Izuzimajući Brodela i Drisena, malo je koji naučnik tako duboko i sa oprečnih istorijskih tačaka, precizno i analitično, ispitao kulturološke ravni, geopoetičke prilike i veličanstvenu civilizacijsku raskoš ali i stagnaciju Mediterana, kao što je to Žorž Dibi u kapitalnoj knjizi Vrijeme katedrala. Član Francuske akademije nauka i najlucidniji istoriograf, ne samo u njegovoj domovini, u ovom radu posebno svjetlo baca na višestrano nasljeđe kultura Mediterana i njegove smjernice kroz vrijeme, potencirajući neponovljivo svojstvo mediteranske kulture da uveliko apsorbuje, potčini i prisvoj važniju etničku grupu i njene kulturne korijene i autentičnost, egzistirajući na permanentnoj fluktuaciji duhovnih razlika među bliskim entitetima. Kao mnogobožačko žarište, epicentar monoteističke religijske doktrine čije se ekspanzija prelila daleko preko njegovih obala, te klica uzvišenih oblika svjetovne kulture, Mediteran danas predstavlja njihovu mirnu luku budući da im tendencije globalizma, naročito jezičkog, ne idu u prilog. Preostaju, dakle, hramo vi, antikvarnice i muzeji Sredozemlja, jedini svjedoci negdašnje liturgije misli i duhovnosti u vremenima postindustrijske kobi. Zamislimo samo jednog slikara ili kompozitora, pjesnika ili skulptora koji iz Osla, Moskve, Brisela ili Londona, kroz snohvaticu traži Aleksandriju, Veneciju ili Istanbul, kako ga obuzima strast ostavljanja tragova u pijesku tog nekad planetarnog mora. Možda to kroz lupu povijesti sagledava avanturistički hod bogova ili antičkih kipova po nevidljivoj žici stvarnosti. Još od obzorja vremena, Sredozemlje opsijeda, ne samo njegove autentične narode, već i one sa periferij e zbivanja, stimulišući čak i njihovu sirovost da upoznaju šare globusa, kožu broda, osjete miris limuna, čuju adađo morskih struja i dodirnu zlatne sekstante pomoraca, onih slutitelja novih svjetova uslikanih na pijesku. Zato, recimo, ni malo ne treba da čudi podatak vezan za vladarku naroda stočara u Viksu kojoj je od životne važnosti bilo posjedovanje bronzane vaze namijenjene zagrobnom životu. Željela je, naime, ta osiona i raskalašna vladarka, svjesna ko je i kome pripada, obezbijediti mjesto u albumu mediteranske kulture, svjetlosnim godinama daleke. Međutim, da čari, izazovi i grandiozna civilizacijska zaostavština Unutrašnjeg mora mogu biti itekako kontraproduktivni pokazuje primjer Rima, civilizatora, nakon stoljeća i stoljeća razorenog usljed predalekog ostavljanja kockica iz mozaika svoje, mediteranske kulture. Nije Rimska imperija niti Grčka stvorila Mediteran već obrnuto. Rimski putir pun carskog vina ponuđen graničarima ratobornih Ostrogota i Vandala, Longobarda i Franaka neće ih oplemeniti, daće im još žešću snagu u pohodu na Rim. Ipak, dovodeći u red svoju retoriku, usklađujući je sa latinskom i obnavljajući porušene terme i akvadukte, svi osvajači Sredozemlja odricali su se svog ontološkog portreta i običaja i preuzimali znatno privlačnije – mediteranske, što ni u nekim savremenim okolnostima nije izuzetak.
