Luda ljubav, Tahar Ben Želun

Luda ljubav, Tahar Ben Želun



Ova priča je fikcija. Smislio sam je jednog dana dok sam se nalazio na terasi Miraža, iznad Herkulovih pećina u Tangeru. Moj prijatelj A. mi je bio pozajmio jednu kuću da bih se malo odmorio i eventualno pisao. Naspram ogromnog prostranstva jedne plaže gde dolaze da se obruše talasi Atlantskog okeana, u toj pustinji peska i pene, izgrađena je, za nekoliko meseci, palata. Ne znam kome je pripadala. Priča se da je to kupališna kabina jednog dalekog princa zaljubljenog u more i mir te oblasti. Drugi je pripisuju jednom grčkom brodovlasniku koji je ne podnosivši više Sredozemno more, odabrao ovo mesto da bi završio svoje dane i naročito da bi izbegao pravdu u svojoj zemlji.

Ovde je more plavo. More je zeleno. Njegova kosa je bela. Ispred, kupališna kabina princa ili brodovlasnika je preuzela boje peska. Nije odvratno. To je nepristojnost, kao ova priča koju sam izmislio jedne večeri slušajući na radiju jednupevačicu.

Glasine su je pripisivale jednoj pevačici ili jednoj igračici koja je zaista postojala. Nisam istraživao da proverim. Ljudi obožavaju da pričaju jedni drugima priče. Ova je jedna među drugima.

Neka se niko ne identifikuje sa jednim od likova. Svaka fikcija je krađa stvarnosti i događa joj se da se na nju vraća i da se u njoj izgubi. Neke novine sa Bliskog Istoka su nedavno pisale o jednoj egipatskoj glumici koja je nestala. Jedan drugičasopis je sugerirao da je rečena glumica sve izmislila da bi se o njoj pričalo.

Ova priča se dogodila pre nekoliko godina, u doba kada je zemlja velikodušno otvarala svoja vrata posetiocima posebno vrste, ljudima koji su se premeštali sa dna arabijske pustinje da bi uživali u nekoliko noći luksuza. Neprospavane noći kadasu alkoholna isparenja krala staklene poglede muškaraca, koji su imali običaj da miluju svoje ogromne trbuhe ili da miluju svoje retke bradice na licu potamnelom od umora. Nisu voleli da sede već su puštali da im se telo ugnezdi među velikimsatenskim jastucima. Prezirali su kožna kanapea; neki bi spuštali svoje zadnjice na ivicu pa bi onda skliznuli da bi se našli isto tako na tepisima od debele vune. Lenčarili su, poručivali ne govoreći, samo praveći pokrete rukom ili očima. Sluge suznale smisao svakog znaka, nije bilo komplikovano; palac podignut ka ustima-da bi zatražili da piju; kratka kretnja otvorenom šakom u prostoru-da bi zatražili od muzičara da počnu; isti gest ali u suprotnom smeru da bi zaustavili muziku; prstispružen u pravcu kulisa da bi igračice ušle; oko koje se okreće ka prikrivenim vratima-da bi zatražili pevačicu, itd.

Kasda bi govorili, među sobom bi mrmljali nerazumljive stvari. Koristili su dijalekat koji je pripadao nekim beduinskim plemenima. Niti je služničad niti su muzičari trebalo da ih razumeju. Imali su svoj sopstveni kod. Ali su svi osećali, iza tihreči, aroganciju, prezir i želju da bezrazložno ponize. Posluga je ćutke obavljala svoju dužnost. Znala je da imaju posla sa posebnim ljudima. Za njih je to bio posao kao i svaki drugi, sem što su zahtevi ovih beduina, koji su se brzo obogatili bilinepodnošljivi. Čaše su morale da budu pune sve vreme. Čaše su morale da budu okrugle, a ne četvrtaste. Neki su želeli da budu u obliku srca. Masline bez koštice su morale da budu iz Španije, u metalnim kutijama. Sir je morao da bude uvezen izFrancuske ili, još bolje, iz Holandije. Nisu voleli tradicionalni hleb, više su voleli libanske galete. Kelneri su poznavali njihove kaprice i poštovali ih.

Da li su voleli muziku ili samo tela igračica? Da li su iznad svega voleli Sakinin glas? Sakina je bila velika pevačica. Iz skromne porodice, ona se retko pojavljivala na ovakvoj vrsti večeri. Njen otac ju je uvek pratio. Učitelj u penziji, pripadao je orkestru i svirao na flauti. Njegove solo partije izvlačile bi nostalgične uzvike ovim ljudima zavaljenim u jastuke koji su pili viski kao da je limunada. Urlali su „Alah!” i „O noći moja! O živote moj!” Čim bi se Sakina pojavila, spuštali bi svoje čaše, slali joj poljupce oduvajući ih sa dlana svoje ruke.

Krupna, Sakina je patila od blage razrokosti, što ju je činilo još privlačnijom. Njena duga crna kosa joj je padala do bubrega; poigravala se pomalo sa njom kad se saginjala da bi pratila melodiju glasa. Kaftani koje je nosila su bili fini i isticalisu joj grudi. Sramežljiva, nije dopuštala da joj se išta vidi i nikada nije gledala svoju publiku. Kada bi pevala, činilo se kao da odlazi ka nekom drugom svetu, s očima podignutim k nebu, s rukama ispruženim ka nepoznatom. Taj stav je osvajaomnoge muškarce koji su skupo plaćali da bi je slušali. Njen glas je podsećao na glas Ismahane i Um Kaltume. Imala je ta dva registra, što ju je činilo izvanrednom pevačicom. Za nju, bio je to poklon od Boga. Religiozna, svaki dan se molila, nije pilaalkohol i jedva da se šminkala. Neki su je nazivali Lala Sakina, kao da je nosila svetosti. Njeni obožavaoci cenili su kod nje tu uzdržanost, tu bojažljivost po kojima se razlikovala od bilo koje druge arapske pevačice. Štampa ju je poštovala. Nijenikada bila predmet hronika. Postojalo je malo informacija o njenom privatnom životu. Znalo se da nije udata i da odbija da govori o svojoj porodici ili o svojim projektima kako, uglavnom, čine, starovi pesme ili ekrana.

