Gospođe i gospodo, da Frankfurt kojim slučajem ne leži na Majni, nego na Gangesu, svoju bih današnju zadaću vjerojatno lakše obavio. Ne bih s naporom trebao objašnjavati filosofski pojam egzistencije, ne bih se morao mučiti s fenomenološkim opisom našeg bitka-u-svijetu, ne bih trebao tumačiti kako se latinska riječ egzistencija ogledava u grčkoj riječi ekstaza, ne bi bile potrebne ni mnoge primjedbe o utemeljenju ekstatičnog u svakodnevnom i svakodnevnog u ekstatičnom, a osim toga ne bih stalno morao ovako neprirodno nerazgovjetno govoriti ne bi li gospoda snimatelji s indijske televizije bila zadovoljna. U Frankfurtu na Gangesu sada bismo sjedili pod stablima manga uz večernji povjetarac, gledali bismo prijeko prema gatovima gdje se vjernici spuštaju na obredno kupanje u svetu rijeku, vani na otvorenoj vodi vidjeli bismo ponekad plutajuće pakete povezane platnom, što nagovješćuju oblike ljudskih tijela, zrak bi bio ispunjen šumovima i mirisima koji podsjećaju na mrtvo i na živo, sunce bi već bilo nisko nad rijekom, a ja bih vam se započeo obraćati pričajući jednu pripovijest. Ah, u Frankfurtu na Gangesu ne bi bilo privatnog vlasništva nad pripovijestima, bilo bi to iznošenje naslijeđene mudrosti a ne nekakav plagijat, ako bih naime pred vama ispreo pripovijest o božanskim pticama. Najveći broj vas bi je već naravno poznavao, jer Ramakrishna ju je već često pripovijedao, Swami Muktananda ju je pripovijedao, Sri Aurobindo ju je pripovijedao, a osim njih još stotinu drugih, svaki na svoj način, a svatko pak na svoj način točno, jer u matici usmene predaje nema razlika u razini između originala i kopija, ovdje je ponavljanje jednako originalno kao i prvo iznošenje, a svaka je reprodukcija premijera. Pa ipak biste vi, moje gospođe i gospodo, bili iznova znatiželjni da čujete pripovijest, jer znate s ranijih predavanja da nikad ne možete biti sigurni u to da li ste je razumjeli.
Ispripovjedio bih dakle legendu o pticama koje letom nadvisuju i vrhunce Himalaje. Zovu se božanske ptice, jer su besmrtne. Kad se jednom vinu u zrak, oslobođene su zemaljske sile teže. Ne moraju uzimati nikakvu hranu, jer su one same sebi u cijelosti dovoljne. Nikad se ne spuštaju na zemlju, zadržavaju se isključivo na najvišim visinama, a i spavaju u slobodnom zraku, vole se pod otvorenim nebom i ponad otvorene zemlje, čini se da ništa ne trebaju osim visine i širine, kao da su u stanju da se opskrbljuju kroz pupčanu vrpcu vlastita blaženstva. Jedini trenutak u životu božanskih ptica u kojem ovom oslobođenom obitavanju prijeti opasnost da bude narušeno, javlja se na samom početku. Jer, kao stvorovi slobodni od zemlje, božanske ptice nesu svoja jaja u zraku. I dok jaje s najviše visine pada prema zemlji, sunce ga liježe. Ako je majka uzletjela dovoljno visoko, onda je vrijeme koje će proteći do izlijeganja mladunčeta upravo dostatno da se jaje koje se obrušava, iznutra probije još iznad zemlje – mlada božanska ptica će se izleći u zraku, osjetit će vjetar u perju, snaći će se u slobodnom padu, raširiti krila i ponovo započeti s penjanjem. Tako se rodu rijetkih i divnih ptica pridružio jedan novi primjerak.
Ali nije ni izdaleka sva mladunčad tako spretna da se izlegne iznad zemlje i da se snađe još u zraku. Možda majka nije pri odlaganju jaja letjela na najvišim visinama, kao što je potrebno, možda su oblaci zakrili sunce i objektu koji se obrušavao sustegli toplinu potrebnu za izlijeganje, u svakom slučaju, događa se više nego jedanput da vrijeme ne bude dostatno za božanske piliće i za njihovo pravovremeno oslobađanje. Sila teža je prejaka, pad prebrz, stiješnjena ptičja prilika ostaje zatvorena u vapnenom zatvoru, dok se zemljino tlo opasno približava. Mladunče želi očajnički van, ali prekasno je, zemlja usisava jaje k sebi strahovitim usisajem, i tako se događa ono što se nikad ne bi smjelo dogoditi, a što se ipak prečesto događa, jaje se razmrskava o tlo. Kao omamljeno mladunče čuči u razbijenoj ljusci, čak i ne sluti da je propustilo pravovremeno poletjeti, nemoćnih krila leži na zemlji pogođeno munjom, svjetlost i sila teža tresnuše njime o zemlju. Sada više nikad neće naučiti letjeti. Kad prođe prvi šok, pribrat će se, zamahnuti krilima na mjestu, zatim će rezignirati pred silom težom i pokušati da makar samo nauči hodati. To mu najčešće i uspijeva – neke od palih božanskih ptica stalno pričaju u svojem kasnijem životu o tome koliko je za njih važan uspravan hod. Ali koliko god okomite životinje i hodale uokolo po zemlji, nikad se neće riješiti osjećaja da s njima nešto nije u redu. U kakvu skrivenom kutku njihova sjećanja živi i dalje slutnja o tome da su nekoć postojale druge mogućnosti koje su njima uskraćene.
Moje gospođe i gospodo, samo do ovdje želim ispričati ovu pripovijest koju bih vam u Frankfurtu na Gangesu pričao pod stablima manga. Možete mi vjerovati da bih sve to naveliko ukrasio kao neki filosofski tepih iz bajke u kojeg se uvijek iznova upleću nove niti. Ispripovjedio bih i neke uokvirene pripovijesti, na primjer onu o zemaljskim pticama koje su na kraju ipak ponovo naučile letjeti, i među njih bih upleo analitičke i mističke komentare o Ramana Maharshi i o majstoru Hakuinu, o Johannu Gottliebu Fichteu i rabiju Derridau, o indijskoj ponoćnoj djeci i kalifornijskoj high-noon-children. U međuvremenu bi postalo mračno i nad vodom Gangesa već bi se njihale male uljane svjetiljke, koje sjećaju na duše pri njihovu putovanju k moru. Publika bi se sad već pomalo razilazila, slušatelji bi se gubili u ulicama grada, uskoro bi došao čas kad gladni bijeli bizoni kreću prema trgovima kako bi u hrpama smeća potražili jestive ostatke. Sigurno bi najveći broj slušatelja odmah zaboravio pripovijest, samo bi poneki otišao s osjećajem da ga nešto probada u među lopaticama. Ljudi iz Frankfurta na Gangesu su ponekad jako sugestibilni, pa i najneobičnije imaginarne fiziologije mogu primiti osobno, a nakon ove priče bi sigurno neki od njih imali osjećaj koji ne vara, naime da se na njihovim leđima pojavljuju zametci krila. To je doduše nemoguće, ali se ipak događa slijedom savršeno jasnih znakova. Takve jedne večeri netko će jedva zaspati, do tri sata ujutro vrtjet će se u krevetu, bez sna od nemoći da leti.
Iz Doći na svijet, dospjeti u jezik, Zagreb 1992., str. 64.-66., prevela: Mirjana Stančić, izvornik: Peter Sloterdijk, Zur Welt kommen – zur Sprache kommen, 1988.
Izvornik; proleptikos
