Predgovor
Kuja iz Ureda za vize rekla je: „Svaki emigrant ima pravo na tri kofera. Takva je norma. To su posebni propisi ministarstva.“ Nije imalo smisla proturječiti. Ali ipak sam morao: „Samo tri kofera?! Što bih trebao sa stvarima?“ „Na primjer?“ „Na primjer, sa svojom zbirkom trkaćih auta?“ „Prodajte je“, odsutno odgovori službenica. Zatim doda, lagano se namrštivši: „Ako nečim niste zadovoljni, podnesite žalbu.“ „Zadovoljan sam.“ Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan. „Pa onda se i ponašajte tako.“ Za tjedan dana već sam pakirao stvari. Ispostavilo se da mi je bio dovoljan jedan jedini kofer. Gotovo sam zaplakao od muke. Pa imao sam trideset i šest godina. Od toga sam osamnaest godina radio. Zaradio bih pa kupio nešto. Mislio sam da imam nekakvu imovinu. A na kraju – jedan kofer. I to prilično skromnih dimenzija. Ispada da sam siromah? Kako je do toga došlo? Knjige? Imao sam uglavnom zabranjene knjige. One nisu prolazile kroz carinu. Morao sam ih podijeliti poznanicima zajedno s takozvanim arhivom. Rukopisi? Odavno sam ih poslao na Zapad tajnim putovima.
Namještaj? Pisaći stol odvezao sam u antikvarijat. Stolice je uzeo Čegin, umjetnik koji je dotad sjedio na gajbama. Ostatak sam bacio. Tako sam otputovao samo s jednim koferom. Bio je drven, postavljen tkaninom, s rubovima od nikla. Lokot nije radio. Morao sam ga vezati štrikom za veš. Jednom sam ga nosio u pionirski kamp. Na vrhu je tintom bilo napisano: „Mlađa grupa. Serjoža Dovlatov.“ Pored je netko drugarski urezao: „govnar“. Tkanina je bila poderana na par mjesta. Iznutra su bile polijepljene fotografije. Rocky Marciano, Armstrong, Iosif Brodski, Lollobrigida u prozirnoj odjeći. Carinik je pokušao noktima odlijepiti Lollobrigidu. Na kraju ju je samo poderao. A Brodskog nije dirao. Pitao je samo – tko je to? Odgovorio sam da je dalji rođak… Šesnaestog svibnja stigao sam u Italiju. Odsjeo sam u Rimu, u hotelu „Dina“. Kofer sam gurnuo pod krevet. Ubrzo sam dobio neke honorare iz ruskih časopisa. Nabavio sam plave sandale, hlače od flanela i četiri dugačke košulje. Kofer nisam ni otvorio. Poslije tri mjeseca prebacio sam se u Sjedinjene Države. U New York. Prvo sam živio u hotelu „Rio“. Zatim kod prijatelja u Flushingu. Na kraju sam unajmio stan u pristojnijoj četvrti. Kofer sam spremio duboko u ormar. Nisam čak ni odvezao štrik za veš. Prošle su četiri godine. Obitelj je ponovno bila na okupu. Naša kći bila je prava mala Amerikanka. Rodio se i sin. Porastao je i postao nestašan. Jednom je moja žena izgubila strpljenje i povikala: „Idi istog trena u ormar!“ Proveo je tri minute u ormaru. Potom sam ga pustio van i upitao: „Jesi li se bojao? Plakao si?“ A on će: „Ne. Sjedio sam na koferu.“ Izvukao sam kofer i otvorio ga. Na vrhu je ležalo odijelo s dva reda dugmadi. Da se nađe za intervjue, simpozije, predavanja, svečana primanja. Čini mi se da bi poslužilo i za primanje Nobelove nagrade. Dalje – košulja od popelina i cipele zamotane u papir. Ispod je bila jakna s umjetnim krznom. Slijeva zimska kapa od umjetnog krzna tuljana. Tri para finskih sintetičkih čarapa. Vozačke rukavice. I na kraju kožni oficirski remen.
Na dnu kofera ležala je stranica „Pravde“ iz svibnja osamdesete. Na naslovnici je pisalo: „Živio socijalizam!“ U sredini je bio portret Karla Marxa. Kad sam bio školarac, običavao sam crtati vođe proletarijata. Posebno Marxa. Malo razmažeš mrlju tinte i već sliči… Pogledao sam prazan kofer. Na dnu je bio Karl Marx. Na vrhu Brodski. A između njih beznadan, neprocjenjiv, jedini život. Zatvorio sam kofer. Unutra su se prevrtale kuglice naftalina. Šarena hrpica stvari ležala je na kuhinjskom stolu. To je bilo sve što sam skupio u trideset i šest godina života u domovini. Pomislio sam – zar je to sve? Da, to je sve. I tada su, kako se kaže, navrla sjećanja. Mora da su se krila u ovim prnjama pa su se sada probila van. Sjećanja koja bih mogao nazvati „Od Marxa do Brodskog“. Ili recimo – „Što sam sve skupio“. Ili jednostavno – „Kofer“… I eto, kao uvijek, predgovor se otegnuo.
Preveo Petar Karavlah
Slika Pinterest
