odlomak
Preko Aragona do Sorije
Otkriti Španjolsku – Dolazak u Barcelonu – Dalíjevi rastopljeni satovi – Veruela – Kratka povijest redovništva
Ne može se dokazati, ali ja ipak vjerujem: postoje mjesta na svijetu u kojima se pri dolasku ili odlasku na nekakav tajnoviti način osjetimo umnogostručeni emocijama svih onih koji su ih ikada posjećivali ili napuštali. Onaj čija je duša dovoljno laka osjeća blagu napetost u zraku oko Tornja plača, povezanu s nagomilanom tugom onih koji su se rastajali, onom vrstom tuge koju mi više ne poznajemo. Naša putovanja više ne traju godinama, točno znamo kamo idemo, a izgledi za povratak mnogo su nam veći.
Na ulazu u katedralu u Santiago de Composteli u portalu stoji mramorni stup s dubokim otiskom koji su na kamenu ostavili prsti, emotivni, ekspresionistički dlan nastao dodirima milijuna ruku, među kojima i moje. Ali kad kažem “među kojima i moje”, već je i to upitno jer ja taj stup nikada nisam dodirnuo s tako snažnim emocijama, nakon pješačenja duljeg od godine dana. Nisam iz srednjega vijeka, nisam vjernik i došao sam autom. Sve da i zanemarimo moju ruku, da nikada nisam bio ondje, taj bi otisak postojao i dalje, utisnut u tvrdi mramor prstima svih onih već odavno umrlih ljudi. Pa ipak sam, stavivši ruku u taj otisak, na neki tajanstveni način postao dio zajedničkog umjetničkog djela. Misao koja se ukazala u materiji; to uvijek izaziva čuđenje. Snaga jedne ideje tjerala je vladare, seljake i redovnike da polože dlan baš na to mjesto na stupu, svaka naredna ruka odstranila je minijaturni djelić tvrdoga mramora, i tako je, ondje gdje je mramora nestalo, postao vidljiv oblik dlana.
Te misli padaju mi na pamet dok polagano, vrlo rano jednoga srpanjskog jutra plovim prema Barceloni. Ondje ću unajmiti auto i treći se put u životu odvesti poprečno ili zaobilazno cijelom širinom Španjolske, u Santiago de Compostelu. Neće to biti hodočašće apostolu kao što je to za mnoge druge, više hodočašće jednome prijašnjem, izblijedjelom sebi, vraćanje na davno pročitane stranice. U potrazi za čime? Jedna od rijetkih konstanti u mojemu životu jest moja ljubav – ništa manje od toga – prema Španjolskoj. Iz života su mi nestajali žene i prijatelji, ali ta zemlja ne odlazi tek tako.
Kad sam kao dvadesetogodišnjak 1953. prvi put došao u Italiju, mislio sam da sam pronašao sve što sam i ne znajući tražio. Sjaj Mediterana potpuno me opčinio, život kao genijalni, otvoreni teatar s nedotjeranom scenografijom od artefakata starih tisućama godina. Boje, hrana, tržnice, odjeća, kretnje, jezik, sve je djelovalo profinjenije, intenzivnije, pokretljivije nego u niskoj sjevernjačkoj delti odakle sam došao: bio sam opčinjen.
Španjolska je nakon toga bila razočaranje. Pod istim mediteranskim suncem jezik je djelovao tvrdo, zemlja pusto, život grubo. Nije bilo podatnosti, nije bilo lagodnosti, sve kao da je na nekakav krut način bilo dotrajalo i nedodirljivo, moralo se osvojiti. O tome više ne mogu razmišljati na taj način. Italija je i dalje fantastična, ali imam osjećaj – nemoguće je govoriti o tim stvarima bez posezanja za posebnom, mističnom terminologijom – da španjolski karakter i španjolska zemlja odgovaraju “mome mentalitetu”, svjesnim i nesvjesnim dijelovima moga bića, onome što jesam.
Španjolska je gruba, anarhična, egocentrična, okrutna, Španjolska je spremna upropastiti se zbog gluposti, kaotična je, zanesena, iracionalna. Osvojila je svijet i nije znala što joj je s njime činiti, zakapa se u svoju srednjovjekovnu, arapsku, židovsku i kršćansku povijest i sa svojim neobičnim gradovima leži izdvojena u beskrajnim pustim prostranstvima poput kakvog potkontinenta koji je spojen s Europom, ali joj ne pripada. Tko poznaje samo utabane staze, ne poznaje Španjolsku. Tko nije pokušao zalutati u labirinte njene složene povijesti, ne zna kamo putuje. To je doživotna ljubav, iznenađenjima nema kraja.