Lepa i vedra, Sakina je plašila sve one koji su pokušavali d a je osvoje, odbijajući s elegancijom i odlučnošću njihova nabacivanja.

Te večeri je bila obučena u belo i plavo. Nosila je malo nakita i, kao Um Kaltum, držala je u desnoj ruci beli šal. Otpevala je samo jednu pesmu Hiljadu i jedna noć. Ponavljala je više puta isti refren menjajući glas i ritam. Beduini su, već pijani, vikali i tražili da ponovi poslednji deo. Činila je to graciozno. Pesma je govorila o praznim čašama, punim čašama, o pijanstvu, o zvezdama koje su sišle na zemlju, dugim noćima, istkanim snovima. Dozvoljavala je imaginacijama da bezgraničnolutaju.

Sekinini pokreti su bili retki i odmereni. Telo joj se malo pomeralo. Ali je sve bilo u njenom glasu. Sva erotika prepuštena mašti, beduini nisu više znali da se uzdrže. Neki su vikali kao da svršavaju. Bilo je nečeg nepristojnog i u isto vremeprovocirajućeg. Sakina je pokazivala kao i obično lepu ravnodušnost. Znala je i pred kim peva.

Pesma je trajala više od jednog sata. Sakina je bila umorna. Pošto je pozdravila prisutne, povukla se u svoju ložu gde joj se otac pridružio. Skidala je šminku kad neko zakuca na vrata.

Otvorila je. Jedan od slugu joj predade veliki buket cveća u celofanu. Jedva da je nazirala glavu čoveka koji joj reče „od šeika”. Sakina zadrža kelnera i poverljivim tonom zapita ga:

-Ko je to? Koji?

-Najružniji i najbogatiji... malecki trbonja sa bradicom. Izgleda da je princ. Kažu da je analfabeta, ali velodokušan. Ne zabavljaj se izigravajući ponos. Zao je i moćan. Zbogom, Lala Sakina!

Nekoliko trenutaka kasnije, isti kelner se vrati.

-Moli te da mu se pridružiš u salonu. Ne plaši se ničega. Nije sam. Mislim da samo hoće da ti iskomplementira. Budi razumna! Pazi,to su ljudi sposobani za sve. Ništa ih ne zaustavlja. Novac od petroleja im daje sva prava.

Ulazeći u salon ona susrete svog oca, koji je izgledao umoran i zbunjen. Reče joj:

- Razmisli. Imam poverenja u tebe. Kakav zanat! Šta sve ne treba činiti da bi živeli u ovim kriznim vremenima!

Sakina je nosila jednu skromnu crnu haljinu, kratku ogrlicu od lažnih bisera. Približi se i napravi neku vrstu poklona da bi pozdravila šeika okruženog svojom svitom i svojim prijateljima. U jednoj ruci velika čaša viskija, u drugoj brojanice. Ne pokrećući se on dade znak Sakini da se približi i reče joj:

- Ti lepo pevaš, ćerko moja. Zadrhtim od tvog glasa. Potrebno mi je da te često slušam, a naročito da te gledam kako pevaš.

- Hvala, gospodaru! Polaskana sam. Ukoliko dozvolite, povućiću se.

- Ne! Ne dozvoljavam vam (Onda puče u smeh). Ono što imam da vam kažem je važno. Ne žurite se. Imamo čitavu noć da bi o tome pričali. Popijte jednu čašicu, sok od pomorandže ili koka kolu.

- Ne hvala. Moram da se vratim. Otac me čeka.

- Tvoj otac je već otišao. Bilo je dovoljno nekoliko novčanica da bi otišao. Najzad, neće pokvariti veče šeiku! Dođi pored mene. Hoću da šapćem u tvoje uvce ono što želim da ti kažem.

Jedna je ruka blago gurnu sve dok nije pala pored šeika koji joj uze ruku, povuče je ka sebi i, milujući joj struk, šapnu joj u uvo:

- Bićeš moja žena, moja mala devojka...

Ona ustade i povika:

- Ne stidite se, stara svinjo? Verujete da se sve kupuje, dobra, tela, karijere, dostojanstva... Ali vi ste grozni! Imate mutan pogled i mešinu punu greha. Uobičajili ste da dolazite u ovu zemlju da silujete naše devičanske stomake i ponovo odlaziteu vašu pustinju glave pune muzike i krikova. Tamo ćete da konzumirate sasvim legalno, hoćete da odnesete sveže meso u vašem prtljagu. Kažem vam ne i prezirem vas. Pljujem na vas i na vaše trulo bogatstvo!

