gain)
Preveo sa engleskog Radomir D. Mitrić
