NOĆ IZ LAPIDARIJA
1.
pod čempresima
ostaci klesarskih nježnosti
sa utvrda i stela nadgrobnih
sa krstionica
portala i oltarskih ukrasa
kamenje značajno
veliko
ali za dušu teško
i nema vremena ovog
niti drugog
u čije temelje gledam
na jednom grobnom kamenu
(kraja svijeta i simbolu besmisla)
ime polomljeno
kao pogođeni glasnik
čija je poruka naglo prekinuta
i slika koju nazirem –
linija
i tri nejednake zvijezde iznad
i uništena slova sedam stihova
samo posljednju riječ slutim
- NOĆ
na kraju sedam redova života
molitva
za nenamjerne vjernike
za pogled i šapat
ili ćutanje
AKO SE BUDEMO VRAĆALI
neka moje godine
i ovu poruku
čuvaju zmije
jer se moramo dugo vraćati
i bez žurbe:
do starih zapisa
i posljednje ljubavi
do putokaza za trgove lovora
magnolija
i svitaca
do pedlja svog prostora
makar se nikad više ne vratili
važno je da smo krenuli
krenuli smo
kad nam je kajanje ostalo
jedini događaj
(i mrtvi san samoće
đe je sve bezlično)
kao kad nam nestane
na pragu starosti ljubav
(drhtavija jer nije smjela biti)
ili kao kad smo u suvo lišće parka
sigurni da nema više groma
ni šapata od kojeg će planuti
kajanje kao da nas je
dvosjekli mač rizika
udario pljoštimice
pa čujemo među zvijezdama
cijuk imena koja se brišu
što mu se nit kida među raskošnim
navezima stiha
kajanje
Gospo
samo kajanje
u moru je
talas od sirene
došao mnogo poslije njene pjesme
i zato sam plutao bez zova
i načina da odredim sudbinu
povratkom u predio sa crkvom
đe je mirna voda jedne krstionice
uzalud čekala odraz nježne kože
znaš
niko nije dodirnuo našu tišinu
sami je nijesmo prepoznali
u sopstvenim predjelima
i beskraju
u njenoj posljednjoj priči
ništa lakše ne vene
od vijenaca tvoje iluzije
moja Gospo
i dok se budemo vraćali
nestajaće nas u trajanju nesklada
ispod sjećanja
(koje već počinje da boli)
i trave
i mojih riječi uzaludnih
kao zvono na crkvi
tamo đe nema ni vjernika
ni boga
(jer je sve umiralo
a rađala se tišina)
tišina
Gospo
oko tvoje ljepote
začuđujuća
ako se budemo vraćali
učinimo dugim to putovanjem
neka se cijepaju jedra
i padaju jarboli
i ništa neka ne ostane
u uzburkanoj vodi
na obalama neka vjetar ubija tišinu
u ljušturama kuća
i šumama lovora
sami smo stvorili ovu bajku
Gospo
i sad joj možemo pogledati
duboko u srce
i neka nam ostane
makar se nikad više ne vratili
važno je da smo krenuli
navezima stiha
kajanje
Gospo
samo kajanje
u moru je
talas od sirene
došao mnogo poslije njene pjesme
i zato sam plutao bez zova
i načina da odredim sudbinu
povratkom u predio sa crkvom
đe je mirna voda jedne krstionice
uzalud čekala odraz nježne kože
znaš
niko nije dodirnuo našu tišinu
sami je nijesmo prepoznali
u sopstvenim predjelima
i beskraju
u njenoj posljednjoj priči
ništa lakše ne vene
od vijenaca tvoje iluzije
moja Gospo
i dok se budemo vraćali
nestajaće nas u trajanju nesklada
ispod sjećanja
(koje već počinje da boli)
i trave
i mojih riječi uzaludnih
kao zvono na crkvi
tamo đe nema ni vjernika
ni boga
(jer je sve umiralo
a rađala se tišina)
tišina
Gospo
oko tvoje ljepote
začuđujuća
ako se budemo vraćali
učinimo dugim to putovanjem
neka se cijepaju jedra
i padaju jarboli
i ništa neka ne ostane
u uzburkanoj vodi
na obalama neka vjetar ubija tišinu
u ljušturama kuća
i šumama lovora
sami smo stvorili ovu bajku
Gospo
i sad joj možemo pogledati
duboko u srce
i neka nam ostane
makar se nikad više ne vratili
važno je da smo krenuli
Foto Radio Dux
