Molitva za neznanca ili šamar u ime Sredozemlja*
Gledao je ribare u konobama
od Valensije do Male Azije
kako ispijaju kapućino ili amaro,
igraju briškulu i čitaju bajate gazete.
Činilo mu se, nekada, da su ti ljudi
potomci boginja ljubavi i apolona
iz knjiga koje je prelistavo
u dosadnim zimama imena leda
čekajući tren otisnuća
u zagrljaj gradovima ljeta potpisanim mastilom sipe.
Ipak, drznuo se reći da čovjek Sredozemlja
nije isklesan talasima i zracima
kao što je on, hiperborejac, vjerovao
nego ga je smjestio u mračnu kamaru
punoj buđi, paukova i kisjelkastog
vonja sirćeta u kužinama.
Odvažio se nazvati Sredozemlje
provincijom sunca jer su mu ga,
već iskovanog, posudili plemena sjevera.
Kad bi virio kroz grilje
često bi gledao idiote i debile
bezbojnog pogleda a na pontama
dječake bez kapi krvi i krivih nogu
neogrijane zvijezdama i žedne pelina.
Reče, preživje li?, da u djevojkama
ljepota živi samo jedno ljeto
nakon čega će težački rad bez milosti
ispiti poput pijavice njene grudi.
Još jedan ispljuvak izgovori velikan
o apsolutnoj ljepoti rođenoj na Sredozemlju
jer je izmišljena ali i kada proklija iz zidina -
ne traje dugo?!
Oprostite, neznavenom, gospe moje!
Dajte mu da među ljudima nazdravi vinom,
zaigra se domina sa vitkim plemkinjama
u toplesu i raskrilivši drevne mape
na pergamentu ne vidi pustare svog ognjišta.
Poklonite mu mišice i dušu Apolona,
na otoku neka povede svadbeno kolo kentaura
i ostvari san admirala i bogatstvo vinogradara.
Molite more da ga izvaja kao Spartanca,
vazduh arome eukaliptusa bude mu serum
i azurom prefarba straćaru boje smeta.
Neka se osjeti bogatunom
kada novčići sunca na pupku svijeta zašušte
i đecu mu otkamenite od studeni.
Neka, siromah, živi u izbilju
sretan zbog defilea školjki pred pragom,
imućan od pravljenja jarbola i divljeg meda.
A kada upozna rimske bogove na rivijeri,
buduće zetove, ispratite ga u kuću od soli
jer će misliti da je pijan.
Gospe moje sredozemne,
sa Korčule, pred Perastom, one iz Palerma -
kad se preodjenete u termama i postanete djevojčurci,
oprostite neznavenom za uvrede iz bijesa.
U modroj svili unutrašnjih pučina
- u čijoj kolijevci proplakaše
znani i tajni svjetovi -
zubi svih varvara, podivljalih balkanskih goniča,
biće ogrlica od alabastera.
Gospe, mati moja, bilo da ti se pokloni ili pljune,
tresni mu šamar da prebroji sunca
i korale na prstima, otrijezni se
i bude mi brat sa repom kentaura na palubi.
Kažu pomorci, srećan je pas na plovidbama...
* Odgovor na esej Jovana Vave Hristića Čovjek Sredozemlja
