Solun.
"Egejski
biser", danju je istovar-utovar.
Tesaloniki, Solun,
Selanik.
Mahmurluk starih
kapetana.
Katarke zabodene kao
čiode u nebo.
Nostalgije
tajanstvenih dalekih putovanja.
Matrikule, mastika,
leblebije.
Krčme i šeš-beš.
Tetovirane ruže, srca,
Havajke i nimfe na mišicama mornara.
Osmijesi i suze za
palubama koje odlaze.
I s kraja na kraj
kule vavilonske i palanke balkanske (i grčke, i turske i cincarske i
makedonske, i amautske) prodaja i preprodaja, aščinice i robne kuće, pente,
dekapente, "blaupunkt" i roštilj, i grčko ćufte, i doner kevap, i
janjetina pečena i halva ćetena.
I banke, velike
malehne.
... "I malehne
dragane u kvadratnoj sjenci fasade jedne banke, dunje ranke, kruške
karamanke..."
I
s kraja na kraj duga šarena crijeva sokaka neke čudne balkanske urbanizacije
koja kao i da nije drukčije prenošena od kasabe do kasabe, nego se širila
stjenicama i epidemijom.
Luka je noću
osvijetljena školjka na cmom žalu.
Noću
je Solun džinovski splav koji se, gonjen sretnim vjetrom niz Vardar, krišom
spustio na obale ovoga mora.
Solun
je noću stara galija pokrivena ćeramidom. Na njenim jedrima spava umorna
matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova.
Sita od poljubaca -
malaksala od usluga - osiromašila od požara.
Sjeća se samo da nije
bila "ni nevina, ni tanka" kada je došla lađa francuska.
I
noćas još pamti Mikru, Zejtinlik, srpske borce, poali d’Orian i čedne junake u
šajkačama koji su u noćima solunskim, na istrzanim krilima frontaškog sna
prelijetali sve tri vojske moćnih careva i mjesecima i godinama dolazili u Šumadiju i na Moravu, svojoj kući bijeloj; proklinjali rov i žalili za
ratovanjem u Mačvi, "kad poginulima nije odmeravano mesto gde će
počivati njihovo telo i kada je njihov pogled na umoru gledao nebo celo".
Sjeća se:
sanjali su svoja sela
ravna i u zatišjima sadili lijehe luka i paprike;
na domak bugarskih
topova, s večeri sjedili u svojoj "bašti";
ginuli, pravili česme
u hladu velikih bukava Sultanije Kulbeleri;
voljeli Francuze i
zajedno s njima umirali od njemačkih haubica.
U uglovima hrastovih
lajsni solunskih dućana fotografije vojnika sa nakarminisanim usnama i cvijećem
u ruci. Uokvireno zeleno lice oko lažnih crvenih cvjetova. Plavo akvarelisane
oči četvrtastog podoficira i žute čauške zvjezdice na ramenima. Ivicama
izblijedjele nezgrapne posvete i datumi. Nad konjanikom ukrašene ratne zastave
u boji i kliktavi orao u letu nad šapkom.
U gladnim mediteranskim
ćorsokacima iza beaz-kula, u uskim izlozima sirotinjskih fotografa periferije,
na formatu šest-devet, kunjao je jesenas bubuljičav evzon sa brkovima a la
general Pangalos pritiješnjen kraljevskim parom u lijevom i desnom ovalu.
Njeno kraljevsko
veličanstvo iz dubina raskošnog hermelinskog dekoltea smješka se na gardistu
srdačnim smijehom njemačke djevojke sa sela.
Kralj je lijevo,
umoran i odsutan s monoklom na desnom oku i državnim brigama na umornom čelu
monarha. Tri reda domaćih i stranih ordena i lenta nekog uglednog pravoslavnog
svetitelja.
Dva pješadinca u
avijatičarskim kapama čuče na koljenima u aparatu od debelog papira sa amblemima
kraljevskog ratnog vazduhoplovstva i putuju na vijeki-vijekova modrim visinama
Levanta iznad kreveta memlj ivih gostinskih mutvaka po Epiru, Tesaliji i
Trakiji.
Volšebni čarobnjaci
periferijskih ulica, skverova i izgubljenih balkanskih mahala u crnom plastu
iskrpljenih truhlih čaršafa.
Opsjenari što
nedjeljom popodne i subotom dopodne plašljivoj seoskoj djeci puštaju ptice iz
smeđih muzejskih kamera i pola stoljeća uporno ruše stroge dvorske ceremonijale
na radost i diku malih poreskih obaveznika i vojnika spretno ukomponovanih (bar
jednom u svom hudom podaničkom životu!) u državne ambleme, grbove, zastave,
ratne (slavne) i obične (svakodnevne), i pantljike (šarene) na glatkoj
staklenoj površini starinskih fotografskih ploča među dekorisanim bračnim
profilima i anfasima krunskih glava.
