Vidim – ljudi su odjedared nastali lijepi,
a sjećam se, prije stotinjak godina,
mnogo je bilo sakatih, kljastih,
hromih i ćoravih, grbavih, krastavih…
Čitavog čovjeka gotovo da nisi mogao sresti.
Bar ne u mehani ili na drumu
kojim su lutali hajduci, pustahije.
Narod se, jednostavno, proljepšao.
Nema nepravilnih, razrokih, hiljavih,
sklonili smo negdje čak i sumanute,
gotovo da nijedan razuman ne muca
u iole pristojnom društvu
ili na javnom mjestu.
Gdje nestadoše tolike nakaze,
mnogobrojna čudovišta?
Gdje su oni s jednim okom,
bez nogu gdje su invalidi?
Na sreću, pamet je ostala ista
te se misao oslanja na silu
baš kao u prvo vrijeme.
I to me tješi, čini me spokojnim.
Jer prije hiljadu godina bio sam Barbarin,
koji se iza granice, limesa,
iskreno divio Rimu.
Bio sam Hun i Avar, Got i Vizigot,
bio sam Travunjanin, Druid, Gal i Dačanin.
Liburn i Delmat, Japod, možda Ilir.
I tad sam se prvi put upitao –
kako bismo izdržali dobrotu,
mi koji smo od pamtivijeka
na zlo naviknuti?
Ovako znam – sve će,
ma koliko postalo prekrasno,
jednako biti poharano, razoreno,
popaljeno, opljačkano, uništeno.
Kad dođe čas koji će svakako doći.
Kad se oglasi rog u mračnoj šumi
i iz šipražja izmile prikaze s močugama.
Podlaci na čelu s herojem.
30. decembar 2000.
Čađ, Samizdat, Beograd, 2017.
Slika Il ritornei dei magi, Đovani da Modena
