******
moja prolazna
varka
kontinuuma praznine
hodam
replikom jezgra
izokrenuta
u
izokrenutu unutrašnjost
porijekla vjerovanja
hodam
misleća čestica
na putanji
među simbolima
mog obogotvornog
uma
zarobljena gravitacijom
granična tačka
univerzuma
nesalomljena potrebnost
sluga vremenu
izvan sebe
žrtvenik
duše zakopane
u poravnavanju
beskraja
*************
Iz larve uma
presvučena u svijet
kao mračna puzavica
predsobljem mraka
se ispuzam
niz grane krika
tamne supstancije uma
oko neurona
spiralno vrtim
niz svijet odricanja
kičmenom moždinom
sudbine
puštam lišće
kroz kapilare
svojih prstiju
pokucam
na jagodicama
i uđem tamom
veličanstveno
u svoju knjigu
kroz
veselo bratstvo
smrti
prepoznaješ li me
********
***
(Vincent van Gogh)
Raskopčana strijela
odapet hod lutalice
brazda
moje sjeni
u susret tkivu
razuma
raskrivena
tajnom
metafora
paralele prostora
pohranjenog
jednog
trajanja čula
posvojenih memorija
marljivaca zaludjelih
neimara slika
pod hladnoćom
mojih žila
izuva misao
svoje obline
popunjene bezvremenom
prečešljana
počiva
plava raskopčana
svijetlost volje
zakivena
u
molitvenu tišinu
otisak
u
ništa
otisak pust
čude se sjenke
*******
Boemska
crna zastava uhoda
ravnicom
ogoljenih sjećanja jezdi
pod njom
moji gonioci
dolaze
lovci
na snove
na rane
da obiđu ćeliju moju
oskrnave mi blagodat
snova
mrvica mira
što pred njima skaču
u ambis svemira
posjetih
zaspalo spokojstvo
na oglodanoj postelji leži
nad njim bdiju
ledena lica
zapazih
u ogledalu
ostatak svojih skica
kako mi strogo prijete
na repu od vremena
zaurla
poljubac pozni
misao uvija materiju
hladna noć grli svijest
to preobražava se čarolija
pusti svijet i prevara
zato
bjesovima svojim
daću
pobunjenu sreću
omamu za
lakovjerne
pajace
pijance
samce
neka se hrane
psi razjareni
********
Ustaje jutro
iz postelje ustaje jutro
san me iz noći prati
kao loš znak
otprhnu sa prozora bijeli golub
proboden mojom sjenkom
jedan hladan gutljaj života
za danas biće dosta
čekam
da što prije dođe
ona strašna
ura smrtna
što me proganja
sa kikotom nesretnim
cvili na vratima od bola
izgužvana
rekvijem bezmjerjem odjekuje
i podižu se kapije
moćne arene smrti
ali tamo
lavovi moji
jutros
nijesu gladni
čujem
to
šapću im
moji anđeli
******
Grijeh je glas prizvan
u ovoj dobi što skriva
protiv sudbine pregovor
u kobi
kada mrzim nemoći svoje
kada mrzim dušu
što iz mene kopa sjeni
u kutu
mrtav sam duh
na stolici samoće sjedim
vrijeme je da ustajem
a
kako ću te pronaći kroz privide
kako znati da si stvarna
u mnogoliku sto ogledala
tvoga lika
i ko koga će prvi birati
kada život nas predstavi
napudran
teatralnom šminkom univerzuma
nesvakodnevna
puna čistog bijesa
sve tajne tvoje i grijesi
i tvoje granice
sad su zatočene zvijeri
taoci mog srca
to sve ti otimam
ne dam
zbivam
ljubav bez vremena
a nijesam htio tuda
jer znam
kada te uvedem
u sve svoje
raspem se u svijet
i shvatim
da me nema tu
za tebe
ja sam čovjek
protivan pravilima
pustolov
čudak iz beskraja
u svetoprostoru
pojeo sam sve čestiice
svoga mraka
hodao sam u lov
uzdama vremena
sa dviljim psima Hada
za lavežom sjećanja
na sadržaj svog uma
izručen
voštanom
sebi
jer
mnoge sam duše
u ljubavi dužan
Tatjana Vujović Kostić rođena je 1973. godine u Nikšiću.
Završila je Filozofski fakultet u Nikšiću, odsjek filozofija.
Na međunarodnom konkursu u Beranama 2009. godine ušla je u uži izbor za nagradu „Najljepša ljubavna pjesma“ .
Odlukom Savjeta Međunarodne umjetničke kolonije "RIJEČ U KAMENU" Pag (Poljana) 2016. godine, pozvana da se predstavim knjigom "BONUM ULTIMUM" i da u daljem programu održi predavanje na temu Umjetnost i filozofija
Članica Udruženja književnika Crne Gore, Književne zajednice "Mirko Banjević".
Prvu zbirku poezije "Vrijeme tišine" objavila je 2009.godine. Slijede zbirke "Posjednik svoga tijela" (2011) i "Bonum ultimum" (2015). U najavi je sledeća knjiga "Sretanje vremena".
Pjesmom "Prošlost crta i ustaje jutro" ušla je u antologiju "Ženski vidokruzi" akademika Žarka Đurovića.