Izazovi, koje nudi ovo more donose, bogatstvo, slavu i avanturu. Vođen time, Klovis, pred smrt, naredio je svojim ratnicima marš do južnog mora, ne samo zbog terora i pljačke, već iz razloga da se njegovo lice ogledne u moru plime kultura i osjeke osrednjosti, oživljavajući tako pomen na sopstvenu dominaciju. Upravo zbog takvih primjera, smrt na Mediteranu nije strašni usud ili bogomdana konačnica čovjekovog traganja za sobom, već, prosto, prelazak u drugi san. To je, izvjesno, transonirički fenomen, intermeco u žagoru svjetova i lijek od vječnog cirkulisanja talasa pod kožom. Mišljenja je Dibi da ni svi engleski hodočasnici u VII vijeku, nakon dugog putovanja do groba svetog Petra, nijesu tražili samo spasenje već im je na umu bio Rim sa svojom umjetnošći, za Karla Martela na narbonskom tlu presudan nije bio plijen, kao ni za Pipina, još manje u liku Karla Velikog prepoznaćemo potrebu vladara da u osvojenom Vječnom gradu bude izvikan za Augusta pored toliko pitomih i svetih krajeva. I tako u nedogoled, želja za tajnama, sakralijama i uresnim čudesima Mediterana, lučom svjetskosti, nadahnjuje izvanjce i pokreće jedne za drugima. Tu, u lavirintima Sredozemlja, Brodelove planete, vidimo Vilijama Orleanskog, viteške pohode, heroje Burgundije i Sampanje, podanike kralja Njemačke u Toskani i Laciju, poklisare ruskih careva, pustolove iz Normandije što u Palermu tražiše raj, krstaške oklopnike pred kapijama Jerusalima, borce sa Hristovom zastavom dok šire evanđeosku religiju radije u zemlji katara nego li u Livoniji, duh Bajrona i naše pretke, one otmjene Crnogorce u dronjcima izginule pred kapijama budvanskog kastela, pod komandom svetog Petra Cetinjskog, opijenog činom prisustva u riznici vječitih epoha i svjetova – Mediteranu. Znam, morao se zbog odluka velikih sila povući, ali je svojom korotnom kapom zahvatio malo pučine da je više ne sanja. Odlazeći u brda neki njegovi vojnici nosili su, vrlo pažljivo, more u spojenim dlanovima i kasnije ga, pred ikonom, za krsnu slavu umjesto svete vodice, koristili. Opčinjeni i skamenjeni viđenim gradovima i bazilikama, dodirnuvši putenost kipa ili durbina, nasladivši se nektarima neke plemkinje, nimfe ili kurtizane, i nesvjesni toga, osvajači Mediterana bivali bi poraženi samim svojim prisustvom u jezivoj ljepoti postanja civilizacije. Svaki opljačkani eksponat bio je živ, bar u ceremonijama, dok se, nasuprot tome, dominacija mediteranskog nad domicilnim sagledavala u naizgled banalnim detaljima, nekoj kameji uglavljenoj na krstu ili Ovidijevom stihu koji bi oplemenjivao neku lokalnu popijevku.
Kao neprikosnoveni basen preporoda, Mediteran svojom prosvjetljujućom misijom uspijeva reformisati konzervativnu svijest velikog dijela zapadnog svijeta. Ta njegova snaga posebno tretira Njemačku i Francusku kada je u njihove kulture vraćen duh antičke umjetnosti. O oslobađanju gotičke umjetnosti čudovišta i himera izlišno je govoriti.
Harmonizujući narate prošlosti, sadašnjosti i budućeg doba, što se najbolje vidi u postavci bronzanog spomenika Marku Aureliju na Kapitolinskom trgu iz Mikelanđelove vizure, mediteranska filozofija počinje emocije podređivati vrlinama i umjesto mumificirane starine opredjeljuje se za obnovu gotičkih, a ne rimskih (!) hramova, ukida latinski jezik u liturgiji. To nas dovodi na prag romantizma. Početak XIX v. karakteriše okretanje Sredozemlja faraonskom Egiptu i njegovim enigmama, potom u prvi plan dolazi borba za nezavisnost Grčke, vrlo je izraženo interesovanje za tursku tradiciju koja je neizmjerno zadužila Mediteran (sjetimo se Engra inspirisanog haremima) i otvaranje prema Magrebu gdje je zapanjeni Delakroa tvrdio da je srijetao žive Latine. Put ka mediteranskom istoku nastavljaju Žid, Flober, Herval i drugi i, kao za Zlatnim runom, tragaju za antipodima akademske antike, vjerujući u sablasti iz sopstvenih fiksacija. Tada uviđamo efektnije parodiranje kretanja zvanične umjetnosti. I tako, u čudesnim ciklusima borbe Heliosa i Lune, od Gilgameša do Gagarina, smjenjuju se osvajači i branitelji, krv i mastilo, apokrifi i sveti zavjeti knjiga, harfe, kipovi i ljudi zamijenjenih uloga, brodovi u moru i boci, umjetnost i kič, lascivni dinasti Burboni u Napulju, ljubavi i incesti, naranče u grudnjacima plemkinja i kraljevi berači, maska i ego, arene i blagovaonice, bezvremeno vrijeme u pelerini talasa i istorija pobjednika, ratovi i ljubavi, sahrane i festivali, orgije i skupštine mudraca, konkubine i djeve, maslina i palma, orfeji i dvorske lude uvijek aktuelne, sve je Gordijev čvor, sve uslovljeno svime i pojedinačno, viđeno kroz odškrinuti turbinel, tu raskošnu školjku što sudbine svjetova osluškuje.
Neprekidni udarci Ahilovog mača o Hektorov štit, ukrašen ornamentima ljubavi, osuđeni su na integraciju mita i prouzrokuju varnice u mrklini prapočetka i rađanja svijeta. Otjelovivši jutro civilizacije, te iskre nas prosvjetljuju i njima dugujemo jutro nakon kraja. Isus je, kako kaže Biblija, poput Demostena, u osami, smirivao mora, samo zbog toga da u njima ostane njegov lik u trenutku kad napusti pastvu nedostojnu Mediterana. Mi smo Mediteranci, no Mediteran više nije Mediteranaca.
Boris Jovanović Kastel (1971). Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i postjugoslovenske književnosti. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje stekao je u Podgorici.