Plava svjetla se pale
i gase...
"Kit-..."
"Kit-Kat"
"K...-Kat"
Šta je to.
"Kit-Kat"?
"Kit-Kat"
je bar, kabare, dansing, varijete, "Kit- -Kat" je "zvijezda sa
Majorke" senjorita Končita del Monte Grande sa kastanjetama, pantljikama,
vještačkim grudima i menđušama. "Kit-Kat" suma- lehne i velike Lisi,
Lulu, Lole, Lele, Marženke. "Kit-Kat" je ćumez, pajzl, špilja, rupa
pored pristaništa. "Kit-Kat" su "...čuveni specijaliteti... najbolja
strana jela i pića... Za što bolju posjetu moli direkcija..."
Ipak, otišao sam u
"Karavan"...
Neki Nubijac je na
podijumu gutao vatru i na kraju je pojeo sablju dimiskiju.
Aplauz.
Poslije su igrale
dvije Arapke, pa šest Njemica, pa tri Grkinje, pa opet Njemica, pa jedna
Grkinja, pa jedan Arapin, dvije Njemice, pa tri Njemice i dva Arapina ili
obrnuto...
Neki Čeh obučen kao
Meksikanac gađao je svoju ženu noževima i uvijek je promašio. Na kraju je uzeo
baklju i zapalio ženu.
Uzalud!
Žena nije uspjela da
izgori.
Aplauz.
U loži pored muzike
sjedi bogati trgovac sa veoma mladom djevojkom i zabavlja se... Njene oči su
zelene kao jezera velikih hidroelektrana. Bogati trgovac mogao bi biti otac
mlade djevojke. On bi mogao biti i više nego njen otac. Bogati trgovac bi mogao
biti njena majka.
Program je završen.
Truba cvili kao
isprebijano kuče.
Ministru su pomogli
da ode u toalet.
Neki bivši ministar
koji je sjedio sam u loži pojeo je velike količine kikirikija. Sada se čisti od
trunja.
U ponoć počinje
svetkovina rok en’rola.
Ludilo objave doboši.
Trubač leži na podu.
Ziponi zastiru
zadivljene vidike...
Jedan mladić je
skinuo košulju. Vrhovi djevojačkih cipela dodiruju plafon. Gomila mladog mesa
vrti se kao u ogromnom mikseru ograđenom šper-pločama po kojima su islikane
neodjevene žene.
Neko je na zidu
naslikao Neptuna bez kupaćeg kostima. Trubač se valja po podu... Klavirista
krišom jede sendvič...
Nikad mi neće biti
jasno zašto se ova igra pleše stojeći.
Noćas su ulice
puste...
Nema ni lampaza, ni
popota, ni papaza.
Mrtvi su
"Odeon", "Beaz-kula", "Olimpos Palas",
"Kristal", "Floka" i staromodne zavodnice madmoazel dokter
i Mata Hari.
U varijeteima nema
Francuza, Srba, Senegalaca, Engleza ni Rusa koji su sedamnaeste ovuda prosipali
krv i šampanj i nazdravljali svojoj smrti.
Noćas u baru sjede
tri Nijemca.
Neko uvijek putuje na
Istok.
Kao vojnik.
Kao turist.
Mornari pjevaju neku
pjesmu kao da zapomažu.
Sve pjesme od Bagdada
do Gradiške liče na kuknjavu.
Bogato uramljenu
gojnu ljepoticu u crvenim papučicama mazi lepeza presamićene haremske crnkinje
šiljatih, zavađenih dojki.
U daljini jezero, na
jezeru ostrvo, na ostrvu fontana, u fontani bazen, u bazenu zlatne ribice. U
desnom uglu ime i prezime majstora, datum...
Smeđa stjuardesa sa
Kasandrovog plakata neodoljivo preporučuje da holandskim superkostelejšnima
otputujemo odmah u San Francisko, Buenos Ajres, Hongkong, Kairo, Pariz, London,
Beč...
Noćas su sa prastarih
ljubičastih tapeta padale otrovane muhe.
Mornari plaćaju.
Narasprodaji
ljubavikupuju djevojke i odlaze...
Talasi na modrim
krpama odnijeće pustolove, galije i luku u daleke tamne dubine Egeja, u najplavlje
plavo srce najstarijih voda i pjevati im do kraja ove noći serenade.
Samba dočarava
krajeve i mora koja, možda, nikada nećemo vidjeti.
U ponoć se oglasi
mjesec, izbrijan, bahat i zadrigao kao bogati trgovac iz Smime, prošeta nebom
Trakije kao svojom čaršijom, pogasi sva svjetla u svodu, obljubi jednu po jednu
sve malehne zvijezde i zaspi sam na bijelim dušecima Kajmakčalana.
Ostane samo trag
njegovog žutog mirisa.
I prati nas odavde do
fajronta.
