AKORDI
Ljeto se skupilo u akordima viole. Sparina se grana pod razigranim tonovima. Na prozor slijeću kos, ponekad češljugar ili vrabac.
Zvoni lišće od vrha stabla do grmova. Magličasti su obrisi sparušene bazge i lopuha. Ploča beskraja polako se nabire, drhti, rastače u lahorenju vjetra.
To dubinsko ništa iz kojeg se pojavljuje Mediteran. U modrim sjenama miruju ovce. Vrtloži se boja neba. Prašina soli spušta se s pašnjaka koji je iznova pobrstila.
Jedan prema drugom u kamenim oštricama: vjetar s mora i vjetar s planine. Rastresaju mirise metvice i smilja. Jutro se udjeva u opnu svjetla, veliku kuglu koja se sve brže otvara. Slike počinju i prestaju tragom guštera i puževe kućice.
MREŽE
Kad se ohladi kamen, Novalja se nabire u valovima mreža. Nabubrila pređa zadržava zrna joda, otopinu sumpora i prašnjav, jedva vidljiv sjaj. U bezglasnim nitima crni uhvaćena modrina. Zatvoreno more.
POSUŠENO MORE
I.
Za našim leđima more. Više ga ne gledamo. Miris soli rasuo se po hrpicama sjena. Tragovi posušenih valova uvukli se pod lapor i vapnenac.
Nigdje hlada ni krošnji. Koplja sunca duboko zarivena pod žal.
Kako je tiha modrina što se svlači s bijelih haljina. Nečujna bonaca i sjena spaljena u zrncima pijeska.
II.
Ostaci jedra probodeni trstikom, uzdižu se za dušama nestalih. Iz neznanih daljina dolutali moreplovci. Anđeo Urijel vodi ih u postojbinu tišine.
III.
Jesu li to dugo željena pristaništa? S olupine lađe otpala sidra. Iskrivilo se kormilo, otkinuo jarbol. Vesla već davno izgubljena. Samo ih je morska struja nosila do sipkog pijeska gdje se mrijesti maestral.
GROBLJE U JAZU
Groblje pokraj mora polako se urušava. Izblijedjele kosti još se drže razbacanih humaka. Zapletene u kupinu i koromač, utonule u crvenicu i pijesak. U opori miris algi, sumpora, ostarjelih borova. Lubanje se rastaču u sol i vapnenac. Šparoge i paprat šire se u neprohodan, samoodrživi raj.
Iz raskopana tla niču perunike i bršljan. Trpke tvari otopljene u prasjećanje.
Oko napuklih grobnica nečujne tužaljke. Naricanja, opijela. Utihla zvona gužvaju celofanski zrak. Sve je opušteno u samoći koja se brani neprohodnim puteljcima. Gušteri ispod samoniklih cvjetova razgrću prah. Sjeme produžuje izdanke stabla, plod i njegovu sjenu. U trošnim natpisima imena ljudi kojih više nema.
Preko grobova ozrnjele staze: žir, bobice, šiške. More ispire podzemne ležaje, gladi kosti i lubanje. Strpljivo ih preoblikuje u školjke, sipine kosti, pužiće. Usitnjuje u oblutke i krhotine.
Izvornik: Elektroničke knjige
