Velikim crnim cipelama Agata gazi zatrovane maslačke i travu. Krepane kokoške hvata za noge i baca na šarenu blistavu gomilu.Bogdan je promatra kroz pukotinu među daskama štale. Srce mu žestoko tuče. Od pogleda na njezino visoko, jedro tijelo osjeća mlazove krvi pune požude. Raskopčava hlače i hvata stršeći ud. Kad se Agata sagne nad gustim dokoljenicama, ugleda joj se bijela koža.
Bogdanova se bedra stežu.
Agata se sagne po posljednju kokoš i snažno je zavitla. Beživotno tijelo udara u vrh gomile i kotrlja se.
Lice joj je orošeno. Oči sijevaju. Olabavljenu maramu čvrsto steže pod bradom.
Okreće se prema Bogdanovoj kući i poviče:
“Dabogda crko! Ruke ti se osušile!”
Bogdan glasno stenje. Leđa mu se izvijaju, oči sklapaju od zadovoljstva.
Obriše se sijenom i zakopča.
Agata pognute glave prelazi livadu, amo-tamo. Pokupila je sve kokoši.
Iz kuće izlazi plavokosi dječak. Ima Agatine široke, razvučene usne i prodorne, sitne oči. Kad ugleda majku, zaurla. Pruža ruke prema njoj. Po obrazima mu se miješaju suze, sline i prašina. Obriše mu lice rubom haljine. Uzme ga u naručje, poljubi i spusti na drvenu klupu.
S gomile grabi po dvije kokoši u obje ruke i oštrim korakom ide prema Bogdanovim vratima. Čuju se siloviti i tupi udarci. Bogdanova vrata zatrpana su perjem.
Prilazi i šakama udara u vrata. Drvo se glasno trese. “Izađi, kukavice!” Krv joj udara u glavu, od bijesa joj frcaju suze. Na rubovima usana sasušila se slina.
Bogdan hvata grablje i izlazi iz štale.
“Kurvetino stara! Tu si mi došla!”
Zamahne grabljama prema njoj, a ona ustukne. S Bogdanovih vrata polete kokoši. Zrakom se rasipa zlatna prašina i pršti blještavo perje. Agata pokušava uzvratiti, ali Bogdan prijeteći podiže grablje.
Agata bježi.
Ususret joj trči uplakani dječak. Ona ga hvata za ruku i sklanja se pod hladoviti orah. Bogdan im odlučno prilazi. Dječak uranja lice u nabore majčine haljine. Bogdan drvenom drškom grablji pritisne Agatu uz široko stablo. Gleda je pravo u oči. Koža mu je tamna, bjelasa se samo unutrašnjost dubokih brazda oko očiju i usta. Oči su mu crne, sijaju pod raščupanim obrvama. Brada mu je orošena.
Stisak na Agatinim grudima se pojača.
“Stanete li ti ili tvoje kopile nogom na moju livadu, oboma ću vam noge prebiti!”
Govori dubokim glasom. Iz usta mu izlijeću sitne kapljice sline. Padaju po Agati.
Stisak popušta. Bogdan pljune na tlo pored Agate i opsuje. Odlazi.
Dječak podvučen pod haljinom grli Agatinu nogu. Ona ga podiže i dalje promatrajući Bogdana. Rukavom briše lice. Crne joj se obrve izvijaju i spajaju u jednu.
Dječaka unese u kuću. Sjedne na kauč. Tijelom joj se prolama žalostan plač. Dječak je promatra u čudu.
U kući je samo jedan kauč, okrugli drveni stol, šporet na drva i kredenac s posuđem. Zidovi su vlažni, svuda se osjeća miris plijesni. Agata obriše suze i dječaka posjedne za stol. Hrani ga iz male metalne zdjele. Dječak guta brzo i halapljivo. Ono što ostaje iza njega sama pojede. Zdjelu spušta u vanjik s prljavim posuđem. Pere ga na česmi ispred kuće. Hladna voda ne skida masne tragove. Posuđe obriše cvjetnom krpom. Ostatkom stare haljine. Sve složi u kredenac.
Kantu s kiselim ostacima hrane iznese i prolije u korito u svinjcu. Dječak je prati u stopu i hvata za haljinu. Svinje halapljivo proždiru zamašćenu vodu i namočene ostatke kruha. Metlom s progorenog tepiha podigne teški oblak prašine. Otvori prozor.
Pada prvi mrak. Agata se krsti.
Razvlači kauč i na njega prostire bijelu izgužvanu plahtu. Na nju poliježe mršavog dječaka. Pokriva ga.