Objavio je knjige poezije:
Kad zamirišu kajanja (1994)
Prstenje pomorja (1995)
Fusnote južnih zvona (1997)
Anatomija sredozemnog dana (1998)
Mediteranska agenda i proricanje prošlosti (2000)
Mediteranski heksateuh (2003)
Ego mora (2004)
Vjenčanje sa sipom (2007)
Neptune’s spear (2007, izbor iz poezije na engleskom jeziku)
Mediteranski indigo (2008, izbor iz poezije)
Ručak na hridini (2010)
Kosilo na čeri (2014, na slovenačkom )
Beskopnik (2015)
Pozivno pismo suncu (2016)
More u naručju (2017)
Objavio je i četiri knjige izabranih eseja:
Pergament od sireninog poprsja (2000)
Peta strana juga (2005)
Ogledanje u bonaci (2009)
Mediteransko prosvjetljenje – naš Mediteran, kompas sudbine (2012)
O poeziji Borisa Jovanovića Kastela objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).
Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003). Eseje objavljivao niz godina u dnevniku Pobjeda.
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, albanski, mađarski, makedonski i slovenački jezik.
Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas (Narodna biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica), Antologiji savremene slovenske poezije na slovenačkom jeziku (Međunarodna revija za poeziju, Rp. Lirikon, Velenje, 2010, u izboru i prevodu Petera Kuhara), Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku (Izdavačka kuća Onufri, Tirana, 2012.u izboru i prevodu Dimitrova Popovića), Antologiji južnoslovenske poezije Twoja chwila na poljskom jeziku (Tvoj trenutak, Agawa, Varšava, 2012. u izboru i prevodu Grzegorza Latuszynskog) , dvojezičnoj češko-engleskoj Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja se izučava na mnogim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…
Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine.
Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri) objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016) objavljena je u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice. Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD-a. Knjigu poezije More u naručju(2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram posvećenoj savremenim regionalnim i evropskim autorima. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi.
Italijanski časopis za svjetsku književnost i ostale umjetnosti Margutte, u oktobarskom broju 2014. godine, u rubrici Svjetski pjesnici, objavio je Kastelovu poeziju na italijanskom u prevodu Marije Tereze Albano i engleskom jeziku u prevodu dr Vladimira Sekulića i prof. Julke Ostojić.
Živi u Podgorici.
***
BIOGRAPHY
Boris Jovanovic Kastel (Trebinje, 1971), considered by literary critics the most important Montenegrin poet of Mediterranean origin and prominent name of Mediterranen poetry.
He published the following books of poetry:
The Scents of regrets (1994)
The Rings of Seaside (1995)
Footnotes of Southern Bells (1997)
The Anatomy of The Mediterranean Day (1998)
The Mediterranean Agenda and Predicting the past (2000)
The Mediterranean Hexateuch (2003)
The Ego of the Sea (2004)
Wedding with Cuttle-fish (2007)
Neptune’s spear (2007, selected poems in English)
Mediterranean indigo (2008, selected poems)
Lunch on the cliff (2010)
Kosilo na čeri (2014, poetry in Slovenian)
A man without mainland (2015)
A letter of invitation to the sun (2016)
He also published four books of selected essays:
The Parchement of Mermaid’s bust (2000)
The Fifth Side of South (2005)
Mirroring the Calm (2009)
The Mediterranean Enlightenment – Our Mediterranean, Compass of Faith (2012)
Mediterranean Nobleman, the book with selected essays of local and foreign writers on poetry of Boris Jovanovic Kastel (2010).
He won the Nosside World Poetry Praise, awarded under the auspices of UNESCO’s World Poetry Directorate in Reggio di Calabria (2011).
He was editor of the Montenegrin literature review Ovdje (2000-2003).
He published his essays in the Montenegrin daily news Pobjeda, for many years.
His poetry was translated in Italian, English, Polish, Czech, Hungarian, Albanian and Slovenian.
His poetry is presented in Antology of the World Poetry Nosside , in Italian, as well as in Antology of Mediterranean Love Poetry from the oldest time until nowdays, Antology of the Slavic poetry in Slovenian, Antology of the Montenegrin poetry in Italian, Antology of the Montenegrin poetry in Albanian, several antologies of Montenegrin poetry on wine, women…
A book of poetry in Slovene Lunch on the cliff has announced the 2014 Slovenian publishing house Hiša poezije anthology edition of European poets Poetikonove lire as part of the European Commission. Book of poetry Letter of invitation to the sun has been published in the prestigious edition of the Montenegrin poetry Savremenik the Institute for textbooks and teaching aids from Podgorica.
Italian magazine of world literature and other arts Margutte, in the October issue of 2014, he published poetry Boris Jovanovic Kastel in translation Maria Teresa Albano.
Selected as one of thirty poets of the world for The VI World Poetry Festival in Calcuta (India, 2012).
He lives in Podgorica.
Veb stranica autora: boriskastel.wordpress.com
