velikog pisca koji je tu živio
za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj
trži se tmurnim, ali jasnim ekpresionističkim
bojama poput onih na slikama Emila Noldea.
Post-kišna atmosfera i zatvorena struktura trga
priziva onaj Orwellov mrak u kojem se sve vidi
a u turističkoj brošuri piše da nije sigurno
ovdje zastati ili hodati po noći –
na jednoj sam zgradi prepoznao i rupe
od avionskih šrapnela iz građanskog rata.
Je li to zvuk aviona, pitam sina, no buka
dolazi od nekih beskućnika koji se bore
za prevlast oko teritorija javnog WC-a.
U brošuri piše da na trgu zna biti
i spodoba koje bi se moglo nazvati opasnima,
ali ja ne vidim ništa čudno, samo pognute
siluete u elegantnim kišnim ogrtačima
kako brzaju preko trga svaki svom uglu
kao u prevelikom boksačkom ringu;
evo prepoznajem im konture:
to su Cendrars i Exuperry
Hemingway i Malraux i njegova
žena Claire.
Ako želite znati o ratu
čitajte Saint Exuperryja
žurnale tog pilota Južne pošte
koji izguran u borbama za vlast
između Vichyja, De Gaullea i komunista,
nakon njemačke okupacije Francuske
biva u smokingu i kroz podrum za egzotične
primjerke prebačen na slobodni teritorij
kristalne dvorane za glasovire u New Yorku
sve do najvišeg kata Empire Statea, visi on
na samom rubu stratosfere i pristojno kima
glavom kako bi udovoljio društvenoj znatiželji,
no grize se u sebi i jedva uspijeva Wall Streetu
prodati cijelo kraljevstvo Malog princa
za jedan pošteni aeroplan i tri bačve kerozina
kako bi se opet mogao boriti protiv nacista.
S američkom eskadrilom na putu za goruću Europu
konačno je sam na svome, pali lampice
na kokpitu i otpušta čep limene čuturice s vodom
otvara prozore visinskom zraku i pali motore
svojeg P-38 Lightning izvidničkog aviona,
kojeg neće sam ugasiti.
Zemlja ljudi visoko je gore,
na ugodnoj udaljenosti.
Mora li po svaku cijenu uvijek iznova
dokazivati predanost svome rodu koji iz zraka
naliči masi mrava koji nikada ne miruju?
Mora li biti dio interesnog jedinstva,
dio stroja, nema li pravo djelovati svojevoljno?
Pravo vjerovati?
Dok je tako razmišljao, pilot nije znao
da sa balkona u selu Biot u Alpama iznad Nice
njegov let prati dječak od 17 godina,
koji je 31. srpnja 1944. na zvuk daleke
protuavionske artiljerije zapisao u Pestalozzi
bilježnicu švicarskih školaraca:
“Lijepi sunčani dan bez oblaka. Avion
kojeg sam primjetio kao bijeli trag
na daljini od 3800 metara, proletio je
oko podneva punom brzinom prema moru
u visini malo iznad naših krovova.
Bio je to sasvim srebrni avion, a pilotu,
obučenom u crni pilotski kombinezon,
moglo se u nekoliko sekundi vidjeti i lice.
Krila aviona bila su oslikana američkim
i francuskim oznakama. Moja je majka
isto izišla na balkon i pomislili smo:
kakav lijepi američki avion, ali zašto
francuska zastava?”
Pod neutralnom zastavom jedva će on
uspjeti pošteno nestati na otvorenom moru,
snovi neprekinuti, misija ispunjena,
nitko više neće u sumnju dovoditi patriotizam
tog bivšeg pilota čuvene Južnoameričke pošte,
ni Kominterna, ni Vichy, ni de Gaulle u Londonu,
ni borci pokreta otpora u šumama, ni Gestapo,
štoviše, po nekim statistikama,
sve ih je prešišao i na broju je jedan
liste patriotske lige.
Ne zaboravite,
moguće je i da prije nego je dostigao točku
gdje nebo i more postaju jedno, nije bio svjestan
da su mu za repom mitraljezi Luftwaffe
i da ga traži protuavionska baterija s kopna.
Njemu kao pilotu Južne pošte bili su to
strani zvukovi, disonantna buka, poznavao je
sudare zračnih struja u kanjonima Kordiljera,
huk Magellanovog prolaza, znao je kontinent
pod južnim križom poput svog igrališta za
pikulanje u djetinjstvu. Čuo bi dobro
i pucanje proljetnih snježnih kapa u Andama,
klepet krila albatrosa, viku tukana ili
metež pingvina u Ognjenoj zemlji,
ali olovnu buku 20-milimetarskog topa
iza leđa nije razabrao i možda je zato rekao,
kada više nije mogao upravljati letjelicom:
vidjet ćemo sada, ima li zraka
ispod mora.
Izvornik: Elektroničke knjige