 |
| Katedrala, Santiago de Compostela |
S palube broda promatram kako mrak pada na otok na kojem sam proveo ljeto. Nadolazeća noć ušuljava se među brežuljke, sve postaje tamno, visoke se neonske svjetiljke jedna po jedna pale i obasjavaju obalu mrtvačkim bijelim sjajem koji u ovoj mediteranskoj noći ima ulogu mjeseca. Dolazak i rastanak. Već godinama putujem amo-tamo između španjolskoga kopna i otoka. Bijeli brodovi ponešto su narasli, ali ritual je ostao isti. Obala puna mornara u bijelom, rodbina, prijatelji i zaručnice, paluba prepuna turista, vojnika, djece, bakica. Pokretni most već je podignut, iz brodske će se sirene nad pristaništem prolomiti još jedan dugački pozdrav, a grad će vratiti taj isti zvuk, samo slabiji. Između palube i mola još jedna jedina veza – koluti toaletnog papira. Krajevi su im dolje, na obali. Kako brod napušta luku, koluti na palubi polako će se odmotavati sve dok se ne prekine i ta posljednja, najtanja veza s onima koji ostaju i koji trče uz brod dokle god mogu, a tanke, prozirne papirnate trake ne potonu u tamnu vodu.
Još se čuje dozivanje, povici se vraćaju, ali više se ne može razlučiti tko što dovikuje ni što te poruke znače. Isplovljavamo iz dugačke, uske luke, mimo svjetionika, ostavljamo posljednju plutaču – a onda otok postaje tamna sjena u sjeni što je čini noć. To je sada neopozivo, mi smo dio broda. Sa stražnje palube dopiru zvukovi gitara i pljeskanje, pjeva se, pije, putnici u svojim drvenim ležaljkama spremaju se za dugu noć, čuje se zvono za večeru, u starinski uređenoj blagovaonici ispod ozbiljnog portreta španjolskoga kralja promiču konobari u bijelim haljecima.
U salonu se na televizoru prikazuju polumutne, prozirne snimke iz pravoga svijeta, ali gotovo nitko ne gleda. Ljudi odgađaju odlazak na spavanje, šetkaju po palubama, piju dok se barovi ne zatvore. Onda utihne i posljednji tvrdoglavi napjev i više se ništa ne čuje do valova koji udaraju o bok broda. Osamljeni putnik odlazi u svoju kabinu i smješta se na maleni željezni ležaj. Noću se budi nekoliko puta i gleda kroz brodski prozor. Velika vodena površina giba se u svom polaganom, svjetlucavom plesu, djeluje tajnovito i pomalo opasno, tako spokojna i moćna s tim jedinim sporim, dugačkim pokretom u kojem se toliko toga krije. Bijeli mjesečev disk pojavljuje se i nestaje u baršunastim valovima, istodobno uzbudljivo i zastrašujuće. Putnik je stanovnik grada i ne zna kako da se postavi prema toj velikoj, mirnoj sili koja je odjednom zavladala njegovim svijetom. Navlači tanku, malu zavjesu preko okruglog prozora i pali dječju svjetiljku pokraj kreveta. Ormar, stolac, stol. Ćup s vodom u niklenom držaču na željeznom zidu, na njemu preokrenuta čaša. Ručnik na kojem piše Compañía Mediterránea koji će sutra ujutro uzeti sa sobom, baš kao i čašu s naslikanom zastavicom flote. Već ima mnogo takvih ručnika i čaša jer često putuje ovom rutom.
Polako se naviknuo na ljuljanje broda, na taj iskonski ples, i točno zna što slijedi. U neko će doba noći konačno zaspati, a onda će prve zrake svjetla proći kroz nefunkcionalne zavjese i on će se uputiti na palubu među ostale putnike neispavanih lica i promatrati grad koji se približava – nevjerojatno lijep u prvim sunčanim zrakama koje užasu naftnih spremnika i smoga daju laganu, zlatnu, impresionističku notu. Na trenutak će izgledati kao da se, umjesto nemilosrdnog odbojnika milijunskoga industrijskoga grada, tamo krije zamagljeni, pozlaćeni raj.
Brod sada između kamenih molova sasvim polako klizi u luku. Nekako se smanjio ispod visokih dizalica. Sladostrasno gibanje površine je prestalo, ova voda više nije dio mora, na palubi je nestalo zajedništva, putnici se više ne druže. Svatko se brine za vlastite stvari u očekivanju onoga što slijedi. Stjuardi u kabinama raspremaju krevete i broje nestale ručnike. Na obali je već vruće.
Prevod Radovan Lučić,
Izvornik: Fraktura, Scribd
Hiperboreja preporučuje ovu knjigu.