Ona zaista pljunu i ode. Dva muškarca, verovatno telohranitelji, pokušaše da je silom zadrže, ali se ona borila; šeik, neosetljiv, napravi pokret kažiprstom da je puste da ode. Ljudi iz njegove okoline se polomiše da se izvine umesto bezobraznice. Šeik pršte u smeh i dade znak da mu se čaša napuni. Tri mlade debeljuškaste žene dotrčaše i opkoliše ga. Tri igračice slabo obučene. Pređe rukama po njihovim velikim grudima. Izgledalo je da je šeik srećan, kao da je već zaboravioincident, čak kao da mu jedno takvo odbijanje nije nikada priređeno. U samom sebi, mora da mu je bilo zlo. Nije imao običaj da bude vređan, niti privatno, ni javno. U njegovoj zemlji isekli bi jezik bezobraznici. Ovde, uprkos svim govornicimadobrodošlice, nije se osećao kao kod kuće. Proveo je noć sa tri igračice, koje su ga u stvari prezirale i mislile samo na novac koji bi mogle da mu izvuku. Znao je to i tražio je da ga masiraju tabanima. Redom su ga gazile dok je on stenjao odzadovoljstva. Zaspao je. Tri žene nisu znale kome da se obrate da bi bile plaćene. Jedan čovek je došao da ih otera vređajući ih. Uplašile su se i otišle poželevši mu dugotrajne i jake bolove i skoru smrt.

Sutradan šeik i njegova svita napustiše zemlju njegovim ličnim mlaznjakom. Za vreme leta nije ni reč izustio. Njegova okolina je bila zabrinuta. Zatražio je kartu sveta. Potraži zemlju koju je upravo napustio, uze crveno penkalo i jednim krstomprecrta zemlju. Ljudi se zgledaše. Zemlja i njena zadovoljstva su bila precrtana na karti. Nije trebalo više izgovarati njeno ime u njegovoj palati, niti jesti njenu kuhinju, niti slušati muziku. Osuda na nestajanje. To je bila njegova želja i njegova zapovest. Nikada se niko nije usudio da uvredi ovog čoveka, tako moćnog, tako velikodušnog. Neće čak saopštiti ni vlastima o incidentu. To bi značilo da bi tražio da se izmire. Ni jedno izvinjenje nije moglo da izbriše zlo koje mu je pevačica nanela.

Ponosna na samu sebe, Sakina je odlučila da više ne peva po privatnim kućama. Ispričala je ocu šta se dogodilo u šeikovoj palati i uputila mu nekoliko veoma teških reči. Ocu je bilo jako neprijatno. Procedio je izvinjenje tipa „Nisam znao... Trebalo je da ostanem sa tobom”...

Vreme je prolazilo i incident u palati je bio zaboravljen. Sakina otputova u London da snimi ploču svojih najboljih pesama. Prvi put je otac pratio i bio je veoma pažljiv. Drugi put je njena majka s njom otputovala. Snimanja su trajala skoro mesec dana. Koristila je vreme da obiđe London i sretne zemljake studente ili radnike. Konzulat njene zemlje organizovao je koktel u njenu čast. Arapski i engleski muzičari su došli da je pozdrave. BBC ju je pozvao na jednu emisiju gde je pevalabez orkestra. Ljudi su otkrivali moć i lepotu njenog glasa. Štampa je lepo pisla o njoj. Sakina je bila srećna. Samo joj je nedostajao neki muškarac koga bi volela. Slučaj nije kasnio da joj ga predstavi.