On se otima, želi ustati. Tiho mu pjevuši na uho.
Zatvori prozor.
Agata sjeda kraj česme. Ispred nje su maleni lavor i peškir. Izuva cipele, svlači čarape. Raskopčava haljinu. Razvezuje maramu i raspleće crnu, srebrom prošaranu pletenicu. Pusti vodu, a hladni siloviti mlaz udari u betonsko podnožje. Kapljice se rasprše zrakom i ohlade ga. Agata se umije i mokrim rukama prolazi kroz valovitu kosu. Skvasi peškir i njime istrlja vrat, grudi i pazuha. Noge postavi ispod česme. Zapljusne je ledeni val. Podigne odjeću i u kuću unese lavor s mokrim peškirom. Zaključa vrata.
Škripavim stepenicama penje se na tavan. Miriše na kamilicu. Sa štrika skine spavaćicu i obuče se.
Mokri peškir prostre na štrik. S police skine staklenku sa sušenim voćem. Uzme nekoliko kriški jabuke.
Dok ih gricka, prilazi niskom prozoru. Pomakne prašnjavu zavjesu i ugleda Bogdana kako skuplja alat i slaže ga u šupu. Zatvara štalu i raskopčane košulje prilazi betonskom koritu. Voda nekoliko puta pljusne po njegovu licu. Kosa i košulja su mu mokre. Kad uđe u kuću, prozori mu zasvijetle. Agatu obuzima tuga. Tijelo joj lagano podrhtava.
Namješta zavjesu.
U kutu na stupici cvileći izdiše miš. Agata uzme stupicu i spusti se stepenicama. Izbaci je ispred vrata. Ponovo zaključava.
Dječak je usnuo. Leži na leđima poluotvorenih usta. Agata ugasi svjetlo i stropošta se kraj njega. Zagrli ga teškom, grubom rukom. Iz močvare obrasle trskom i šašem dopire glasno kreketanje gatalinki. Stapa se s pjesmom zrikavaca u kaotičnu uspavanku.
Nebo se sručilo na kuću. Agatu budi bubnjanje jake kiše. Ustaje i gleda kroz prozor. Dvorište je pusto, po putu su još uvijek razbacana pernata tijela. Oblači haljinu od jučer i oko glave plete pletenicu.
Pokriva je maramom i čvrsto veže. Loži vatru. U sobi postaje nepodnošljivo vruće. Na šporetu zakuhava kavu. Pije ju iz malog fildžana.
Bubnjanje prestaje. Agata navuče cipele i uzme vreću iz ostave. Konopac spremi u džep. Ispred vrata krekeću žabe. Nogom ih tjera prema potoku. Cipele joj šljapkaju kroz smeđe lokve.
Bogdanove oči sijaju kroz pukotinu.
Agata jednom rukom drži otvorenu grubu vreću, a drugom kupi napola očerupana, mokra kokošja tijela.
Oči su im otvorene, kljunovi stisnuti. Neprestano pogléda prema štali. Vreću na vrhu veže konopcem.
Teška je. Vuče je po blatnjavom putu prema močvari. Okreće se. Stane na pola puta. Spusti vreću i zaputi se prema štali.
Utroba joj treperi. Osjeća kišne kapi na licu i rukama. Zaustavlja se točno ispred pukotine. Ostaje tamo nekoliko trenutaka, a zatim otvara pritvorena vrata. U mračnoj je i niskoj prostoriji. Obuzimaju je topli kiselkasti mirisi. Agata i Bogdan nijemo se gledaju.
Agata razvezuje maramu.
Bogdan joj prilazi i spusti je na razbarušeno sijeno. Zadigne joj haljinu. Nosnice mu se šire, disanje ubrzava. Agata nestaje pod Bogdanovim krupnim tijelom.
Dječak otvara oči. Ustane s kauča. Plaši ga udaranje kiše o krov. Plače i doziva majku. Otvara vrata.
Ispred se namnožile žabe. Bosim nogama trči kroz lokve i polegnutu travu.
Kiša se pojačava u gromoviti pljusak.
Oko Agate i Bogdana širi se miris teškog znoja. Pokreti njihovih tijela izbacuju uvis sitne čestice sijena i prašine. Na slabom svjetlu izgledaju kao konfeti.
Dječak ugleda vreću s kokošima. Prestaje plakati. Trči prema močvari. Nebom zasvijetle plavičaste munje. Začuje se silovit tresak.
Dječakovo sitno tijelo nestaje među lokvanjima i šašem.
Iz knjige Svetkovina, objavljene kod Frakture i Kontrasta, 2020.
Fotogafija Marijane Baškarad
