Neko, Aleksandra Roćenović

Jednom mi je neko govorio o pjesmi,
Kao o ženi.
Milujući riječima sve njene obline,
Zanemarujući nedostatke.
Jednom me je neko vrtio u krug,
I svirao gitaru.
Jednom su nekom moji mirisi nedostajali,
Onda kad me nije bilo.
Jednom je u meni stihija
Neodoljivo gorela,
Jednom sam bila najljepša,
Dok drugi nisu bili.
Jednom su pogledi govorili više od riječi.
Jednom se neko uplašio odricanja,
Pa se odrekao mene,
To nije boljelo.
Nije ni bila ljubav, ali je bilo nešto.
Možda u riječima ili pogledu,
Možda u osmijehu ili govoru.
I opet se izgubio
U gužvi,
Kao neko
Meni.
A ja nikad
Ništa
Njemu.