Zvao se Favaz, lep, elegantan, mlad, kultivisan i veoma diskretan. Njegovi roditelji su pobegli od građanskog rata u Libanu i nastanili se u Londonu, gde su nastavili svoje poslove. Favaz je bio četiri godine stariji od Sakine i ludo se zaljubio, najpre u njen glas, zatim u njeno lice. Prvi put ju je video na koktelu konzulata. Cele večeri ju je posmatrao i pre nego što je pošao, zamolio je svog prijatelja, generalnog konzula, da mu je predstavi. Bilo je u njemu nečeg od engleskog džentlmena. Poljubio joj je ruku, pozdravio njenu majku s poklonom, našao je veoma lepe reči da bi evocirao lepotu njenog glasa. Takav je bio Favaz, lepo odgajen, galatan i velike moralne i fizičke elegancije. Govorio je nekoliko jezika, više je voleo klasičnumuziku i književnost nego video i piće. Veoma zauzet čovek, on je ipak zamolio Sekinu da pođe s njim na otvaranje jedne izložbe impresionista. Sakina shvati da on poznaje puno sveta. Ljudi su ga s poštovanjem pozdravljali, neki su ga pozivali na stranu da bi popričali s njim o poslu. Stalno joj se izvinjavao. Bila je očarana da otkrije Manea, Renoara... i srećna da je u tako dobrom društvu. Nekoliko dana kasnije on zamoli Sakininu majku da li bi mogao da sebi dozvoli da pozove njenu ćerkuna večeru. Sakina nije bila slobodna ali mu predloži da izađe s njim pri kraju nedelje, kada bude završila svoje snimanje. U međuvremenu, on joj je stavio na raspolaganje kola s šoferom Englezom za slučaj da bi poželela da ode u obilazak ili daposeti velike radnje. Sve je bilo savršeno. Možda suviše savršeno. Retko je sresti tako uglađenog čoveka, tako ljubaznog i uljudnog. Za večerom, Favaz je bio nestrpljiv i čudnog raspoloženja. Sakina ga je pitala da li je sve u redu. Odgovorio je da jetužan jer oseća da je kraj njihove posete blizu. Zaista, Sakina nije imala ništa više da radi u Londonu i spremala se da se vrati kući. Favoz joj uze ruke i prenese ih svojim usnama. Reče joj: „Tužan sam zato što vi morate da otputujete. Imao samludost da se priviknem na vaše lice, na vaš osmeh, na vaše prisustvo, tako vedro, tako lepo, tako nežno. Ja mislim na vas, zatvaram oči i vidim vas još lepšu, bližu, ali uvek nepristupačnu. Vaš glas me nosi ka detinjstvu, ka onoj nevinosti koja i daljeostaje prisutna u vašem pogledu. Govorim vam obarajući oči, jer mi je neprijatno, želeo bih da vam kažem tolike čiste stvari koje su mi na srcu, duboka osećanja koja me vraćaju u život. Ali me vaše ćutanje plaši. Da li sam vas uvredio? Izvinite zaovu slobodu, koja je bila jača od mene. Ja sam usamljen čovek. Radim puno i imam samo jedan san, a to je da sretnem neku ženu koja bi imala vaše oči, vaš glas, vašu lepotu i takođe vašu dobrotu. Sanjam i predajem vam moju utopiju. Znam da ste dobra žena, rezervisana, veoma ugledna, i izvanredna umetnica. Bio bih srećan kada bi moja osećanja naišla na odjek, čak i na mali odjek, kod vas. Ne tražim vam ništa. Samo da poverujete u moja osećanja, da ih razmotrite i da im date nekomestašce u svom srcu, u vašem životu. Ne odgovarajte odmah. Želeo bih da moje reči imaju vremena da utru put. Od trenutka kada sam vas spazio, znao sam da će mi život biti poremećen. Trebalo je da se udaljim i da gledam na drugu stranu, da sezadubim u svoje poslove, u cifre, u ugovore, stvari što udaljenije moguće od ljudi. Ali sam popustio. Je li to moja greška? Pomislio sam da vidim u vašim očima jedno sasvim malo saučesništvo. Moja zemlja je uništena. Ne želim više da se tamovratim. Tražim neku usvojenu zemlju. Engleska je izvanredna zemlja za posao; vaša zemlja je lepa. Za mene je to Liban, bez mučnine, to je Liban plus velikodušnost. Vaša zemlja bi mogla da postane moja ukoliko me vaša osećanja prema meniovlašćuju na to. Moja sudbina je u vašim rukama. Ne recite ništa. Ne odmah. Pustite da završim. Jer su moje namere ozbiljne. Imam dvadeset osam godina, izvanredni položaj, i želeo bih da zasnujem porodicu. Zar naša vera ne kaže da muškarac nije muškarac sem kad osnuje porodicu poštujući moral i vrlinu? Ja sam dobar musliman. Verujem u Boga i njegova proroka. Ne praktikujem konstantno, ali je moje srce muslimansko. Dešava mi se da lažem, naravno, male potrebne lagarije radi dobrogvođenja posla, to je pravilo, jer ako uvek govorite istinu nećete ništa ostvariti. Volim decu. Ali to nije mana. Volim sport. Imam strast za fudbalom. Za vreme utakmice ne treba mi smetati. Moja druga mana je poprilična i ukoliko je prihvatite, neće biti prepreka koja treba preći: imam ludost da vas volim. Dobro sam razmislio, dobro sam odmerio i izmerio svoje reči, zaljubljen sam u vas i osećam u dubini duše da je to za ceo život, zauvek. Ne tražim od vas da mi smesta poverujet. Ostavljamvas da otputujete kući i kada budete razmislili, mnogo razmislili, dajte mi znak i ja ću doći. Sve zavisi od vas, sada. Ja sam jednostavan i diskretan čovek. Prođimo kroz iskušenje odsustva. Ukoliko je to odsustvo suviše teško, slomimo ga i vidimo se. Samo vreme može da bude svedok mojih osećanja. Sada vas molim da me izvinite. Ja sam sam govorio. Suviše sam govorio. Osećam se po malo lako. Ove noći ću dobro spavati, jer već trideset noći loše spavam. Mislio sam na vas i želja da vasvidim je postajala tako jaka da je sprečavala svaki san. Takva je moja izjava. Romantična je, ali istinita. Obećavam vam da za vreme odsustvovanja neću slušati ni jednu vašu pesmu da ne bih uticao na evoluciju mojih osećanja. Čekaću. Ja većčekam. Jednu reč. Jednu rečenicu, jedno pismo, čak i kratko, ali me ne ostavljajte bez vesti...”

Spusti laki poljubac na njene šake i ustade da bi je ispratio. Sekina je bila uzbuđena. Želela je da zaplače, ali se uzdrža. Nije nikada čula takvu jednu lepu izjavu. Pitala se da li su arapski muškarci sposobni za toliko delikatnosti. Verovala je dato postoji samo u foto romanima ili melodramskim filmovima. Došavši u svoj hotel, Favaz siđe iz kola i poljubi joj ruku pitajući je da li sme sebi da dozvoli da dođe sutra dan da je isprati na aerodrom. Reče mu da se njena diskografska kućapobrinula za to i da ne voli oproštaje na stanici ili aerodromu. Dade joj svoju vizit kartu dodajući svoj broj telefona ličnog i svoju adresu”. Sa ovim brojem možete me dobiti svuda i u svako doba!”

Noću nije spavala. Ponovo je slušala čitave Favazove rečenice izrečene njegovim nežnim glasom. Njegovo uzbuđeno lice se ponovo pojavljivalo. Bila je osvojena i volela bi da je u njegovom naručju, glave spuštene na njegovo rame, kao u nekom ljubavnom filmu, da hoda držeći mu ruku po londonskim ulicama, pod kišicom i u magli. Volela je klišee i čuvala ih za te trenutke usamljenosti. Da li je želela tog muškarca? Sanjala je o njegovom golom torzu, o njegovim mišićima, onjegovim prstima u svojoj kosi, puštala je svojoj mašti da skida svog voljenog i nije se usuđivala da zamisli da s njim vodi ljubav. Dodirnu svoje grudi. Bile su tvrde i naduvene od želje. Ustade, istušira se i sredi svoje kofere. Jednog trenutka poželeda pozove lični i poverljiv broj, zatim se pribra.

