BEZ KRILA
Sveli smo postojanja
u aplikacije
i mrežna pokrića...
Prijava u ...
i formular za...
Recepti ka sreći,
tandara-mandara.
Transcendentno uzalud
iseljava
atome bića i bivstvovanja.
Nema plodnog tla
za nestale...
Glasnu se ćutanja
u izumrlosti,
kao trag
novih javljanja.
Da sam gusjenica,
predugo bi žuljala
ljuštura...
Spoznatom mjerom vremena
bez krila.
BIJEG
Naša su bića
skladišta
ratnih rezervi,
iskonskog ropca
koji urla na
glad.
Koje to doba
otvara škripu
zamandaljenu...
Oblik se vine
ispred koraka-
otuđen povrati
mimohod.
Karneval u amnionu
vodi osvajačke ratove.
Zemlja iskače iz foldera
besprijekornosti –
vjetrom,
kroz okna,
zamandaljena...
FAMOZNA „BUBA“ PRIPOVJEDAČA
Probudim se-
nijedne linije
na dlanu!
Nalazim ih u kupaonici.
Sistem ogledala je pao –
desni klik i lijevi klik,
mrtva trka.
Ne otkucava ni princip
jin i jang
u sobi gdje pišem.
Paranoja u trendu,
rođenjem zadati tatu-
glasio je naslov članka
tog jutra – (jer samo se
jutrom budim).
Ustati je, ipak, nemoguće,
ekstremitite je skratio
baš Franc K.
Lutajući gen
pronašao je kod
svevremena,
uredno i čitko ispisan!
Što se desilo u priči,
a što sam usnila –
ne mogu spoznati
na rubu prostora za
pisanje
sasvim malog formata.
Dodirnem poetiku
i odselim!
KAO DIJAGNOZA
Učiniću da zakasniš
u ime svega što bi
moglo i trebalo da bude;
da nije kasno,
da ima nade i spasa…
Kao dijagnoza.
Učiniću da zakasniš
onda kada boli
i hod i (p)okret u vazduhu
i u vodi, bez soli čak,
savim prijesno,
miljama dubina jako,
iz neznanja
da takvo svjetsko čudo od
boli
postoji…
Kao dijagnoza.
Učiniti da boli,
bez pre- i bez onog
poslije;
pa pretvoriti u drvo,
sjen, vjetar, neboder…
U slavu veličina i visina
svejedno je tad- već
dockan…
Kao dijagnoza.
Pa šta?
…ako od života napravimo
samo-
Dijagnozu!?
MRAČNA STRANA DUGE
Sunčano i prazno
bez promjene,
zadržaće se…
Krenuti iz čovjeka
na put
teška noćna mora…
Nebohvat žuri
izmicanjem u nepovrat,
zbog pretjerane upotrebe
unutrašnjih dekoracija.
Vraća se poeziji
god i roj.
Stroj u opomeni
i pljesku.
Odšeta um
i vrati se razgoropađen,
pa zasjeda mojom glavom.
Ako prođem ispod duge
(prezirem kad telefonski
poziv
prekine (t)okove!)
sve mi želje pojede
mjesto obroka…
I ostanem na pučini
sa morskom bolešću.
U potrazi za oblikom,
promašim slovo i
latim se oblaka
da me jezdi
mračnom stranom …
Zaslijepi sjaj
na situ
kojem pripada
zlato…
NAJBLIŽE DALJINE
Zatvorimo vrata,
završimo dan,
drugi, deseti, pedeseti…
“u dobru I u zlu”
dok nas zidovi ne razdvoje.
Razvodnjavam jake misli;
rastočene po uglovima
magnetizmom sakupljam…
do bjesnila.
i otćutim.
Trenucima osame
pomolim se…
Ne bi li zidovi I vrata
otključali smisao.
I spokojno pišem u tišini.
Ne obratiš se.
POEZIJA OK(L)OPA
Sve što zavolim
izda ,
starost smrću
ostatak zvijerima…
Prokleto znam
koliko dajem,
predajem…
Obezglavim,
dok pakosno žongliraju
sistola i dijastola
u tijelu poezije.
Mimikrijom mi
praviš poslastice,
drangulije i trista čuda-
želeći da odmah zavolim
praznik iz šešira.
Završen kućanski poslić,
ogledanje pred put,
slasti se još lijepe i laskaju
i klize pod zubima,
kasnije se javi bol
i zvoni i ječi sama
(bez mimikrije).
Kad utiša,
lako je obmanuti,
osim u sjećanju
koliko traje
vječnost
ispod rožnatih nanosa
kornjačina oklopa.
TI
Prešla sam put
crnoj mački,
onoj istoj od juče i
nakjuče
(uvijek je ista),
ako će povjerovati.
Inspiracijom te čekam,
po ko zna koji put,
na skrovitom mjestu
Javne Tajne.
I ne posvećujem se više
polomljenim sitnicama
(pjevanija što su se šminkala
poetikom)
sem mehaničkim potezima
metlom.
Dani, dani su...
a vrijeme im neprijatelj.
Zatisnem silikonom glavu,
obojim se
i promašim avangardu
kao godišnje doba.
Moje su stranice tad
nedostupne,
ljušte ih slojevi magle i
humusa...
Ponavljanje je maćeha,
iako hodam bez cipela,
nije po bontonu
život izazvati na
paradoks.
Po zidovima plutaju ribe
i istražuju svjetlosti.
Izmigoljim nasuprot,
dok u ćošku Tajne
prazna stolica
zasijeda o(če)kivanjem,
i učaurim se
u naslovu.
Voliš me
kao da si tek otkrio
nešto dugo traženo,
pa nudiš
rijetke plodove i
poslastice
tek pripitomljenom biću….
Volim kad voliš
barok u mojim očima,
i kad se ogledam u tvojim.
Nevažna su godišnja doba
za bosi hod
po divljini koju smo
izmislili
(svake bi je cipele
oskrnavile).
I strasti koje uobliče
najapstraktnije pojmove,
dok ostale izmještam iz
tek stvorenog raja,
a naručja mi puna
izmaglica
u odupiranju mome stisku,
i već bježe ka planinama
da se sjedine sa
bjelinom....
Pod temperaturom
Zime haluciniraju,
U mojoj saosjećajnosti.
STANKA
RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ rođena 1977. godine na
Cetinju. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski
jezik i književnost.
Učesnik je brojnih festivala i pjesničkih
susreta među kojima su: “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, “Ratkovićeve večeri
poezije”, “Trg pjesnika – Grad teatar Budva”, “Makarijevo slovo”, Međunarodni
Beogradski festival poezije – “Trgni se! Poezija” , “Festival poezije mladih” –
Vrbas, “Prvi regionalni pjesnički susreti” – Brčko itd. Takođe, dobitnik je priznanja i nagrada
na festivalima poezije.
Objavila je tri pjesničke zbirke: “Nijemo govori
ljubav (INTER NOS)” 1998. godine,
“Pjesme” 2003. za koju je dobila nagradu “Spasoje Pajo Blagojević” i
“Tajna polomljenih sitnica” 2012. godine. U štampi je personalni karusel -
zajednička zbirka pjesama četiri autorke, od kojih sam jedna i ja.
Neke pjesme su joj prevedene na engleski,
albanski i slovenački jezik i objavljivane
u mariborskoj reviji za kulturu i
društvo “Dialogi”, zatim u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i
društvena pitanja “Ars” , “Književnom zapisu”, u “Inflight” magazinu i drugim.
Radi kao organizator književnog programa u
Narodnoj biblioteci Budve. Živi u Podgorici.
