Želja
Da mi čitaš Žaka Prevera
dok u pola pet sjedimo goli
na tvojoj terasi na periferiji grada.
Da pijem već ohlađenu kafu
dok na ulici čujem
prvi automobil
uništavajući pritom misao
da smo jedini ljudi na planeti.
Da te crtam
dok čitaš,
da se nasmijem.
A ispred nas da se grad rađa
u novo jutro, sa novim suncem
"Na Zemlji,
ovoj Zemlji koja se u zvijezde računa."
Tamo gdje umiru jutra
Razliju se boje sjena
po zidovima sobe.
U tom sam trenu
vrlo ranjiv i glup.
U svitanjima teške jeseni
ja nemam šta da kažem.
Dok se pali plamen na horizontu
ćutim u hladan jastuk.
I vrištao bih, ali isključio sam ton
dok svjetlosnim brzinama
unutar kazaljki neko trči.
Možda mi se čini?
Pa daj,
razlikuj se od "možda"
stvarnosti.
Makar ovaj put.
Ništa.
Samo još jedan
apstraktan film.
Dok krvare usne
i dok sjene plešu
postajem sjećanje ili sam živ?
I gdje sam to ja nestao,
u 04:20?
Tamo gdje umiru jutra,
svi su ratovi završeni.
15.06.
Tražeći skripte za
ispit koji odlažem godinama
našao sam tvoje
o anatomiji ljudskog srca.
Podvukla si
sve najvažnije sentence,
ali zaboravili su da ti napišu
kako srce pored
komora i pretkomora
ima i jednu sakrivenu između,
u kojoj umjesto krvi
nalazi se nešto čovjeku nepojmljivo.
Nešto od čega se umire,
ali nešto od čega se živi.
Ne krivim te, naravno
zaboravili su da napišu
pa ti to nisi znala.
Zato si i otišla
položivši ispit
o anatomiji čovjeka,
bože tek sada vidim
kako je medicina površna stvar.
Moskva te je trebala
i ti si njih trebala,
jer oni znaju više
i oni znaju bolje.
Budalo...
Sreću si pronašla
udaljena kilometrima
u ruskom soliteru.
Ponekad se upitam,
koliko si ostvarila
da li imaš nekog
sa kim gledaš filmove,
ko ti priča priče
i u zoru pokriva da ne nazebeš.
Jer ja sam sreću mjerio
širinom tvojih bokova,
dubinom tvog uzdaha
i kao dijete crtao mape
po tvojim leđima.
Ipak, istinu je pričao
jedan pijanac na uglu Karađorđeve
kada je odvaljen od života
rekao:
Niko nikog
ne voli zapravo.
Slika Igra svetlosti i senke, Rašad Alakbarov