Došavši kući zateče divan buket ruža samo sa ovim rečima: Ruže da bih vam poželeo dobar povratak kući! F.

Sakina je vodila miran i jednostavan život. Stanovala je sa roditeljima u jednom malom stanu u centru grada, gde je vladala bučna užurbanost i danju i noću. Navikla se da spava zapušujući uši lopticama od voska i više je volela da čita nego dasluša muziku. Dopadali su joj se romani Gi de Kara, kao i većini devojaka iz njene generacije. Nalazila je u njima život sređen romanom i uviđajući da to nije velika literatura, držala je do toga da ne propusti poslednju knjigu tog autora. Njen otac ječesto pokušavao da je natera da čita klasične romane, ali nije u tome uspevao. Živela je u balonu sa svojim snovima romantične devojčice. U isto vreme, mrzela je raskoš, rasipanje i besni luksuz emira iz Zaliva, koji su posećivali zemlju od kadBejrut, upropašćen ratom, nije više mogao da ih prima. Kao dobra muslimanka, nalazila je da su „ti ljudi” pokvareni novcem, porokom i uslužnošću onih koji su koristili njihovu široku ruku. Njen otac je insistirao da se ona pojavi pred emirom. Tvrdili su joj da će sve korektno proći. Ali je sada ta priča bila zaboravljena, jedna nova nada se rađala na horizontu za malu pevačicu zlatnog glasa, dostojnu da nasledi Um Kaltum. U svakom slučaju, bilo je to mišljenje gospodina Ačramia, njenogprofesora pevanja i bivšeg člana okrekstra Um Kaltum, koji je predložio da radi sa njom. Stari Ačrami je bio jedan suv čovek i elegantan. Nosio je naočare i crveni turban i zasmejavao je pričajući joj egipatske šale. On joj je takođe savetovao da nepeva kod emira citirajući joj jednu marokansku poslovicu: „Šta se razume magarac u đumbir?” Ta antipatija za ljude iz Zaliva je bila skoro opšta. Samo oni koji su poslovali sa njima ili koristili njihove trenutke lutanja su ćutali kada se o njimapričalo. Nisu ih hvalili, ali bi se izgubili da ne moraju da ih kritikuju ili da ih brane.

Sakinina soba je bila tapacirana portretima njenih omiljenih pevača i pevačica: Um Kaltume, očigledno, Mohamed Abdel Vaaba, koga je uspela da sretne zahvaljujući gospodinu Ačrami, Fejruza, Ismahane, lepe, suptilne Ismahane, bistrapogleda i enigmatične, koja je mlada poginula u automobilskoj nesreći, Abdel Halima Hafeza, na jednoj od poslednjih njegovih fotografija, koja ga je prikazivala omršavelog od bolesti, Edit Pjaf, Marije Kalas, onda jednog bračnog para italijanskihpevača. Ona zakači jednu polaroid fotografiju na kojoj se Favaz naginjao ka njoj kao da joj nešto objašnjava, fotografiju koju je neki Pakistanac snimio na ulici. Zalepi preko nje, ukoso, osušeni cvet i jedan dugi trenutak ostade sanjajući. Videla jesebe samu kako je odnosi lepi šarmantni princ, koji je šapće ljubavne reči na uvo. Vide samu sebe kako se u isto vreme smeje i plače. Život je bio san, a san je samo imitirao život. Nije joj uopšte bilo teško da izmeša fikciju i život i da poveruje u ljubav - spasilicu. Veoma je napredovala u svom radu sa gospodinom Ačramijem. Njeg glas je dobijao na širini. Znala je kako da ga, u pravom trenutku, postavi i menja registar. Ranije je to bilo prirodno. Sada je bolje poznavala različite tonalitete idobro ih je savladala. Postala je profesionalac. Ploča snimljena u Londonu je izašla. Dobila je više pisama od svojih obožavaoca, a najlepše, najinteligentnije, je Favaz potpisao: Vaš glas, kao neki san u snu, me nosi izvan obala strasti i sreće. Nisammogao da odolim: priznajem da sav vas dugo slušao. Oprostite ovo izdajstvo, ali naš pakt važi. Do viđenja. F.

Ona se poveri svojoj majci koja joj reče: „Kćeri moja ti si odrasla; ali me je život naučio jednoj stvari, jednoj jedinoj, a to je nepoverenje. Muškarci su nesposobni za iskrenost. Kukavice su i da bi došli do svog cilja mogu da ti obećaju mesec ičak da ti skinu zvezde da bi te očarali, da bi ti pala. Posle, brzo se zasite. Gledaju na drugu stranu. Sa tvojim ocem je bilo drukčije. Bili smo rođaci, obećani jedno drugom po tradiciji. Oženio me je i često je izlazio uveče sa svojim prijateljima. Kadase umorio od tog života razvratnika, vratio mi se moleći me da mu oprostim. Ljubav je lepa u knjigama, na slikama, u bioskopu. Ljubav, prava, ona koja se računa, to je ona iz svakodnevnog života; o njoj se nikada ne govori jer nije lako predstavitije. Ukoliko te tvoj muškarac voli izvan večera u dvoje, ukoliko ima iste pažnje jednom nedeljno kao i u praznično veče, onda je to ljubav. Ali kako znati unapred? Ne poznajem dobro tog muškarca iz Libana. Očigledno, to je neko ko je veoma dobrovaspitan. Njegove namere su ozbiljne. Ali gde će vam biti dom? Ovde, u Londonu, u Bejrutu? Porazmisli dobro i naročito misli na svoj glas, misli na svoj rad. Arapi ne vole da njihova kćerka ili njihova sestra bude pevačica. Za njih je to zanat kojinije daleko od prostitucije. Da li si sigurna da te Favaz neće sprečiti da nastaviš da pevaš? Muškarci su ne samo kukavice već i ljubomorni. Ne podnose da njihova supruga može da se pojavljuje, uspe, da bude poznatija od njih. Tako je to. Možda sedžentlemen, time što je posećivao Englez, oslobodio tog tradicionalnog arapskog tereta; možda je postao civilizovan čovek, poštujući ženu, njena prava, njene želje i njene strasti. Bio bi to heroj! Možda je moja kćerka srela heroja... Budućnost će nam to pokazati”.

