kiša se ljepila za krovove
kao vrela para za tek skuhane špagete
mačak je preo negdje na balkonu
ja sam uzimala posljednji dim cigarete
od svog engleskog
princa
razdražljivog i snenog
u postkoitalnoj nirvani
gledao me kao svoju balkansku božicu
i pet minuta kasnije
ljubio u vrat
sada nastaje najjadnija
najnervoznija pjesma ikad
a onda ću je teškom mukom prevesti na engleski
zapakirati u masni teški papir i poslati u Lancaster
on će shvatiti da nijedna
karirana košulja ovog svijeta
nije dovoljna
da nijedno pivo
nijedna ruža
nijedna ISKRA (sparkle?)
me ne može spasiti od lošine
gnjecavosti i umora unutranjih organa
nikada nisam znala brzo misliti
spora
spora sam
slušati Abbey road
šezdeset i sedam puta na repeatu
kuhati vegetarijanski omlet
i otpratiti ga na vlak
dok kiša pada
a vlakovi zuje
a mi ne možemo naći pravi peron
i ljubimo se
ostajemo bez daha
to jutro poslije
uvijek je pretrijezno
prelagano
prečudno
koja patetika
izranja iz priče
svejedno pamtim
Franckov chips
ispucane usnice
starke
zagrljaj prije polaska
ruksak
i nevidljivi Bogart i Bergmanica
i nevidljivi sat
kroz koji vrijeme curi
u tekućim
vodenastim sekundama
nisam se osvrnula
ali izula sam sandale
otplesala twist na kiši
i otišla u prazan stan
...intercity vlak broj 911 za Dugo Selo, Kutinu, Novsku, Vinkovce i Beograd stoji na drugom peronu, trećem kolosijeku, polazi u 17 sati i 10 minuta...
(hm ipak sam upamtila)
photo Anwa
