Bojim se biće tako: u životu
neće mi ostati dovoljno vremena za vidjeti Istru.
Mogao bih se poigravati s imenom njenim krasnim
mršavnim i štrkljavim. Izazovu karata
kroz male udaljenosti što traju
brežuljcima višim od nauma.
Uobrazilja će nanizati i druge perle
na kolajnu od stihova putničkih,
koju ščepah, zbijenu i ledenu, za sebe
i za svakoga ko poželi da me slijedi,
trazima onoga što nije vidljivo
i vidno biti neće. Skorašnji stan Djevomarijin,
I on! ukriven ne željom
već drvetima mnoštvenim (pisah
o tome već ranije i bolje, radi drugog razloga,
kada govorahu srce i uspomene).
A, Istra? Nisu govorljivi jablanovi,
a ipak blijeda i sura voda
sa živim bunarima buktinjaju Rovinj,
i kupinjare mu. Živica se zgušnjava,
kako se udaljavamo, to znak je ljeta.
Preveo Radomir D. Mitrić
Slika Rovinj, Tatjana Bugaenko