Vreme je prolazilo i Sakina poče da živi prisećajući se stvari o kojima je sanjala. Neke su bile veoma lepe i enigmatične, druge banalne. Namerno je mešala stvarno i izmišljeno. Govorila je za sebe da je zaljubljena a da nije uspevala da seprojektuje u budućnost i da vidi sebe kako stari pored Favaza. Nešto duboko sprečavalo je pojavljivanje te slike sreće i mira. Mrzela je sebe što na to misli sve vreme i čekala je pismo ili Favazov poziv. Zamišljala je najgore. Videla ga je kako istopriča drugim ženama, ili pak ravnodušnog, vulgarnog, rđavog, neprepoznatljivog. Ne. To nije bilo moguće. Zašto namerno crneti jednu sliku? Zašto uništiti nadu? Zbog nepoverenja? Da bi se odšegrtovalo razočarenje? Majka joj je skrenula pažnju, više iz principa nego što je poznavala stvar. Bio je to savet, upozorenje, koje je svuda, sve vreme vredelo. Arapske žene nikada neće biti dovoljno nepoverljive. One su toliko nasilja i nepravde pretrpele da su postale neumoljive, surove i brutalne. Ne sve. Ali je Sakinina majka želela da njena ćerka bude jaka, bez iluzija, i čak po malo surova. Sakina je bila umetnica koja voli ljubav kao adolescentkinja, tražeći refleks života u romanima za midinete, i više je volela da živi u snovima nego u realnosti. Treba reći da je ta stvarnost bila dosta tanka. Jedan mali život obeležen izvanrednim događajima, porodičnim praznicima kada su je obično molili da peva. Namenjivali su je njenom bratancu, jednom pretencioznom mladiću koji je viševoleo da igra karte nego da sluša muziku. Postojao je bio među njima jedan flert koji je potrajao jedno leto, zatim ništa. Susreti na brzaka, razmenjeni pogledi, nekoliko osmeha, komplimenti, ruže, bočice parfema, pokloni, i ne malo neprospavanihnoći samo zato što si zaljubljena u ljubav.

Po povratku iz Londona posetio ju je njen stari profesor muzike. Čestitao joj je na snimljenoj ploči i evocirao pred njom incident iz palate. Ona je potvrdila ono što je znala i zapitala ga je za mišljenje.

Ćerko moja, poznajem po malo te ljude. Oni gaje u pogledu čitave planete ogroman prezir. Novac je njihova religija, njihova moć je takođe njihova slabost. Svi prinčevi, pravi emiri nisu takvi, uostalom, oni se nikada ne pojavljuju u javnosti. To su često pseudo emiri, daleki rođaci, funkconeri u palati, koji u inostranstvu prolaze kao ljudi na visokim položajima. Kada to kažem, divim se tvojoj hrabrosti. Imala si izvanrednu reakciju. Osvetila si stotine žena koje su podnosile njihovu aroganciju. Pazi, neke to vole. Ne treba verovati da su one žrtve. Tvoj slučaj je odjeknuo. Nisi bila ovde. Verujem da se o tome govori čak i u Londonu. Nemaj poverenja. Pazi se. Radi i nastavi svojim putem.

Da nemam poverenja, u šta, u koga?

Kažem ti to radi budućnosti. Ne staj nikada njima na put. To je sve. Ti si pevačica čiste duše, a to je retko u tom zanatu.

U Londonu je Favaz bio veoma zauzet. Obavio je više putovanja na Bliski Istok, i poslovi su mu cvetali. Između dva odustva, nalazio je vremena da nazove Sakinu i da joj kaže nežne stvari. Imao je umetnost reči, jedan skoro prirodni talenat danađe prave reči. Kako, govorila je Sakina samoj sebi, ne podleći njegovom šarmu? Ni jedna žena mu ne bi odolela. Govoreći to sebi, osećala je kao neku malu nelagodnost, bojazan da Favaz ne bude muškarac koji osvaja zatim napušta, neki DonŽuan, kolekcionar žena. Želela je da više zna o njemu, o njegovoj prošlosti, o njegovom životu. Ali kome se obratiti? Ko bi mogao ozbiljno da je obavesti? Konzul kod koga ga je srela? Nije ga dovoljno poznavala da bi mu telefonirala i postavila mupitanja lične prirode. Mislila je da iznenada ode u London i iznenadi ga u njegovom hotelu. Bilo je to rizično. A zatim, mislila je, s kojim pravom bih išla da zahtevam da mi podnosi račune. Pozva njegov hotel, ne da bi razgovarala s njim (za to jeimala njegov direktni broj) već samo da bi znala da li se vratio. Pokušala je da smiri svoju radoznalost zatim se prepusti. Slučajno, u tom trenutku je on telefonirao da bi se pozvao na dva dana da bi upoznao njene roditelje. Sve se dogodilo veomabrzo. Jedva da je imala vremena da se pripremi i sredi mali stan gde je porodica trebalo da ga primi. Majka je odbila da ulepša salon. Reče svojoj kćerki: „Nemamo šta da krijemo. Mi smo skromni ljudi i ja više volim da nas upozna u našojskromnosti. Čemu prikazivati doterano lice, čemu lagati, skrivati ono što jesmo? Ukoliko je ozbiljan, ukoliko su mu namere iskrene, treba da zna s kim ima posla: sa siromašnim ljudima kojima život nije bio lak. Tvoj otac nije poslovni čovek. Tvoje pesme malo donose, ali sa piratstvom u arapskim zemljama, tvoja autorska prava će uvek biti skromna. Tako je. Treba biti onakav kakav si. Kad prođu slatki trenutci lude ljubavi, treba se vratiti svakodnevno životu. Taj život ja želim da mu pokažem, s kurtoazijom, s odlučnoćšu”. Otac je hteo da obuče svoje tamo odelo izgovarajući se da je to veliki dan. Bio je u tome sprečen. Kuća je bila čista. Košulje ispeglane. Sakinina haljina, jednostavna i diskretna. Majka nije skrivala svoj strogi izgled. Favaz stiže obučen u izvanredno marinsko plavo odelo. Doneo je poklone za sve; flautu za oca, sat za majku, mali kompjuter za brata, laserski čitač za mlađu sestru, i za Sakinu, prsten sa dijamantima. Majka je poželela da odbije poklone; obuzela juje tuga i suze joj navreše na oči. Otac je bio uzbuđen i zadovoljan. Sakina nije znala da li treba prihvati ili da odbije prsten. Pogleda majku, koja joj dade znak da ništa ne kaže. Stavi prsten na sto pored sebe i netremice ga je posmatrala. Suze su jojtekle iz očiju. Srećne suze, suze bojazni. Favaz ovoga puta nije ništa kazao. Osetio je nelagodu, laku tenziju. Izvini se što ih je uznemirio, i diže se da ode. Otac ga zaustavi. U tom trenutku ju je zvanično zaprosio. Otac odgovori da je na Sakini daprihvati ili da odbije. Majka donese čaj i kolače. Kao dobri muslimani, podigoše skupljene šake i odrecitovaše prvu suratu Korana. Pozdraviše se. Favaz je s osećanjem govorio o svojim roditeljima. Majka mu je bila odavno pokojna. Njegov otac jeloše živeo od smrti svoje žene. Favaz je pustio da se shvati da više nije pri sebi. Nastade trenutak tuge. Odlučili su da proslave svadbu pre leta. Favaz otputova da nastavi svoje poslove, a Sakina poče da priprema svoju spremu. Sumnja i zabrinutostnisu više vrebali oko nje. Život je bio lep. Sve joj se smešilo. Radila je s oduševljenjem. Dobila je predloge egipatskih kompozitora. Televizija joj je posvetila čitavo veče.

Svadba je, kao što je i bilo predviđeno, bila poslednje nedelje maja. Pozvali su samo porodicu i neke prijatelje. Bila je to mala svečanost bez mnogo galame. Za vreme bračne noći mladenci su bili tako umorni da nisu vodili ljubav. Grlili su se nežno i, sutradan, odleteli za Rim i Veneciju da proslave svoj medeni mesec.

Med je bio gorak. Favaz je postao veoma nervozan i ljutko. Stigavši u hotel u Rimu, tražio je sobu sa dva odvojena kreveta. Kazao je da može da spava samo sam. Često je telefonirao, govoreći više jezika. Za večerom, imao je nespretni gest iprosuo svoju čašu koka kole na sako. Naljutio se i Sakinu okrivio. Plakala je, ustala, i popela se u sobu. Kad joj se pridružio, pravila se da spava. Popušio je više cigareta, gledao tv do kasno u noć. Sakina je počela da se pita o njegovoj seksualnosti. Nije shvatala zašto je ne miluje, niti s njom vodi ljubav. Za vreme noći, dok je spavao, ona mu se približi i poče da ga mazi. Kad joj se ruka približila njegovom stomaku, on poskoči i reče da mu je lekar zabranio svaki seksualni odnos tokom dvenedelje zbog virusa hepatitisa koji se prenosi, a koji momentalno leči. Ona potraži u kupatilu lekove i nađe samo jednu bočicu paracetomola i bočicu aspirina. Kazao joj je da se lek ne prodaje po apotekama i da se sastoji od inekcija koje mu jenjegov lekar već dao.

Ona proceni da je stvar moguća. Ali koliko će dugo ostati devica? Poznavala je od fizičke ljubavi samo romantične opise... Kada je flertovala sa svojim rođakom, događalo joj se da uzme u ruku njegov penis i čak da ga poljubi. Njen rođak joj jemilovao grudi, nije mu dopuštala da stavi ruku na njen pol. Stezala je butine i energično odbijala i najmanje maženje. Pročitala je da devojka može da izgubi devičanstvo i od same penetracije velikog prsta. Sada je njeno devičanstvo bilo raspoloživo, njen butine olabavljene, njen pol otvoren, alu muškarac koga je volela je spavao duboko i čak hrkao. Skinu prste i divila mu se pri svetlosti u kupatilu. A ako je kamenje lažno? A ako je sve lažno? Muškarac nije muškarac, brak samo imitacija braka, medeni mesec samo rđavo napisan san, san izokrenut od supruga koji je promenio lice? Sve je to bilo uznemiravajuće, zabrinjavajuće... veoma zabrinjavajuće. U samom trenutku kada je bila ophrvana crnim mislima, kada su joj se suze same od sebeslivale niz lice, kada se osećala ružnom i nekorisnom, nasamarenom i napuštenom, Favaz je uze u naručje i obasu poljupcima. Reče joj da je za njega taj brak ostvarenje jednog sna suviše moćnog, i da je duboki poremećen tim događajem. Pokaza sezaljubljenim, govorio joj je prijatne reči kao: „Tvoje oči su tako lepe da ptice sa neba sleću”, „Greh je pustiti ih da liju suze”, „Budi strpljiva, san još nije počeo”... Sakina bi malo razuverena. Večerali su u jednom restoranu koji je gledao na trgSvetog Marka. Ponašao se kao pažljiv zaljubljen čovek. Nije se nikako odvajao od svog mobilnog telefona. Usred večere, ovaj zazvoni. Favaz se uozbilji. Ustade i izađe iz restorana da bi razgovarao. Sakina pogleda oko sebe. Jedan stari bračni par Engleza mirno je večerao ne govoreći ni reči. Bili su simpatični. Govorila je sebi samoj: To je to stareti zajedno, nije više potrebno razgovarati, nije potrebno da se sve objašnjava, dovoljan je jedan pogled. Lepi su. Da li ću jednog dana ja doći do togstanja?..... Kelner, koji ih je služio, je bio veoma star. Hodao je s poteškoćom. Šake su mu drhtale. Mora da je bio najstariji konobar Italije. Možda je to bio gazda. Dođe do nje i reče joj: „Lepi ste, gospođice!” i onda ode dalje. Jedna starica je jelasama, čitajući detektivski roman. Restoran je bio dekorisan fotografijama vedeta filmskih, pevačkih i sportskih koji su pozirali pored gazde. Neki glumci su posvetili svoj portret gazdi. Govorila je sebi da će doći dan kada će imati svoju fotografijupored ovih starova. Favaz se vrati, promenjenog raspoloženja, upalog lica.

- Moram sutra da budem u Diaru. Veoma je hitno. Posao koji rizikuje da se da na zlo. Dok sam bio u tvojoj zemlji jedan od mojih pomoćnika je počinio grešku. Moram da odem da vidim šta se događaj. To je posao od nekoliko miliona. Žao mije da tako pokvarim naš medeni mesec. Predlažem ti da zajedno odemo u Rim; ti ćeš obilaziti grad i ponovo ćemo se naći krajem nedelje. Ili pak pođi u London da posetiš tvoju diskografsku kuću...

- Ne, idem s tobom. Neću te više napuštati. Tvoji problemi su moji problemi. Moji uspesi će biti takođe i tvoji. Volim te i neću da te ostavljam samog. Malo se poznajemo. Nismo čak imali ni vremena da se zajedno dosađujemo, da seposvađamo.

Favaz se nasmeja i stisnu je u naručje govoreći joj:

- Ti si izvanredna žena. Potreba mi je tvoja podrška, da znam da si sa mnom, saučesnica i ljubavnica. Naša ljubav je izvanredna!

Noću su spavali stisnuti jedno uz drugo. Osećala je erekciju svoga supruga ali je poštovala obavezu apstinencije. Predloži mu da vode ljubav s prezervativom. On odbi citirajući brazilsku poslovicu: „Voditi ljubav s prezervativom, to je kao dajedeš bonbonu sa papirom!” Ona prsnu u smeh i pomilova Favaza po licu koji joj se prepusti.

Na aerodromu u Diaru čekala ih je jedna crna limuzina sa tamnim prozorima u blizini prolaza iz aviona. Šofer je ličio na Sadam Huseina, isti brkovi ista korpulencija isto strogo držanje. Ne izgovarajući ni reč on dograbi Favazovu aktn tašnu i otvori vrata. Bilo je jako toplo. Kola su bila klimatizirana. Ni jedna reč ne bi izmenjena u tim kolima. Sakina pokušala da se približi mužu i da ga uzme za ruku. Pogledom joj naredi da ostane na svom mestu. Ona se ne pomeri. Gledala je grad. Autoputevi, zgrade a nigde prolaznika. Nekoliko jemenskih ili pakistanskih radnika nosili su džakove cementa. Teško su napredovali. Bilo je više od 45 stepeni u hladu.

Kola utonuše u jednu palatu. Sakina zapita zašto najpre ne idu u hotel. Dade joj znak da ne govori. Izvadi iz džepa brojanice i poče da ih nervozno prebira. Ona pomisli da mora da je posao o kome se radi ozbiljan. U trenutku kada su kolapočela da usporavaju, Favaz veoma jako stegnu ruku svoje žene. Kola se zaustaviše ispred glavnog ulaza u palatu. Šofer otvori vrata na Sakininoj strani. Favaz je već bio izašao i čekao na pragu palate. Sakina primeti jednog niskog čoveka obučenog u belo, zdepastog, velikog trbuha, retke bradice... Pomisli da ima viziju. Prepoznade princa, onog koga je uvredila, onog na kog je pljunula, onog koji ju je zamolio da se za njega uda jer mu se dopadaju njen glas i njene grudi.

Fiksirao ju je pogledom. Zamalo da se onesvesti. Kad joj se oči okretoše ka njenom mužu, ovaj skrete svoje i reče princu:

- Gospodaru, evo stvarčice! Misija je obavljena!

Dva crnca evnuha odvedoše Sakinu, lepu pevačicu, ka doživotnom zatvoru gde pakao koji je Bog obećao nije ništa u poređenju sa onim što će ona trpeti. Pod pretnjom, naterali su je da napiše pismo svojim roditeljima da bi im rekla da je srećnai da je iz ljubavi prema svom mužu prestala da peva.


Prevela:  Nadežda Obradović

Stvaranje > 7-9/2001 (LVI) 

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".